BOG IZNAD SVAKE SITUACIJE

Stalno gubim prijatelje… To je loše za osobni mir, ali dobro za vjeru!

Svaka životna situacija skriva u sebi prisutnost Božju, i ako vjerujemo i nikada ne sumnjamo u to, Gospodin će nas uvijek i na vrijeme izvući pa makar dosegli i samo dno provalije.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Gospodin nas spašava od svake vrste smrti. On to čini i onda kada mi umiremo od straha, zapanjenosti, depresije, bolesti, boli, zloće, grijeha, mržnje, ljubavi, odgovornosti, zabrinutosti za nekoga, straha pred nekim, ljubomore, briga, nesreća, ovisnosti, srama, nemoći, odbačenosti, gubitka voljene osobe, siromaštva, očaja, ambicija, straha pred budućnošću… Puno situacija u životu djeluje na nas, kao boravak u kitovoj utrobi iz priče o Joni, poput groba. Takav život izgleda kao intenzivan trening koji nas priprema za stvarni dan naše smrti. Zbog svih tih događaja koji lede krv u našim žilama, postajemo bogatiji i snažniji u vjeri da će nas Isus, isto onako kako nas je izbavljao iz svih tih teških životnih kušnji, jednoga dana isto tako izbaviti kad se bude gasila svijeća našega života. Svaka životna situacija skriva u sebi prisutnost Božju, i ako vjerujemo i nikada ne sumnjamo u to, Gospodin će nas uvijek i na vrijeme izvući pa makar dosegli i samo dno provalije.

Dvije vrste smrti

Kako se osjećaš kada trebaš sresti čovjeka koji je tvoj najveći neprijatelj? Kakvi se osjećaji prema Bogu javljaju u tvome srcu kada shvaćaš da si osuđen i prepušten na milost i nemilost svome životnom neprijatelju? Sigurno misliš da te je Bog napustio i sada si prepušten samo neprijatelju. No, je li uistinu tako? U svome sam životu puno puta doživio da su u jednom trenutku moji neprijatelji postali moji prijatelji i obrnuto. Sudbina svećenika je neprestani gubitak prijatelja i „stjecanje“ neprijatelja. Teško je to za osobni mir, ali dobro za vjeru. Vjera se rađa iz zapanjenosti, smrtnoga očaja, straha. Ne vjerujem da Bogu jako vjeruje onaj koji se nikada nije smrtno uplašio! Osim toga, treba razlikovati dvije vrste smrti: umiranje za druge, kada se daje svoj život i sebe drugima i s druge strane, bijeg pred davanjem sebe, svoga života za druge. U ovome posljednjem slučaju ulazimo u smrt koja može postati smrću vječnom. Bijeg od križa je uvijek bijeg u grijeh, a to znači u smrt koja nikome ništa ne daje i jest propast, gubitak Spasenja. Isus, svojom smrću na Križu darovao nam je život vječni i u tome događaju ostavio nam je uzor umiranja za spas drugih. Kada bježimo od toga, gubimo blizinu Njegove milosti, a naš život je u smrtnoj opasnosti, ugrožen grijehom. Neki govore da je njihov grijeh njihov križ, ali nije tako. U biti on je bijeg pred križem. Biblija kaže da Bog neće smrti grešnika, a to znači da će učiniti sve da grijeh ne postane našom smrću. Gospodin se često odlučuje na „očajnički korak“ koji ima za cilj „smrtno nas prestrašiti“. Čini to kako bi probudio u nama vjeru pa makar i u zadnjem trenutku, kada smo već iznad provalije, pruža svoje milosrdne ruke da nas prihvate. Sa sigurnošću možemo reći: u mnogim situacijama koje smo u životu doživjeli, Bog nas je stavljao u vrlo teške i opasne situacije, ali uvijek je to činio zato da probudi u nama vjeru, žalost zbog grijeha i nauči nas umiranju za druge, po čemu postajemo slični samome Isusu i, na kraju krajeva, otkrivamo smisao života. Događa se da takvo buđenje nastupa nakon životnih katastrofa, bolesti, nesreće, kada nas napuste bliske osobe, uslijed samoće, prijevare… što u konačnici postaje blagoslovom. Svi ti događaji uče nas ipak nešto više, osim samo pameti: uče nas poslušnosti prema Riječi Božjoj.

Kad neprijatelj postane dobročinitelj

Svi oni zbog kojih podnosimo pakao, najviše nam približavaju nebo. Kako je to silna zagonetka, tajna, kada u ocu pijancu vidimo većega stranca nego u osobi ubojici, a ipak zahvaljujući takvoj osobi, ocu pijancu, možemo otkriti Božje očinstvo. Kakva je to velika zagonetka, tajna, kada žena ima muža koji joj je bliži od brata, pa ga izgubi ili biva prevarena, a onda radi siline tuge i osjećaja gubitka stojeći pred Isusovom slikom u crkvi, sva u suzama spozna Otkupitelja kao onoga koji joj je bliži i od muža. Kakva je silna tajna skrivena u situaciji kad majka svojim prijateljicama iznosi najintimnije tajne svoje kćeri, čak je i iz kuće tjera, a istovremeno sama kći doživljava istinsku brigu Majke Marije.

Bez nesreća i razočarenja koje doživljavamo od najbližih, nemoguće bi bilo otkriti sreću koja dolazi s Neba! Sudeći prema tome, mržnja je potpuno nepotrebna jer se u konačnici pokazuje da oni koji su nas najviše ranili, istovremeno su otvorili naše duše za iskustvo Božje prisutnosti, i koje sigurno ne bismo doživjeli da nismo doživjeli nepravde s njihove strane. Psalmist piše da su naši neprijatelji ujedno i naši dobročinitelji. I to je velika tajna. Jona je, samo zahvaljujući moreplovcima koji su ga bacili preko palube broda, dovršio misiju i obratio se, i zahvaljujući „čudovištu“, kitu koji ga je progutao počeo je istinski moliti. Zahvaljujući „životnoj oluji“ probudio se iz mirnoga sna. Što je onda u stvari dobro za čovjeka, a što loše, ako upravo neprijatelji postaju dobročiniteljima, a smrtna opasnost budi u nama život? Znaš li tako gledati život da u najtežim trenucima koji nam se čine kao smrtna opasnost vidiš Lice Boga koji nam donosi Spasenje?

Znaš li uočiti povezanost između odbacivanja i kasnijih događaja koja su ti omogućila duhovni razvoj? Znaš li zahvaljivati Bogu za „ljude – čudovišta“, za one koji su žderali tvoje osjećaje, iskorištavali, gurali te na samo dno i zatvarali te u sebe? Nisi li upravo zahvaljujući njima naučio onu pravu molitvu i otkrio istinsku vezu s Bogom? Primjećuješ li da te samo životne oluje, bure, krizne situacije i događaji velike emotivne snage bude iz letargije, iz vegetirajućeg stanja i na taj način čine od tebe čovjeka, stavljaju tvoje noge na Božji put? Sotona, kako vidimo, ne samo da nas muči istinskim nemirima, nego isto tako i lažnim mirom.

Zato arkanđeo Mihael ima zadatak pokazati nam taj neistiniti mir i nekom vrstom nemira otvara naše oči na istinu smirenja samo u Bogu. Sve je to samo zato da bismo mogli vidjeti tko je Bog, da je On jedini Spasitelj! Tako, zahvaljujući upravo smrtnim neprijateljima može u nama doći do duhovne promjene koju nam ne bi mogle osigurati niti najbolje duhovne vježbe. Jedna mlada žena doživjela je istinsku promjenu srca „zahvaljujući“ upravo neprijateljima u liku svojih najbližih. Kod kuće su se prema njoj odnosili jako loše i smatrali je glupom, čak je i majka često znala reći: „Žalim što sam te rodila.“ Majčine riječi bile su za nju kao smrt, kad bi ih slušala nešto je umiralo u njezinu srcu. Nitko od njene braće nije imao takvu vjeru u Boga i nije doživio takvu ljubav Isusovu kao ona. Poslije jedne bolne svađe, otišla je od kuće i ostala živjeti kod prijateljice u drugome gradu. Već nakon nekoliko mjeseci roditelji su se telefonski javili i rekli da je vole i da čeznu za njom. Iznenadni gubitak kćeri osvijestio ih je i odjednom su shvatili koliko je vole i koliko im nedostaje. Potreban je bio bolan rastanak da shvate kako jako vole svoje dijete i da kći otkrije da sve ružne riječi koje su joj kod kuće izgovarali, nisu uopće bile znak mržnje, nego ljutnje povezane s određenim trenutkom. Ona je također morala pokazati dokaz svoje slobode, neovisnosti o roditeljima, da bi, kao i oni, mogla otkriti prave i istinske osjećaje. Bol rastanka, postao je tako početak ozdravljenja osjećaja.

Trpljenje nas vraća Bogu

Kada se naši osjećaji ne događaju u prostoru slobode postaju destruktivni. Jednom mladiću u pubertetu, iznenada je umro otac. Poslije nekog vremena izbacili su ga iz škole i morao je školovanje nastaviti u drugoj, lošijoj školi. Nakon nekoliko mjeseci, dok je još proživljavao psihičku krizu, pojavile su se i poteškoće u komunikaciji s kolegama. Osjećao je ogromnu samoću koja je bila uzrokovana odbacivanjem od strane osoba kod kojih je tražio nadomjestak očinstva. Sve te poteškoće prisilile su ga da potraži pomoć kod Boga. Pokazalo se uskoro da nitko od njegovih vršnjaka nije imao tako jako vjeru kao on. Ta vjera samo je njemu omogućila da radikalno prione uz Isusa. U školi su ga zadirkivali nazivajući ga „ministrantom“ jer je uistinu služio kod svete mise. Ta činjenica bila je razlog što su ga ismijavali. No, što su ga više zadirkivali, više se molio Bogu i češće je tražio pomoć u tišini crkvenih zidova koji su stremili visoko prema nebu. Sve prepreke u životu bile su kao trampolin koji ga je podizao visoko prema poznavanju i otkrivanju Boga, Nebeskoga Oca. Hagara je prvi puta susrela anđela tek onda, kada je morala bježati iz Abrahamova šatora. Bog joj se obratio i sklopio s njom savez pun obećanja tek tada kad su je Sara i Abraham protjerali u pustinju. Prema Bogu nas često otvaraju samo poteškoće i ugroženost. Zahvaljujući tome što su Rutu u polju zadirkivali, Boaz je obratio pažnju na nju (usp. Rut 2).

Na koga Isus obraća pažnju? Svakako na one koji su bili izmoreni životom. „A kad je vidio mnoštvo naroda, sažali se nad njim, jer su bili kao ovce bez pastira, izmučeni i satrveni“ (Mt 9,36). Razmisli – što te najviše približilo Bogu? Sjeti se svojih najdubljih, žarkih molitava! Sjeti se poslije kojih iskustava se nešto stvarno potreslo, zadrhtalo u tvome životu? Možda poslije onih koja su bila nalik stvarnom potresu zemlje? Čine li doživljaji nalik umiranju da se vraćaš životu? Trpljenje najviše čini da se osjećamo usamljeni – zatvara nas u sebe, ali također nas vraća nama samima. Pa čak i kad trpiš zbog nekoga ili s nekim, u stvari TRPIŠ SAM! Ta vrsta iskustva, bol i patnja, individualiziraju čovjeka kao niti jedna druga stvar na svijetu. Trpljenje me čini posebnim u tolikoj mjeri u kojoj proživljavam svoju individualnu sudbinu. Bog je ostavio nesreću na svijetu da nas podsjeti na to, da izvan Njega nema prave sreće. Ponekad nam se događaju tragedije samo zato da možemo izići iz njih.

Patnja biva takvim doživljajem zla, koje me može učiniti dobrim i boljim nego što sam bio prije. Nećeš postati dobar samo nakon duhovnih vježbi ili nakon pročitane vrijedne knjige, ili nakon susreta s dobrim i moralnim čovjekom. Dobar možeš postati samo zahvaljujući nadvladavanju zla. Mora postojati zlo i težina trpljenja koje, kada ih pobijedimo, čine nas boljima. Štoviše, kada prihvatimo trpljenje, paradoksalno, ali već smo ga pobijedili. Neprihvaćanje patnje rađa u konačnici samo umnažanjem patnje. Napokon, naše nesreće i tragedije, uče nas poštivanju Božjega Zakona, jer puno toga doživljavamo upravo zbog omalovažavanja samoga Boga, Njegovih riječi i odluka. Nikada se ne bismo naučili poštovanju prema Bogu da nije bilo trenutaka našega postojanja, koji su nas, kao opekotine, odbacivali od paklene opasnosti koja bi značila odlazak i udaljavanje od Božje milosti. O takvim životnim situacijama govorimo metaforički: “Proživljavam pakleno vrijeme.“ To su obično teške, goruće situacije kada izgaramo u trpljenju i one iziskuju od nas silinu emocija. Čini se da sažižu našu nutrinu. No, zar ne znamo da je u Svetom pismu rečeno:
„Jer je ‘naš Bog oganj koji spaljuje’.“ (Heb 12,29)

„Strašno je upasti u ruke Boga živoga.“ (Heb 10,31) Oganj je znak ljubavi koja zna biti ljubomorna. Primjećuješ li da oganj, silina tvojih doživljaja nije ništa drugo nego informacija koja ti govori kakvom velikom ljubomorom plamti za tebe Bog? Je li uistinu Bog najvažnija osoba u tvome srcu? Je li ti do Njega stalo najviše? Ako je tako, čak i da si zatočenik u rukama svojih neprijatelja, da si bačen na dno nemirnoga mora, On, ne samo da će doći upomoć i spasiti te, nego će spasiti i tvoje neprijatelje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Objavljeno: 16. srpnja 2016.

Možda vam se svidi