Prije nekoliko godina naišao sam na “Uđi” – neobičnu kratku pjesmu omiljenog pjesnika Nove Engleske, Roberta Frosta. U toj sablasnoj pjesmi Frost nas vodi rubom šume koja tone u sumrak, dok se dan povlači pred tamom. Zavirivši u gustu, crnu šumu, ne vidi gotovo ništa, ali ga iznenadi uzvišena pjesma slavuja. Kako, pita se, ta ptica može tako radosno pjevati dok je guši tama? Glazba, ako se dobro posluša, gotovo kao da poziva slušatelja unutra. No Frost se zaustavlja:

Ali ne — ja sam bio vani zbog zvijezda;
ne bih ušao.
Nisam namjeravao, čak ni da me pozovu;
a nisu ni pozvali.

„Previše mračno za mene“, poručuje Frost. „Ostat ću gdje jesam.“

Mnogi od nas su patili – na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri. I nitko to ne voli. Svi poznajemo brutalnost razdoblja obilježenih ranama, gubicima, obiteljskim kušnjama ili financijskim pritiscima – pakleni šok, oganj boli, zagušujući dim iscrpljenosti i turoban žar oporavka. Iskreno, pravo nas trpljenje nauči da zaziremo od svake nove kušnje. Nađemo se na rubu šume – ali ne usuđujemo se zakoračiti unutra.

Robert Frost je poznavao patnju.

Njegov je otac umro od tuberkuloze dok je još bio dječak, a majka od raka kada je postao mladić. Sestra i kći bile su smještene u duševne bolnice. Jedan sin preminuo je od kolere u djetinjstvu, jedna je kći umrla pri porodu, a drugi sin počinio je samoubojstvo. Frostova supruga umrla je dvadeset i pet godina prije njega. Tolika količina tragedija gotovo ga je pretvorila u „profesionalnog patnika“ – čovjeka koji je životom koračao, ako ne i puzao, kroz gubitak za gubitkom.
U jednoj pjesmi iz 1923. godine Frost piše o samom temelju patnje: nemilosrdnoj prolaznosti.

Prvi zeleni dašak prirode – zlato je,
nijansa koju je najteže zadržati.
Njezin rani list je poput cvijeta,
ali samo na jedan sat.
Zatim list uzmiče listu.
Tako je Eden potonuo u tugu,
tako zora prelazi u dan.
Ništa zlatno ne može trajati.

Pjesma “Pitanje” ide i korak dalje, postavljajući gotovo kamijevsko pitanje koje suptilno koketira s mišlju o samoubojstvu:

Glas je rekao: Pogledaj me među zvijezdama
i kaži mi iskreno, čovječe sa zemlje,
nisu li svi ožiljci duše i tijela
prevelika cijena za rođenje?

Godine 1958., na proslavi svog osamdeset i petog rođendana, Roberta Frosta počastio je govorom poznati književni kritičar Lionel Trilling. No Frost i njegovi uzvanici ostali su iznenađeni – ako ne i zatečeni – kada je Trilling otvoreno izjavio kako je „Robert Frost zastrašujući pjesnik“. Zastrašujući, jer otvara vrata tamnih hodnika, razmiče zavjese iza kojih se skrivaju duboke tajne i suočava nas s oštrim zrcalima skrivenima u idiličnim seoskim prizorima. Frost, tvrdio je Trilling, tjera nas da se suočimo – sami sa sobom.

Trilling je bio u pravu.

Robert Frost poznavao je patnju. No poznavajući patnju, naučio je nositi se s njom, rasti iz nje i prenijeti to iskustvo drugima. U svojoj nas poeziji stalno podsjeća da u patnji nismo sami – niti u svojim nespretnim, često zbunjenim pokušajima da je shvatimo i preživimo.

Pred kraj života, jedan ga je novinar ozbiljno upitao što je najvažnije naučio iz života ispunjenog patnjom i stvaralaštvom posvećenim ljudskoj prirodi. Dobrodušni, staloženi Frost nasmiješio se i odgovorio jednostavno, gotovo odrješito:

„U tri riječi mogu sažeti sve što sam naučio o životu: it goes on – život ide dalje.“

Doista, ide.

Hvala Bogu na tome.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.