U prvim vremenima Crkve i pogani i Židovi vjerovahu u zloduhe. Pogani ih istjerivahu magijom, Židovi polaganjem ruku i zazivom imena Jahvina (Nt 12,17; 9,13 si.). Židovska predaja govori kako je Abraham tjerao đavle koji su se nastanili u faraonu polaganjem ruku i zazivom imena Božjega. Posebno su bili rašireni obrasci izgona đavla koje se pripisuje Salomonu.

Sv. Justin (sredina 2. stoljeća) u svojoj “Apologiji” (5,6) govori kako je Rim pun opsjednutih i bolesnih i kako nisu mogli poganski egzorcisti istjerati zloduhe i ozdravljati. Ova je karizma dana Crkvi i mnogi izgone đavle s uspjehom i ozdravljaju “u ime Isusa Krista raspeta pod Poncijem Pilatom”.

“Mi zazivamo Krista Pomoć i Osloboditelja: njegova moć i Ime čini da demoni strepe.” “Mi vjerujemo u Raspetoga pod Poncijem Pilatom, Isusa Krista, našega Gospodina, kada obavljamo izgon svih demona i zloduha i oni su nam podložni.” (“Dijalog s Trifonom”, 30, 3; 76,6)

To će potvrditi i sv. Irenej, lionski biskup, koncem 2. stoljeća: “Nema drugoga imena pod nebom za spas ljudi, osim Boga koji je Isus Krist, Sin Božji, kome se pokoravaju i sami demoni i zlodusi.”

Crkva u prvim stoljećima izgoni đavle i to je jedno od znamenja njezine vjerodostojnosti kako je rekao sam Gospodin (Mk 16,18). Oni se obavljaju zazivanjem imena Isusova, polaganjem ruku, “nadahnjivanjem” i mazanjem uljem egzorcizma (potvrđeno od 3. stoljeća).

Priprava za izgon đavla su molitva i post, prema riječima Isusovim: “Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.” (Mk 9,29)

Kod obreda krštenja redovito se obavlja egzorcizam polaganjem ruku, znakom svetoga križa, nadahnjivanjem, mazanjem uljem.

U početku su egzorcizam vršili oni koji su imali tu karizmu, svaki kršćanin. Ali već od 4. st. pojavljuje se u Crkvi red egzorcista u sklopu svećeničkoga reda. U kasnijim stoljećima egzorcizam vrši samo svećenik koji je od biskupa delegiran. Pavao VI. apostolskim pismom “Ministeria quaeda” od 15. kolovoza 1972. dokida niži red egzorcista. Kongregacija za nauk vjere godine 1975. određuje da svećenik može vršiti egzorcizam samo uz dopuštenje biskupa.

Egzorcizam koji je u prvim stoljećima Crkve bio tako naglašen, u 17. stoljeću se sužava na svećenike, dijecezanske i redovničke, ali samo uz dopuštenje biskupa, koje se daje razboritim i pobožnim svećenicima. Pio XI. godine 1926. određuje da to može samo svećenik. Dokumenti Drugoga vatikanskog sabora ne govore o egzorcizmu. Novi Zakonik kanonskoga prava (CIC) od 1983. u kanonu 1172 ima:

§ 1. Nitko ne može zakonito izricati zaklinjanje nad opsjednutima osim ako je od mjesnoga ordinarija dobio posebnu i izričitu dozvolu.

§ 2. Neka mjesni ordinarij dade tu dozvolu samo prezbiteru koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života.

Razlozi ovoga omeđivanja i restrikcije su sljedeći:

Zemlje su postale kršćanske i egzorcizam je prošlost, osim u misijskim zemljama.

K tome osjeća se odbojnost procesa protiv vještica u kojima se često zlorabila sila te se mučenjem nastojalo dokazati da se radi o utjecaju đavla.

Nekim egzorcizmima davao se velik i štetan publicitetu novome vijeku i već spomenuti slučaj, godine 1976., djevojke Anneliese Michel.

Konačno, u 19. stoljeću filozofska racionalistička i idealistička strujanja, posebno nove medicinske spoznaje na temelju psihijatrije i psihoanalize, vide da se, u nekim slučajevima koji su smatrani opsjednućima, radi o psihičkim smetnjama i koje treba medicinskim putem liječiti (R. Laurentin, nav. dj., 123-128).

Time se ne želi reći da i danas ne postoje opsjednuća i da nisu potrebni izgoni demona. Vidjet ćemo kako danas, kada je kod velikog broja, pa i kod katolika, zanijekano sotonino postojanje, njegova navala u našemu vijeku pokazuje se još žešćom i kobnijom i uvijek će biti potreban izgon đavla.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Celestina Tomića “Vjera i postojanje sotone”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.