U hasidskoj zajednici u Izraelu u kojoj sam odrastao prvi redovi sjedala u sinagogi bili su okrenuti prema natrag. Oni koji su zauzimali svoja mjesta u tim redovima sjedili su okrenuti prema puku, a ne prema svetome kovčegu sprijeda, tako da su ljudi okupljeni u sinagogi mogli dobro vidjeti njihova lica, a ne njihova leđa. Oni koji su pozivani sjesti tamo, okrenuti prema drugim članovima zajednice, nisu bili bogati ili utjecajni, pa čak niti najbolji i najmudriji učenjaci. Ta su sjedala bila rezervirana za najstarije haside. Na šabate i blagdane svi smo mogli vidjeti da tek nekolicina njih prati molitve tiskane u Sidduru (molitveniku; hebr. siddur – „red”). Uglavnom su sjedili veoma mirno, u dramatičnome kontrastu naspram drugih molitelja, koji su stalno gestikulirali rukama i njihali se naprijed i natrag u pobožnome zaklinjanju i osobnoj pobožnosti. S vremena na vrijeme moj otac bi se sagnuo i prišapnuo mi na uho: „Pogledaj ih dobro, sine. Tako izgleda biti shaineh yid (lijep Židov)!”

Uzor osobne ljepote u hasidizmu razlikuje se od suvremenih modela poznatih većini nas. Odrastao sam smatrajući da je „privlačna osoba” – netko koga drugi žele oponašati – stara barem sedamdeset godina. Nije slučajno da na blagdan Purima, kada židovsku djecu potiču da se odjenu tako da nalikuju likovima kojima se dive, mnogo djece nosi kostime mudrih starih ljudi. Hodaju ulicama obučeni poput slavnih rabina, ali nikada poput mladih genijalaca, uvijek s dugim bijelim bradama i sa štapovima. To su oni shaineh yid – „lijepi Židovi” – kojima se oni najviše dive.

Za mene – kao i za druge hasidske dječake – sinagoga je bila igralište, gdje smo trčali i igrali se među moliteljima. Kasnije, kada bi se molitve oduljile, a mi umorili, naši bi nas očevi poslali „na istok” – to jest, do onih istih prvih redova gdje su mirno sjedili naši biološki djedovi ili djedovi po posvojenju. Moj bi mi djed poželio dobrodošlicu pokraj sebe, i nikada mi nije govorio da pratim molitve. Umjesto toga dopustio bi mi da sjedim ispod njegovoga tallita (molitvenoga šala), gdje bih se ja, s njegovom rukom na svome ramenu, naslonio na njega i zaspao.

U toj hasidskoj sinagogi svojega djetinjstva prvi sam put naučio da su dodir pun ljubavi te sigurnost i utjeha dubokoga zajedničkoga počivanja sigurni putevi do praktične židovske teologije, teologije puti i duha, postajanja „lijepim Židovom”.

*** 

Bit židovskoga hasidskoga života može se gledati kao niz preklopljenih i bliskih krugova ili „ciklusa”. Dok smo djeca (sve do dobi bar micve) – postojimo u vitalnome stanju, stanju „postojanja”. Zajednica ne očekuje od nas da stvaramo i djelujemo, nego da doživljavamo – da na svojim usnama osjetimo okus molitve, igre i vjere u svojoj obitelji, svojoj zajednici i u božjoj prisutnosti. Hasidska djeca uče o životu uz utješni dodir očeva tallita, miris znoja tijela mnogih ljudi okupljenih na molitvu, i okus kolača koji se poslužuju poslije molitve. Na bijelim listovima papira slova židovske abecede budu ispisana čistim medom. Djeca to ližu, i tako intimno unose sveta slova u svoje tijelo, doživljavajući slatki susret između tijela i duše. Vjeruje se da će dijete u čijemu su tijelu slova svetih knjiga odrasti u čovjeka koji će čeznuti naučiti svaki tekst sastavljen od tih istih slova.

Drugi ciklus života u (muškome) hasidskome kontekstu počinje bar micvom. Tada sa židovstva „postojanja” prelazimo na židovstvo „činjenja”. Hasid se tada posvećuje životu obdržavanja bezbrojnih mitzvoth (zapovijedi), intenzivnome proučavanju svetih židovskih tekstova, i izgradnji potpunoga života, koji uključuje dobra djela, obiteljske odnose i rad.

I taj ciklus dolazi do svojega završetka – onda kada sve teče uobičajeno – dok smo još živi. Hasidski pogled na svijet razumije da činjenje nije konačni cilj, i da se svaki hasid u idealnome slučaju treba – u staračkoj dobi – ponovno vratiti ciklusu postojanja, slobodan od zahtjeva djelatnosti. Tako stariji ljudi u hasidskoj zajednici imaju ulogu koju nitko drugi ne može ispunjavati. Na jednoj određenoj točki oni prestaju sa svojim nastojanjem oko molitve, rada i novih uvida o Talmudu. Njihova je uloga tada jednostavno biti.

Egzistencijalno stanje postojanja, utjelovljeno u starijim ljudima, cijeloj zajednici daje priliku da svjedoči o sveukupnosti dobro življenoga života u hasidskoj tradiciji. Prihvaćanje starosti kao egzistencijalnoga dara omogućava hasidu da postane „shaineh yid” – ili, da to prevedemo u našu današnju, inkluzivniju situaciju – „lijepo ljudsko biće”. Posao starijih u hasidizmu je doslovno „ne činiti ništa”. Tako oni u nama bude nadahnuće da smisao tražimo u samome postojanju. Nasmijavaju nas, tješe nas u našoj žalosti, i pričaju nam hasidske priče, koje su temelj glavnih vrijednosti zajednice. Čak i ako smo te iste priče pročitali u knjigama, i možda ih znamo napamet, ipak ih opet iznova pažljivo slušamo.

Čuti priču s usana jednoga od starješina ne znači naučiti neki novi sadržaj. Tu je bitna živa prisutnost pripovjedača. Nikada neću zaboraviti hasidske priče kako nam ih je ispričao naš učitelj rabin Yosef Tzeinvirt. Dok bi govorio, njegovo bi lice zablistalo, a njegove slijepe, intenzivno plave oči obasjale bi naše živote toplim svjetlom. Hasidske priče koje smo čuli od njega na mene su naročito utjecale. One nisu bile samo priče iz kojih se treba usvojiti neka pouka, nego su postale arhetipskim pričama, prema čijemu značenju nastojim živjeti. One mi padnu na pamet u trenucima izazova i složenosti u mojemu životu, i svojim svjetlom rasvijetle stazu životnoga putovanja, koje može biti prepuno pitanja, a siromašno odgovorima.

Moderna je kultura gotovo posve izgubila tajnu ključne uloge koju stariji imaju u društvu. Nedavno sam slušao podcast u kojemu je ravnateljica lanca ustanova za potpomognuto življenje entuzijastično uvjeravala svoje slušatelje da su ti stari stanari „veoma živi!” Uvjeravala je svakoga da su čak i najstarije osobe u tim ustanovama zaokupljene stvaranjem stvari, natjecanjima u sportovima, i da općenito „žive život do maksimuma”. Zatim je namignula i lukavo se nasmijala: „Znate, ti ljudi nisu pod stare dane zanemarili ni romantiku!”

Posve je ispravno inzistirati da život ne završava kada dođe starost. No poistovjećivati život s činjenjem znači starije smatrati naprosto viškom. Ako je relevantnost u životu istoznačna s aktivnošću i stvaranjem, tada smo posve u pravu ako se brinemo što će nam se dogoditi jednom kada našu sposobnost djelovanja ograniči naša dob – tada ćemo zasigurno postati irelevantnima! U modernim društvima mnogi se boje dana kada će otići u mirovinu, kada će morati prepustiti svoje poslove mladima, koji ih mogu učinkovitije obavljati. Kako nam svako desetljeće tehnološkoga napretka daje nove alate za obavljanje posla, strah od irelevantnosti samo se još više produbljuje. A zato se možda i čini da postoji i općeniti strah od toga da i samo prečesto viđamo veoma stare ljude – jer nas oni podsjećaju na našu vlastitu irelevantnost, koja se neumoljivo približava. Možda su zato  u nekim slučajevima stariji članovi naših obitelji smješteni u ustanove za zajedničko življenje, ponekada veoma daleko od naših domova. U većini slučajeva nikoga se zapravo i ne može okriviti za to. Istina je da nam naše društvene norme često ne nude ikakvu alternativu marginaliziranju starih. Čak i u svojim razgovorima često izbjegavamo starenje, jer je to žalosna i „morbidna” tema, poput smrti.

Naše sekularizirano i modernizirano društvo kao da je zaboravilo da stvarni život ne završava kada dovršimo svoju životnu fazu činjenja. Nakon našega životnoga poglavlja orijentiranoga prema akciji čeka nas još jedan puni životni ciklus, a to je razdoblje našega života namijenjeno svjesnome postojanju.

U staračkoj se dobi vraćamo razmišljanju o svojemu životu, sada bez osuđivanja, jednostavno dopuštajući svemu da bude to što jest. U međuvremenu se kroz našu staračku svijest formiraju nove obiteljske pripovijesti, pripovijesti koje mogu mnogo učiniti u smislu liječenja međugeneracijskih trauma. Život nas sada pozva da oprostimo sebi što nismo bili roditelji koji smo zamišljali da ćemo biti, ali i da omekšamo oštre rubove očekivanja savršenstva kojima smo nekada opterećivali svoju djecu. Kako staračka dob oslobađa mjesto u našim pretrpanim kalendarima, pronalazimo prijatelje i članove obitelji slične dobi, s kojima možemo obnoviti razgovore pune značenja. Također se možemo na različite načine ponovno povezati sa svojim djetinjstvom, i pustiti da spadne čelični oklop koji smo nosili kako bismo se mogli suočiti sa zahtjevima svojega aktivnoga života. Malo-pomalo, postajemo sve više usklađeni s prirodnim svijetom oko sebe, gdje je sve posve u modusu postojanja. 

Stariji ljudi igraju vrijednu ulogu za naraštaj mlađih ljudi, usredotočenih na djelovanje, koji često ne mogu ni uhvatiti zraka dovoljno dugo kako bi pronašli svoju dušu i promišljali usred svojega činjenja. Živjeti pored drugih ljudi znači iskusiti trenutke odmora, utješnoga dodira, ali i naučiti da je ljepota integralna ljudskome tijelu onakvome kakvo jest, čak i bez mladenačke čvrstoće mišića. Starija osoba koju volimo zaradila je svaku boru i nabor na svojoj koži živeći dobar život, podjednako bogat uspjesima i razočaranjima.

Svijest o vremenu i prostoru starenjem se mijenja, i to nije slučajno. Opadanje naše tjelesne snage postavlja izazov onome što smo uvijek smatrali (ispostavlja se, pogrješno), svojom čvrstom kontrolom nad svojim mjestom i tempom u svijetu. U modernome zapadnjačkome diskursu taj gubitak kontrole smatra se problemom. „Rješenje” se treba pronaći u proširivanju naše iluzije kontrole nad našim poznatim područjima djelovanja sve dokle god je to ikako moguće. Svjetonazori koji nisu tako „moderni” (a hasidizam je samo jedan od tih alternativnih svjetonazora) nude nam sposobnost vidjeti, u promjenama koje nam se događaju kako starimo, priliku da svoju kreativnu egzistenciju preobrazimo u kontemplativni oblik postojanja.

U ovoj godini pandemije prisiljeni smo preispitati svoje stavove i prakse kojima okružujemo ostarjele ljude. Previše je njih, kako sam već napisao, ograničeno na život u ustanovama za potpomognuto življenje, sada kada naš nesvjesni strah od starenja povećava udaljenost između nas i njih. Sada kada mnogi obolijevaju od koronavirusa, opet se udaljavamo kako bismo zaštitili njih (i sebe) od zaraze. To je začarani krug otuđivanja, što se sada događa u životu i smrti, dok mnogi starci umiru (od virusa ili od neke druge stvari) sami, bez obitelji koja bi ih tješila u njihovim posljednjim satima.

Moralna dvojba koja okružuje temu toga kako sačuvati ispravnu udaljenost između starijega i mlađega naraštaja tijekom ove pandemije u svim je svojim vidovima stvaran i tragičan problem. Moja poanta nije propitivati naše namjere, nego istaknuti kako su naše temeljne pretpostavke, dok se borimo s problemom, s etičkoga stajališta duboko neadekvatne. Naše društvo uglavnom zaboravlja ključnu ulogu starijih – ulogu postojanja – u kontekstu zajednice. Zato je naša rasprava svedena na usku usredotočenost na tjelesnu zdravlje i preživljavanje, i na gospodarske posljedice pandemije, a ne uzimamo u potpunosti u obzir duhovnu ulogu naših starijih u našemu životu kao cjelini.

Pitanja poput tih samo su nagovještaji etičkih dvojbi koje su pred nama, još dugo nakon što ova pandemija bude iza nas. Sada je vrijeme iznova naučiti zašto i kako tako duboko trebamo svoje starije. Sada je vrijeme da se prisjetimo kako istinska ljepota nije utjelovljena u izborima ljepote, nego u zaboravljenome području shaineh human – „lijepe ljudske duše”.

Izvor: Times of Israel | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje autora. Sva prava pridržana.