U jednom intervjuu tijekom posjeta Madridu, glumac Tom Hanks iznio je svoje uvjerenje da Amerika prolazi kroz svojevrsnu epidemiju usamljenosti. No taj problem nije ograničen samo na Ameriku. Usamljenost je patnja koja nas može zahvatiti u svakom trenutku, ali čini se da se u zapadnom svijetu posljednjih desetljeća dodatno produbila. Ironija je u tome što smo, unatoč nikad većoj digitalnoj povezanosti, sve otuđeniji — jer se čini da su istinski bliski odnosi sve rjeđi i teže ostvarivi. Tako, iako možemo imati mnoštvo „virtualnih prijatelja“, oni ne mogu zamijeniti stvarne prijatelje koje susrećemo licem u lice — one koji nas poznaju, prihvaćaju i s nama dijele onu dragocjenu povezanost bez koje smo osuđeni na život u osami.

Srećom, na zajednički blagdan svetog Bazilija Velikog i svetog Grgura Nazijanskog, Časoslov nam nudi snažno svjedočanstvo o dubokom prijateljstvu koje je povezivalo ovu dvojicu, kao i razborite smjernice o tome kako izgleda pravo prijateljstvo.

U jednoj od svojih propovijedi, Grgur pripovijeda kako su on i Bazilije bili bliski prijatelji još od djetinjstva, no razdvojili su se zbog školovanja — svaki je otišao svojim putem. Ipak, u trenutku pisanja, Grgur s radošću ističe da su se ponovno susreli u Ateni. Taj ponovni susret protumačio je kao plod Božje providnosti i dar odozgor: „Ponovno smo se sjedinili kao po nekom naumu, jer je Bog tako htio.“

Jeste li ikada osjetili da vam je neki prijatelj došao u život s razlogom? Vjerujete li da susreti i stvaranje prijateljstava nisu puka slučajnost, nego da su vođeni providnošću većom od nas samih? Ako je tako, onda ste na tragu razmišljanja svetog Grgura. Zdrava i istinski ispunjena prijateljstva nisu tek naše postignuće, nego dar Božji. Prijatelji nas oblikuju i čine boljima — poslani su da nas ohrabre, zaštite i, kad je potrebno, izazovu na način koji nam poručuje: „Možeš više; možeš biti bolji.“

Grgur zatim nabraja vrline svoga prijatelja Bazilija: njegovo ponašanje, mudrost, zrelost i razgovore koji oživljuju. Jesmo li svjesni vrlina svojih prijatelja? Koje su to vrline? Možemo li im se radovati kao da su naše vlastite? Možemo li ih izreći samoj osobi i reći joj koliko se divimo tim darovima koje posjeduje? Grgur ističe da je želio da i drugi upoznaju i zavole Bazilija. U tome je i uspio: „Nastojao sam uvjeriti druge, kojima je bio manje poznat, da ga cijene kao i ja. Mnogi su odmah potpali pod njegov utjecaj, jer su o njemu već čuli po glasu i pričama… Bio je iznimno cijenjen.“

Ovdje vidimo čovjeka koji nije ljubomorno čuvao svoje prijateljstvo kao nešto isključivo ili posjedničko, nego je želio da i drugi iskuse dar prijateljstva s Bazilijem. U tome leži i svojevrsni lijek protiv prijateljstava koja postaju previše zatvorena i nedovoljno otvorena za druge.

Grgur opisuje svoje prijateljstvo s Bazilijem kao toplo i ispunjeno nježnošću. Govori o „raspirivanju plamena koji nas je trebao povezati. Tako smo počeli osjećati naklonost jedan prema drugome.“ Istinska prijateljstva nisu hladna ni formalna — u njima postoji prava, srčana privrženost između dvoje ljudi.

Zatim Grgur otkriva zajedničku težnju koja ih je povezivala — potragu za mudrošću: „Prepoznali smo svoje prijateljstvo i shvatili da je naša težnja život istinske mudrosti.“ Na tom su temelju izrasle i sve druge stvari: „Postali smo sve jedan drugome; dijelili smo isti dom, isti stol, iste želje, isti cilj.“ Njihovo prijateljstvo bilo je živo i raslo — nije bilo statično: „Naša ljubav svakim je danom rasla, postajala sve toplija i dublja.“

Uz njihovu zajedničku ljubav prema mudrosti usko je bila povezana i ljubav prema učenju. Grgur napominje da je upravo to područje koje lako postaje izvorom zavisti: „To je težnja koja osobito lako rađa zavišću.“ U svojoj oholosti često želimo nadjačati druge i pokazati da znamo više kako bismo pobijedili u raspravi. No kod svetog Bazilija i svetog Grgura bilo je drukčije. Među njima je postojalo nadmetanje, ali ne onakvo kakvo očekujemo. Natjecali su se u poniznosti — tko će više ustupiti mjesto onome drugome: „Među nama nije bilo zavisti. Naprotiv, nadmetanje smo pretvorili u prednost. Naše nadmetanje nije se sastojalo u tome da svatko traži prvo mjesto za sebe, nego da ga prepusti drugome.“

Grgur zatim na lijep način objašnjava zašto su tako živjeli: „Uspjeh onoga drugoga smatrali smo vlastitim uspjehom.“ Možemo li se radovati sreći i uspjehu drugih kao da su naši? Ako možemo, tada svoju sreću povezujemo s drugima na način koji nam omogućuje da sudjelujemo u njihovoj radosti. Grgur opisuje vezu s Bazilijem kao zajedništvo „jednoga duha“. Time želi reći da su, i kada su bili fizički razdvojeni, ostajali sjedinjeni snagom duha koja je povezivala njihova srca.

No jedinstvo svetog Bazilija i svetog Grgura nije se temeljilo na osjećajima ili površnoj sentimentalnosti: „Naš jedini cilj i težnja bila je krepost i život nade u buduća dobra.“ Vrijedi imenovati te vrline kojima su težili: teološke vrline — vjera, nada i ljubav — te kardinalne vrline — pravednost, hrabrost, razboritost i umjerenost. Potičemo li svoje prijatelje da rastu u tim vrlinama? Potiču li oni nas?

Za Toma Akvinskog, savršeno prijateljstvo nije samo sebi svrha, nego postoji radi rasta u kreposti. Kako kaže Grgur: „Slijedili smo vodstvo Božjeg zakona i poticali jedan drugoga na krepost.“ Dodaje i: „Jedan smo drugome bili mjerilo i pravilo za razlikovanje dobra i zla.“ Pomažemo li si međusobno razlučivati dobro od zla, ili smo zaboravili da dobro i zlo objektivno postoje? Ili je sve svedeno na „moju istinu“ i „tvoju istinu“?

Još jedna važna značajka njihova prijateljstva jest da su obojica težila istome cilju — budućim dobrima. Vjerovali su da življenje svetosti i vrline donosi radost već sada, a njezino ispunjenje u nebu. Sve su svoje odluke usmjeravali prema tom cilju, oblikujući prema njemu svoj život i svoja djela.

Na kraju, Grgur zaključuje: „Naša velika težnja, veliko ime koje smo željeli, bilo je biti kršćani — zvati se kršćanima.“ Za Bazilija i Grgura, to nije bila samo oznaka ili nešto što završava krštenjem, nego životni put i trajna potraga — postati kršćanin u imenu i u istini.

U noći prije svoje smrti, Isus Krist rekao je svojim učenicima: „Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima“ (Iv 15,15). Prijatelj dijeli tajne svoga srca s drugim prijateljem — upravo to je Isus učinio s nama. Kao njegovi sljedbenici, svi uživamo njegovo prijateljstvo; a po tom prijateljstvu postajemo i prijatelji jedni drugima. Kada se sjedinimo s Bogom, ujedno se sjedinjujemo i međusobno u Njemu.

Neka svatko od nas bude obdaren dobrim prijateljima koje ćemo prepoznati i čuvati kao dar od Boga — i neka nam najveća nagrada bude upravo to prijateljstvo.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.