Evanđeoska priča o Kristovom rođenju sadrži svima poznatu tajanstvenu epizodu o klanjanju mudraca s Istoka Kristu. Mi ne znamo tko su točno oni bili i odakle su došli. Sve što o njima kaže Evanđelje je sljedeće: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.’“ (Mt 2, 1-2) Zatim se mudraci, došavši do mjesta gdje je bilo dijete, „obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu.“ (Mt 2, 10-11). Ova kratka i tajanstvena priča uvijek je, naravno, rasplamsavala maštu, oko nje su se uvijek ispredale legende. Među srednjovjekovnim ljudima, koji su živjeli u svijetu religijskih ideja, počela su se širiti imena tih mudraca i sl. Uostalom, to je sasvim prirodno. Sve je to ljubav i poezija kao prirodni plod ljubavi, sve su to oni ukrasi kojima mi s ljubavlju i radošću kitimo bor u dane Božića, koji se svjetlucaju na svjetlosti božićnih svijeća. No, ostaje sama priča, ostaje njen tajanstveni smisao.

Što se to ovdje urezalo u kršćansku svijest, u čemu je vječni, neprolazni smisao ove priče, upućen nama i našem vremenu? Čini mi se da na ovo pitanje treba odgovoriti sljedeće: u toj noći, u usamljenoj spilji kraj Djetetove kolijevke, vidimo samo dvije vrste ljudi. Prvi su pastiri, tj. najjednostavniji ljudi čiji život protječe u jedinstvu s prirodom i životinjama, daleko od gradske vreve. To je, kako bismo danas rekli, skupina ljudi iz „najnižih slojeva” – siromašnih, lišenih vlasti, poniznih. Drugu skupinu čine upravo tajanstveni mudraci s Istoka. U to vrijeme Istok je bio sinonim za najvišu mudrost, za ona znanja, nepristupačna prosječnom čovjeku, koja su malobrojnim izabranicima otkrivala tajne svijeta i života. Dakle, i to su ljudi daleki od taštine i užurbane svakodnevice, oni koji u tišini svojih domova, u samoći i usredotočenosti, sav svoj život posvećuju višem znanju ili, kako bismo danas rekli, znanosti. A danas nitko neće osporavati da je znanost već tada postojala, da su svi osnovni, temeljni principi na kojima se ona do danas temelji i razvija bili utvrđeni već tada, na tom tajanstvenom Istoku.

S jedne strane, dakle, najučeniji i najmudriji, s druge najjednostavniji i najponizniji. Jedni bogati znanstvenom mudrošću, drugi bogati mudrošću zadobivenom u osami, kroz promatranje same prirode. I kod jednih i kod drugih – nebo, jer noćno pustinjsko nebo zaista je nešto veličanstveno i tajanstveno. U gradu se nebo gotovo i ne vidi od zgrada, i čovjek ponekad čitave dane i tjedne provede u žurbi, a da ga i ne primijeti. Ali u dugim noćnim satima tišine i samoće u pustinji otkriva se sasvim drugačiji lik, drugačiji doživljaj svijeta. „Tiha noć, bdi pustinja pred Bogom, zvijezda dok sa zvijezdom zbori riječ” – ovo je iskustvo pastira. A iskustvo mudraca je pronicanje u smisao tih beskrajnih svjetova, doživljaj svijeta kao kozmosa u kojemu se odvijaju tajanstveni procesi, gdje brojevi i vjekovi oživljavaju i dobivaju dubok smisao, gdje se kozmički prostor ispunjava svjetlošću razuma i spoznaje.

I gle čuda: oba iskustva vode k toj spilji, k tome Djetetu, k toj Majci. Jednima se neposredno otkriva nebeska slava, dok svijetom odjekuje hvala: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2, 14). Drugi vide i razumiju jezik zvijezda koje ih vode. Naravno, mi nikada nećemo saznati u potpunosti, do detalja, kako se i što se tada točno dogodilo, kako su se putevi te dvije mudrosti, ta dva najuzvišenija ljudska iskustva, susrela kod spilje Kristova rođenja. No, kako se o ovome govori na prikriven, tajanstven način, bez novinskih fraza – jer o ovome se, kao i o svemu najvažnijem, ne može govoriti drugačije, a da to ne naruši puninu smisla – suvremeni, površni sveznalica to olako odbacuje, nalazeći se pod punim naoružanjem svoje ulične, propagatorske pseudologike, svoje male, ulične, pragmatične pseudoznanosti. „Bajka, priča, izmišljotina!” – kaže on, misleći kako je bijedna propagandna brošura koju je napisao iscrpila sva pitanja.

Da, naravno, i bajka! Da, naravno, i priča! Ali priče nastaju i razvijaju se ondje gdje postoji zrno tajne, tako duboke, tako sveobuhvatne, da je u stanju stoljećima hraniti, stoljećima obuzimati ljudsku svijest i maštu. A za one koji su lišeni te vječne istine, za one čiji se život svodi na trenutne narudžbe prolaznih vlastodržaca, za njih je rečeno: „U pričama biti vas neće, nit’ pjesme će opjevati vas.” Jer, naravno, nije stvar u priči, nego u istini iz koje je priča izrasla. A ta istina se može kontemplirati i danas. Jer i danas, kao i tada, samo oni čiji um ili srce ispunjava mudrost, samo oni na najvišem stupnju znanja ili morala, ponovno se, na neizreciv način, kreću k toj spilji, ponovno s radošću velikom u poniznome Djetetu prepoznaju istinu, ljepotu i smisao svijeta i života, i u njegovo ime odbacuju i razobličuju laž bučne ali plitke, zle i prazne civilizacije, čiji zagovornici muče i zastrašuju milijune ljudi, ili ih, pak, obmanjuju ovozemaljskim igračkama. 

„Mi naš, mi novi svijet izgradit ćemo…” A grade uporno onaj isti, veoma stari svijet, u kojemu čovjek saginje glavu do zemlje, nemajući vremena i želje da pogleda u nebo, da udahne nebesku dubinu. Grade svijet za robove, i to robove koji su dužni na sva usta danonoćno ponavljati kako je njihovo ropstvo, zapravo, istinska sloboda. Ali oni koji svojim slobodnim, često mučeničkim putem koračaju k božićnoj spilji, da se ondje poklone bespomoćnom Djetetu koje nema gdje glavu nasloniti – oni znaju da se on rodio kako bi objavio: Došao sam proglasiti sužnjima oslobođenje (v. Lk 4, 18). Eto, to je krajnji smisao tajanstvene priče koju čitamo na samom početku Evanđelja, priče o tajanstvenim mudracima s Istoka koji su vidjeli zvijezdu i, prateći je, došli se pokloniti novorođenome Kristu; o mudracima koji su putem ljudskog znanja, ljudske mudrosti, ljudske dubine, došli na mjesto na kojemu je započelo spasenje svijeta.

Izvor: Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić


Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.