TEKST ANTONIA AKMADŽE

Što Katolička Crkva naučava o štrajku i njegovoj opravdanosti?

Prenosimo tekst Antonia Akmadže, mladog hrvatskog teologa koji živi i radi u Poljskoj. U ovome tekstu Akmadža pregledno i istodobno cjelovito objašnjava što Učiteljstvo Katoličke Crkve naučava o fenomenu štrajka, i kakvo stanovište zauzima o njemu. Tekst je objavljen u travnju ove godine u poljskom katoličkom mjesečniku Adeste, napisan je povodom štrajka prosvjetnih djelatnika u Poljskoj, a sada je aktualiziran i zbivanjima u Hrvatskoj, odnosno štrajkom učitelja i profesora.

Foto: Patrik Maček/PIXSELL

Štrajk, shvaćen kao organiziran i privremen prekid rada koji pokreću radnici radi obrane svojih prava ili poboljšanja radnih uvjeta, ubraja se u one društvene pojave oko kojih često dolazi do različitih mišljenja i prijepora. To ne začuđuje, jer štrajk je znak društvene krize, ali i narušenje postojećega reda.  I oni najmanji štrajkovi izazivaju rasprave i podjele. Jedni se solidariziraju s radnicima, tvrdeći kako je to opravdani način obrane njihovih prava. Ini pak ukazuju na nepravde koje mogu snositi treće osobe kao posljedicu štrajka (primjerice, obustava željezničkoga prometa za vrijeme štrajka željezničkih djelatnika stvara putnicima poteškoće, financijske gubitke, a ponekad i zdravstvenu ili životnu opasnost) te na pretjerane radničke zahtjeve i njihovu neutemeljenost.

Pristaše štrajka obično tvrde da su poteškoće za treće osobe kao posljedica štrajka jedini način da se javnomu mnijenju skrene pozornost na postojeću nepravdu te da je glavni krivac za nastalo stanje nepravedni poslodavac, jer je upravo on svojim činima prisilio radnike na takav korak.

Takve se rasprave vrte u krug, ponavljaju se u vrijeme svakoga štrajka i uzburkavaju emocije. Nije to neobično, s obzirom da je štrajk uvijek svojevrsni „potres“ u društvenom i gospodarskom poretku. S obzirom da je to svjestan ljudski čin, podliježe ćudorednoj ocjeni. Stoga se Katolička Crkva u svojem društvenom nauku pozabavila i ovim pitanjem.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Štrajk je fenomen „našega“ vremena

Prije nego što se pozabavim opisom stava Crkve prema štrajku, potrebno je ukratko objasniti samu narav štrajka te povijesno-društvene uvjetovanosti. Štrajk je pojava koja je neodvojivo povezana s razvitkom ljudskoga društva. Kada govorimo o zbiljama kao što su brak, država, pravo, privatno vlasništvo i tomu slično, obično ih možemo promatrati u surječju cijele povijesti čovječanstva, jer su to zbilje koje oduvijek postoje u svim ljudskim društvima. Štrajk je pak zbilja koja je ovisna o postojanju industrijskoga društva. O štrajku ne možemo govoriti u, primjerice, feudalnom društvu, jer je taj sustav imao drukčije mehanizme rješavanja društvenih i gospodarskih nesuglasica. Tek kad su ljudi započeli napuštati selo i masovno se naseljavati u gradove oko velikih tvornica, pojavio se novi društveni sloj: radnički sloj. Njegovi su životni uvjeti ovisni o uspješnosti poduzeća, radnim uvjetima i plaći koju primaju od poslodavca.

U feudalnom su sustavu temeljno dobro predstavljali zemlja i njezini plodovi. Seljak koji ju je obrađivao, bio je u izravnom „dodiru“ s „izvorom svojih prihoda“. U vrijeme suše, trpio je glad, a njegov je vlastelin mogao snositi gubitke. Drugim riječima, svijest je o uzrocima bijede bila mnogo neposrednija. U industrijskom su društvu plodovi zemlje zastupljeni novcem. Radnik se dogovara s poslodavcem kako će obavljati određeni posao s određenim radnim vremenom, a poslodavac mu jamči određenu novčanu naknadu. Stanje na tržištu, o kojem ovisi vrijednost proizvedenih dobara, a koja određuje poslodavčeve financijske mogućnosti, nisu više područje neposrednoga radnikova zanimanja. Skrb o stanju na tržištu nije radnička obveza, a poslovni neuspjesi nisu opravdanje za neisplatu dogovorene plaće za obavljeni posao. U tim su se okolnostima počele pojavljivati krize i sukobi između radnika i poslodavaca. Štrajk je postajao načinom njihova rješavanja.

Pojava crkvenoga nauka o štrajku: Rerum novarum

Na novonastale je okolnosti i nove društvene odnose morala odgovoriti i Crkva, a učinila je to slavnom enciklikom Rerum novarum pape Lava XIII. iz 1891. godine. U toj enciklici ipak nije pao konačan odgovor na pitanje o dopustivosti štrajka. Međutim, treba obratiti pozornost na dvije stvari. Prije svega, papa se u toj enciklici povoljno izrazio po pitanju udruživanja radnika u sindikate. To je opravdao naravnim zakonom prema kojemu se ljudi imaju pravo slobodno udruživati, a u samim je sindikatima vidio suvremenu inačicu cehova, tj. udruženja ljudi istoga zanata koji se skrbe za zajedničku dobrobit, razvitak vlastitoga zanimanja te međusobnu pomoć u teškoćama. Ipak, zamijetio je kako su brojni sindikati, koji su u to doba osnivani po Europi, utemeljeni na socijalizmu, ideologiji koja je kršćanstvu neprihvatljiva. Stoga je preporučivao osnivanje sindikata utemeljenih na kršćanskim vrijednostima.

Unatoč svemu, papa je dao zeleno svjetlo udruživanju u sindikate, a upravo su oni ti koji u pravilu proglašavaju štrajk. Međutim, o samom se štrajku izrazio zagonetno, kao da se još po tom pitanju ne želi jednoznačno opredijeliti: „Predug i pretežak posao te premalena plaća nerijetko su razlog da radnici svojevoljno obustave rad. Ovom čestom i teškom neredu treba dati lijeka, jer ovakva obustava nije samo na štetu poslodavca i samim radnicima, nego škodi i trgovini i javnom blagostanju, to naime obično nije bez nasilja i nereda te često dolazi u pogibelj i javni mir. Pri tom je najuspješnije i najspasonosnije ako vlast zakonima predusretne i spriječi da zlo ne bukne, pomno odstranivši razloge i uzroke zbog kojih se čini da će nastati sukobi među radnicima i poslodavcima.“

Iz ovoga odlomka proizlazi zaključak kako do štrajka dolazi zbog predugoga i preteškoga posla, te premalene plaće. Ne govori izravno je li dopušteno proglasiti štrajk, već ga više promatra kao pojavu do koje jednostavno dolazi kad se radnici nađu u preteškom položaju. I pritom ne apelira na radnike, već na državu. Zaključuje kako je štrajk zlo, ali odgovaraju li za njega oni koji štrajkaju, ili oni koji su ih do toga doveli? Upravo se zato obraća državi neka štiti radnike od okolnosti koje bi ih dovele do štrajka. Kako bi se trebali ponašati radnici ako država ne odradi svoj dio zadaće – o tom enciklika šuti. Znamenito je kako u enciklici nema jednoznačne zabrane štrajka, premda je u tom povijesnom razdoblju do štrajkova često dolazilo kao posljedica agitacije komunista, koji u štrajku nisu vidjeli krajnji i nužan čin kojim se žele zaštititi radnička prava ili poboljšati radni uvjeti, već su u njemu vidjeli sredstvo za produbljenje neprijateljstva između radnika i poslodavaca, tj. pripremu terena za revoluciju. Takvi su štrajkovi često bili obilježeni nasiljem, uništavani su pogoni, a s radnicima koji ne žele sudjelovati u štrajku surovo se razračunavalo. Crkva je uvijek osuđivala takve pojave. Svjestan tih okolnosti, papa Lav XIII. pokazao je veliku razboritost i dalekovidnost kad se u Rerum novarum nije odlučio a priori osuditi štrajk.

Razvitak nauka na Drugom vatikanskom saboru i za vrijeme Ivana Pavla II.

Nije se puno promijenilo od enciklike Rerum novarum do Drugoga vatikanskoga sabora po pitanju crkvenoga nauka o štrajku. Nije bilo njegove jednoznačne osude ili zabrane, ali isto tako nije bilo ni jednoznačne potvrde o dopuštenosti štrajka. Crkva se prema toj pojavi odnosila oprezno. Međutim, na Drugom je vatikanskom saboru jednoznačno izrečeno ono što je u vrijeme Lava XIII. ostalo nedorečenim, a to je da je štrajk dopušteno, ali posljednje sredstvo: „U slučaju ekonomsko-socijalnih sporova, potrebno je potruditi se da se mirno nađe rješenje. Premda se uvijek valja najprije poslužiti iskrenim dijalogom među strankama, štrajk može ipak i u današnjim prilikama ostati nužno sredstvo, iako posljednje, za obranu vlastitih prava i za ostvarenje pravednih zahtjeva radnika. Ali neka se što prije potraže putovi da se opet uspostave pregovori i dijalog za izmirenje“ (Gaudium et spes, 68).

Nešto je opširniji bio Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Laborem exercens iz 1981. godine, tj. u vrijeme kad je poljski sindikat Solidarnost pokazao svijetu da štrajkovi mogu biti potaknuti i provođeni oslanjajući se na kršćanske vrijednosti i nadahnuće: „Zalažući se za pravedne zahtjeve svojih članova, sindikati se služe također metodom ‘štrajka’, to jest obustavom rada, kao nekom vrstom ultimatuma upućenog nadležnim tijelima i, u prvom redu, poslodavcima. Katolički društveni nauk priznaje tu metodu kao zakonitu, uz dužne uvjete i u pravednim granicama. Što se toga tiče, radnici bi već morali sebi osigurati pravo na štrajk a da ne budu osobno kažnjavani što u njemu sudjeluju. Dopustivši da je legitimno sredstvo, ipak valja u isti mah naglasiti da štrajk u stanovitom smislu ostaje krajnje sredstvo. Ne smije se nikako zloupotrebljavati; pogotovo ne za ‘političke’ igre. Nadalje, ne treba nikada zaboraviti da se, kad je riječ o službama bitnim za život društva, one u svakom slučaju moraju osigurati, ako je potrebno, i prikladnim legalnim mjerama. Zloupotreba štrajka može prouzročiti paralizu svega društveno-ekonomskog života, a to je suprotno zahtjevima zajedničkog dobra društva, koje se poklapa također s ispravno shvaćenom naravi samoga rada“.

Stav Drugoga vatikanskoga sabora te njegov razvitak u enciklici Ivana Pavla II. predstavlja temelj crkvenoga nauka o štrajku. Kako to pak primijeniti u svakodnevici? Kada je to štrajk neizbježan? Koji preduvjeti moraju biti ispunjeni kako bi se pojedini štrajk moglo proglasiti neizbježnim i opravdanim? Ivan Pavao II. spominje također „dužne uvjete“ i „pravedne granice“.

Kada je štrajk opravdan?

Ti su uvjeti opisani pod brojem 2435 u Katekizmu Katoličke Crkve te u velikoj mjeri ponovljeni pod brojem 304 u Kompendiju socijalnog nauka Crkve. Na temelju tih dvaju dokumenata mogu se navesti sljedeći uvjeti koji moraju biti ispunjeni kako bi štrajk bio opravdan:

1. Štrajk mora biti posljednjim sredstvom. Drugim riječima, sva ostala sredstva za rješenje sukoba moraju već biti iscrpljena ili neprimjenjiva. U ta se sredstva ubrajaju pregovori, javni istupi, obraćanja višim stupnjevima vlasti, osvješćivanje javnoga mnijenja o postojećem problemu i tomu slično. Tek kada ništa od toga ne urodi plodom, dopušteno je pribjeći štrajku kao posljednjemu borbenomu sredstvu.

2. Treba se pridržavati načela razmjernosti. To znači da štrajk mora biti vrijedan razloga zbog kojega je pokrenut. Štete koje štrajk uzrokuje ne smiju biti veće od štete koju radnici trpe zbog nepravde koja ih je navela na štrajk.

3. Štrajk mora biti nenasilan. Pribjegavanje nasilju za vrijeme štrajka ili uništavanje imovine nije opravdan način djelovanja te je takav štrajk u ćudorednom smislu uvijek zao.

4. Ciljevi štrajka moraju biti neposredno povezani s radnim uvjetima. To znači da ne smije biti popraćen, primjerice, političkim ciljevima, kao što je to često bio slučaj kod štrajkova koje su poticali komunisti ili kao što se to u nekim slučajevima događa i danas kada štrajk postane sredstvo borbe između političkih stranaka. Taj uvjet obespravljuje također štrajkove koji ni na koji način nisu povezani s radom, već imaju više društveni značaj. Primjer takvoga štrajka je štrajk vozača (koji to nisu po zanimanju), kada organizirano blokiraju promet radi sniženja cijene goriva. Osobna uporaba vozila radi olakšanja vlastitoga života i povećanja udobnosti nije osnovno ljudsko ili radničko pravo, nije također nešto nužno i ni u kojem slučaju ne opravdava remećenje društvenoga poretka i svakodnevnoga života drugih ljudi.

5. Ciljevi štrajka ne smiju biti protivni općemu dobru. Opće dobro Katekizam Katoličke Crkve određuje kao „skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva“ (1906). Dodaje također kako se tiče života sviju i od svakoga zahtjeva razboritost (1906), a obilježavaju ga tri važne značajke: poštivanje osobe kao takve (1907), društveno blagostanje i razvitak same skupine (1908) te mir shvaćen kao postojanost i sigurnost pravednoga poretka (1909). Zato je, kad je riječ o štrajku i sindikatima, Crkva uvijek naglašavala, a Ivan Pavao II. u enciklici Laborem exercens posebno izrazio, kako ciljem ne može biti borba protiv nekoga, već borba za nešto, te kako uvijek treba tražiti sporazum i slogu između radnika i poslodavaca s ciljem zajedničke izgradnje i jačanja zajedništva. Ciljem štrajka ne smije biti narušenje mira, uništavanje dobrobiti ili izostanak poštovanja prema čovjeku, također i onomu koji se nalazi s druge strane sukoba, a i onomu koji kao treća osoba može zbog štrajka trpjeti štetu. Stoga pri ćudorednoj prosudbi štrajka zvanje nije nebitno. Liječnički štrajk tako treba provoditi s posebnim oprezom, kako zbog štrajka pacijentima ne bi bila uskraćena osnovna i hitna zdravstvena skrb te kako njihovo zdravlje ne bi bilo ozbiljno ugroženo ili život doveden u opasnost. Istovremeno, štrajk djelatnika kulturnih ustanova obično ne ugrožava treće osobe u tako velikoj mjeri.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zaključak

Katolička se je Crkva uvijek protivila temeljenju društvenih odnosa na načelu sukoba. Iz toga je razloga katolički društveni nauk prožet težnjama za slogom i suradnjom svih članova društva. Štrajk je u tom smislu neželjena pojava i uvijek je promatran kao nesreća. Ipak, Crkva razumije kako je to ponekad nužno sredstvo za zaštitu temeljnoga dostojanstva ljudske osobe, radnika – u tom slučaju odgovornost za štrajk snose oni koji su nepravednim odnosom prema zaposlenicima doveli iste do primjene ovoga konačnoga sredstva. Međutim samo tada, u nuždi, radnici imaju pravo pribjeći štrajku kojega su dužni provoditi ćudoredno i razborito.

Antonio Akmadža | Bitno.net

*Autor je diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nakon čega je radio u Muzeju Ivana Pavla II. i primasa Wyszyńskoga u Varšavi. Jedan je od urednika poljskoga katoličkoga mjesečnika i portala Adeste. Obrađuje teme iz crkvene povijesti i katoličkoga socijalnoga nauka.


Objavljeno: 27. studenoga 2019.

Možda vam se svidi