Bazilije Veliki: otac monaštva, obnovitelj bogoslužja i duhovnosti,  borac za pravu vjeru

Sveti Bazilije, u bizantskim bogoslužnim tekstovima označen kao “sjajni prvak  Crkve”, bio je veliki biskup 4. stoljeća, prema kojemu kako istočna, tako i  zapadna Crkva gleda s divljenjem zbog svetosti njegova života, zbog izvrsnosti  nauka, te zbog skladnog sklopa spekulativnih i praktičnih sposobnosti. Rodio se  oko 330. godine u obitelji svetaca, u “istinskoj obiteljskoj Crkvi”, koja je  živjela u ozračju duboke vjere. Svoje je škole završio pri najboljim atenskim i  carigradskim učiteljima. Nezadovoljan svojim svjetovnim uspjesima, i postavši  svjestan da je mnogo vremena potrošio na ispraznosti, on sam ispovijeda:  “Jednoga dana, kao da sam se probudio iz duboka sna, obratih se predivnu svjetlu  istine Evanđelja…, i rasplakah se nad svojim bijednim životom” (usp. Ep. 223:  PG 32,824a). Kristom privučen, počeo je gledati prema Njemu i slušati samo Njega  (usp. Moralia 80,1: PG 31,860bc). Sa svom odlučnošću posvetio se monaškom životu  u molitvi, u razmatranju Svetih pisama i spisa crkvenih otaca, te u vršenju  djela milosrđa (usp. Epp. 2 i 22), slijedeći tako i primjer svoje sestre, svete  Makrine, koja je već živjela monaškim asketskim životom. Potom je zaređen za  svećenika, a na koncu, 370. godine, i za biskupa Cezareje u Kapadociji.

Kroz propovijedanje i spise razvio je snažnu pastoralnu, teološku i književnu  djelatnost. Mudrom je uravnoteženošću znao sjediniti služenje dušama i  posvećenost molitvi i razmatranju u samoći. Oslanjajući se na osobno iskustvo,  pomagao je utemeljivanje mnogih “bratstava” ili zajednica kršćana posvećenih  Bogu, te ih često posjećivao (usp. Grgur Nazijanski, Oratio  43,29 in laudem Basilii: PG 36,536b). Riječju i spisima, od kojih su mnogi sačuvani  do naših dana (usp. Regulae bravius tractatae, Proemio: PG 313,1080ab), poticao  ih je da žive i napreduju u savršenstvu. Njegovim su se djelima okoristili i  razni pisci drevnih monaških pravila, među kojima i sveti Benedikt, koji je  Bazilija smatrao svojim učiteljem (usp. Regula 73,5). Mnogi od onih koji su se  posvetili monaškom životu nadahnuli su se na njemu ili su se pozivali na njegov  naum dok su oblikovali ili reformirali način zajedničkoga života u samostanima.  Tako, piše sluga Božji Ivan Pavao II., “mnogi drže da je monaštvo kao izrazito  značajan oblik života Crkve, za sva stoljeća ustrojio u prvom redu sveti  Bazilije; ili barem da ono nije moglo biti definirano u svojoj naravi bez  njegova odlučujućeg doprinosa” (apostolsko pismo Patres Ecclesiae 2).

Kao biskup i pastir svoje prostrane dijeceze, Bazilije se neprestano brinuo o  teškim materijalnim uvjetima u kojima su živjeli vjernici; snažno je osuđivao  zla; djelovao je u korist najsiromašnijih i pridošlica; pri vlastima se zauzimao  kako bi se olakšale patnje stanovništva, posebice u trenucima nevolja; bdio je  nad slobodom Crkve, opirući se i moćnicima kako bi obranio pravo na  ispovijedanje prave vjere (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,48-51 in laudem Basilii: PG 36,557c-561c). Bogu koji je ljubav i milosrđe, Bazilije  je dao vrijedno svjedočanstvo izgradnjom raznih svratišta za potrebite (usp.  Bazilije, Ep. 94: PG 32,488bc), gotovo čitavog grada milosrđa, koji je po njemu  nazvan Bazilija (usp. Sozomen, Historia Eccl. 6,34: PG 67,1397a). Ona  predstavlja početke suvremenih bolničkih ustanova za prihvat i liječenje  bolesnika.

Svjestan da je “liturgija vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve, a istodobno  i vrelo iz kojeg izvire sva njezina snaga” (Sacrosanctum Concilium 10), Bazilije  je bio i mudar “obnovitelj bogoslužja” (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,34 in  laudem Basilii: PG 36,541c). Ostavio nam je, tako, veliku euharistijsku molitvu  (ili anaforu) koja je po njemu i nazvana, te je postavio temeljno ustrojstvo  molitve i psalmodije: njegovim je poticajom narod upoznao i zavolio psalme, pa  ih je noću išao moliti (usp. Bazilije, In Psalmum 1,1-2: PG 29,212a-213c).

Revno i odvažno znao se oprijeti krivovjercima koji nisu priznavali da je Isus  Krist Bog kao i Otac (usp. Bazilije, Ep. 9,3: PG 32,272a; Ep. 52,1-3: PG  32,392b-396a; Adv. Eunomium 1,20: PG 29,556c). Slično je, protiv onih koji nisu  prihvaćali božanstvo Duha Svetoga, potvrđivao da je i Duh Bog i da “mora biti s  Ocem i Sinom zajedno ubrojen i zajedno slavljen” (usp. De Spiritu Sancto: SC  17bis, 348). U svojoj ljubavi prema Kristu i prema njegovu Evanđelju, veliki je  Kapadočanin nastojao prevladati i podjele unutar Crkve (usp. Epp. 70 i 243),  zauzimajući se da se svi obrate Kristu i njegovoj Riječi (usp. De iudicio 4: PG  31,660b-661a), sjedinjujućoj snazi kojoj svi vjernici moraju biti poslušni (usp.  ibid. 1-3: PG 31,653a-656c).

Zaključno, Bazilije se sasvim posvetio vjernom služenju Crkvi i raznolikom  vršenju biskupske službe. Prema programu što ga je on sam iscrtao, postao je  “apostol i služitelj Kristov, djelitelj otajstava Božjih, glasnik kraljevstva,  uzor i pravilo pobožnosti, oči tijela Crkve, pastir Kristovih ovaca, sućutan  liječnik, otac i dadilja, suradnik Božji, poljodjelac Božji, graditelj hrama  Božjega” (usp. Moralia 80,11-20: PG 31,864b-868b).

To je program što ga ovaj sveti biskup predlaže navjestiteljima Riječi – kako  jučer, tako i danas – program koji je i on sam velikodušno nastojao provesti u  život. Godine 379. Bazilije je, još ni pedesetogodišnjak, potrošen teškoćama i  askezom, pošao Bogu “u nadi vječnoga života, po Isusu Kristu Gospodinu našemu”  (De Baptismo 1,2,9).

Grgur Nazijanski: Bez Boga nema pravoga čovještva

Prošle srijede govorio sam o velikom učitelju vjere i crkvenom ocu svetom  Baziliju. Danas mi je želja progovoriti o njegovu prijatelju Grguru Nazijanskom,  koji je također, poput Bazilija, podrijetlom iz Kapadocije. Slavni teolog,  govornik i branitelj kršćanske vjere u 4. stoljeću, bio je poznat po svojoj  rječitosti, a kao pjesnik imao je i istančanu i osjetljivu dušu.

Grgur se rodio u plemenitoj obitelji. Majka ga je posvetila Bogu od samoga  rođenja, oko 330. godine. Nakon početnog obiteljskog odgoja pohađao je  najpoznatije škole toga doba: najprije je bio u Cezareji Kapadocijskoj, gdje je  sklopio prijateljstvo s Bazilijem, budućim biskupom toga grada, a potom je  boravio po drugim metropolama drevnoga svijeta, kao što su egipatska  Aleksandrija i osobito Atena, gdje je ponovno sreo Bazilija (usp. Oratio  43,14-24: SC 384,146-180). Spominjući se njegova prijateljstva, Grgur će kasnije  zapisati: “Tada se nisam samo ja osjećao obuzet divljenjem prema mome velikome  Baziliju zbog ozbiljnosti njegova načina života i zrelosti i mudrosti njegovih  govora, nego sam na to poticao i druge koji ga još ne poznavahu… Vodila nas je  ista žeđ za znanjem… Bila je to naša utrka: ne tko bi bio prvi, nego tko će  drugome dozvoliti da bude prvi. Činilo se kao da imamo samo jednu dušu u dva  tijela” (Oratio 43,16.20: SC 384,154-156.164). Riječi su to koje oslikavaju  svojevrstan autoportret ove plemenite duše. No, može se zamisliti da je ovaj  čovjek, koji se tako snažno odrazio od zemaljskih vrijednosti, morao i trpjeti  zbog stvari ovoga svijeta.

Vrativši se kući, Grgur je primio krštenje te se upravio prema monastičkom  životu, prema samotništvu, a privlačile su ga filozofska i duhovna meditacija.  On će sam napisati: “Ništa mi se ne čini većim od ovoga: ušutkati vlastita  osjetila, izaći iz tijela ovoga svijeta, sabrati se u sebi samome, ne brinuti se  više za ljudske stvari osim onih nužno potrebnih, razgovarati sa sobom samim i s  Bogom, voditi život koji nadilazi vidljive stvari, nositi u duši uvijek čiste  božanske slike nepomiješane sa zemaljskim i krivim oblicima, biti doista bez  mane odraz Boga i božanskih stvari, te postajati sve više taj odraz, uzimajući  svjetlo od svjetla…, uživati, u sadašnjoj nadi, buduća dobra i razgovarati s  anđelima, već sada napustiti zemlju, premda stojeći na zemlji, duhom prenesen u  visine” (Oratio 2,7: SC 247,96).

Kako se povjerava u svojoj autobiografiji (usp. Carmina [historica] 2,1,11 de  vita sua 340-349: PG 37,1053), primio je prezbitersko ređenje s određenim  oklijevanjem, jer je znao da će poslije morati biti pastir, brinuti se za druge,  o tuđim stvarima, pa neće više moći biti tako sabran u čistoj meditaciji. Ipak,  prihvatio je ovaj poziv i primio pastirsku službu u punoj poslušnosti,  prihvaćajući, kao što se to često događa u životu, da ga Providnost nosi onamo  kamo nije želio ići (usp. Iv 21,18). Godine 371. njegov prijatelj Bazilije,  biskup Cezareje, protiv volje samoga Grgura odlučio ga je posvetiti za biskupa u  Sasimi, u strateški važnom mjestu za Kapadociju. Zbog raznih poteškoća Grgur  nikad nije preuzeo biskupsku dužnost u tom mjestu, nego je ostao u Nazijanzu.

Oko 379. godine Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu, kako bi  vodio malu katoličku zajednicu vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri.  Većina je pak pristala uz arijanstvo, koje je bilo “politički ispravno”, a  carevi su ga držali politički korisnim. Tako se Grgur našao u manjini i okružen  neprijateljstvom. U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora (Orationes  27-31: SC 250,70-343) upravo radi obrane i pojašnjenja trojstvene vjere. Ti su  govori ostali slavni po sigurnosti nauka, jednostavnosti razlaganja, koji doista  olakšavaju prihvaćanje da je to božanska logika. Izvrsnost forme kojom su  sastavljeni čini te govore i danas privlačnima. Grgur je zbog ovih govora dobio  nadimak “teolog”. Tako ga naziva osobito Pravoslavna Crkva: Grgur Teolog ili  Bogoslov. I to stoga što teologija za njega nije samo ljudsko promišljanje, a  još manje je plod samo složenih spekulacija. Ona za njega proizlazi iz života  molitve i svetosti, iz ustrajnog dijaloga s Bogom. Upravo se na taj način našem  razumu pokazuje Božja stvarnost, trojstveno otajstvo. U kontemplativnoj tišini,  zahvaćena divljenjem pred čudesima objavljenoga otajstva, duša prima božansku  ljepotu i slavu.

Dok je sudjelovao na Drugom ekumenskom saboru 381. godine, Grgur Nazijanski je izabran za  carigradskog biskupa te je preuzeo predsjedanje Saborom. No, ubrzo su se protiv  njega podigli snažni protivnici, te je njegov položaj postao neodrživ. Za tako  osjetljivu dušu ova su neprijateljstva bila nepodnošljiva. Ponovilo se ono na  što se Grgur već ranije žalio riječima koje su mu izlazile iz srca: “Podijelili  smo Krista, mi koji smo toliko ljubili Boga i Krista! Lagali smo jedni drugima  zbog Istine, pothranjivali smo osjećaje mržnje poradi Ljubavi, odijelili smo se  jedni od drugih!” (Oratio 6,3: SC 405,128). U takvom je napetom ozračju došlo i  do njegova povlačenja s biskupske stolice. U prepunoj katedrali Grgur je  dostojanstveno izrekao svoj upečatljivi oproštajni govor (usp. Oratio 42: SC  384,48-114). Svoje je duboko proživljene riječi ovako zaključio: “Zbogom, veliki  grade, od Krista ljubljeni… Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad  [vjere] koji vam je povjeren (usp. 1Tim 6,20), spominjite se mojih patnji (usp.  Kol 4,18). Neka milost Gospodina Isusa Krista bude sa svima vama” (usp. Oratio  42,27: SC 384,112-114).

Vratio se u Nazijanz, te se kroz oko dvije godine posvetio pastirskoj skrbi za  tu kršćansku zajednicu. Potom se konačno povukao u samoću u obližnji Aranz, svoj  rodni kraj, posvetivši se učenju i asketskom životu. U tom je razdoblju sastavio  većinu svoga poetskoga djela, posebno njegov autobiografski dio: De vita sua,  iščitavanje u stihovima vlastitoga ljudskog i duhovnog puta, uzornoga puta  kršćanina koji trpi, čovjeka duboke nutrine u svijetu punom sukoba. To je čovjek  koji nam omogućuje da osjetimo Božji primat, pa tako progovara i nama, ovom  našem svijetu: bez Boga čovjek gubi svoju veličinu, bez Boga nema pravoga  čovještva. Poslušajmo stoga ovaj glas i nastojmo i mi sami upoznati lik Božji. U  jednoj od svojih pjesama Grgur je napisao, obraćajući se Bogu: “Budi dobrostiv,  Ti koji si Onostranost svega” (Carmina [dogmatica] 1,1,29: PG 37,508). Godine  390. Bog je u svoj zagrljaj primio ovoga vjernoga slugu koji ga je oštrim umom  branio u svojim spisima i koji mu je tolikom ljubavlju pjevao u svojoj poeziji.

(Kateheze pape Benedikta XVI., 4. srpnja i 8. kolovoza 2007.)

 Bitno.net