Za razliku od filma “Egzorcist”, u filmu Egzorcizam Emily Rose opsjednuta djevojka ne okreće glavu za 360 stupnjeva, ne baca bljuvotinu oko sebe i ne levitira zajedno s krevetom.

Piscu i redatelju Scottu Derricksonu i njegovom kolegi Paulu Harrisu Boardmanu, horori koji prelaze granice mašte nisu strani (Hellraiser: Inferno i Urban Legends: Final Cut). Derrickson, predani evangelički kršćanin, želio je da ovaj film bude nešto drugačiji od njegovih prethodnih uradaka.

“Kada snimate film s ovom tematikom, morate se natjecati s ‘Egzorcistom’, filmom koji je vjerojatno najpopularniji u svom žanru”, naglasio je Derrickson na tadašnjoj konferenciji za novinare u New Yorku. “Nadali smo se zaobići taj problem pisanjem realističnijeg scenarija za film.”

Film Egzorcizam Emily Rose donekle je napravljen prema istinitoj, tragičnoj priči o pobožnoj mladoj Njemici Anneliese Michel. Ona je 1970. godine počela patiti od uznemirujućih simptoma koji su varirali od iznenadnih napadaja, vizija demonskih lica pa sve do manifestacija demonskih ličnosti. Kada je 1976. godine umrla nakon što ju je gotovo godinu dana posjećivao egzorcist, nad svećenikom i njenim roditeljima pokrenut je kazneni postupak zbog smrti od navodnih posljedica izgladnjivanja.

Radnja filma se odvija u SAD-u i djevojka koja proživljava demonske napade zove se Emily Rose (glumi je Jennifer Carpenter). Bez obzira na to jesu li demoni plod njezine mašte i je li svećenik koji je vršio obred egzorcizma kriv za ubojstvo iz nemara ili ne, film donosi više pitanja nego samih odgovora, poput onih postoji li duhovna stvarnost i postoji li Bog.

Ova nedovršenost je bila važna za Linney – koja igra ulogu skeptične odvjetnice obrane. “Željela sam se uvjeriti da su argumenti obiju strana u cijelosti i potpuno istraženi te da se nalaze u ravnoteži”, naglašava glumica. “Željela sam biti sigurna kako film ne sugerira ljudima što da misle ili vjeruju i da su izložene dvije cjelovite strane rasprave.”

Umjesto da pruži odgovor na sva pitanja, film za Linney “otvara jedno veće pitanja – odakle dolazi zlo? Je li ono produkt našeg mozga? Ili je posljedica nečega izvan nas?”

Dvoznačnost filma bio je cilj i za samu Carpenter, čija gluma i uznemirujuće vokalne i fizičke izvedbe, koje su snimane bez imalo digitalnog “pojačavanja” efekata, učvršćuju radnju filma. Carpenter navodi kako je njezin cilj bio “držati publiku, i samu sebe, u iščekivanju što je dulje moguće”. Naglašavajući kako je njezino osobno stajalište o temi filma “nebitno”, Carpenter je izrazila svoju nadu da će gledatelji različitih uvjerenja biti spremni “sagledati stvari u koje vjeruju i vidjeti na kraju filma koliko se u njima otvorilo mjesta za prihvaćanje novih informacija i vjerojatnosti – bez obzira hoće li napustiti kino osjećajući se jednako kao kad su ušli ili bar mrvicu otvoreniji za različite mogućnosti”.

Ovakve komentare ne možete čuti od tvoraca filma kao što je Constantin, u kojem su demoni predstavljeni “plastično”, poput fantastičnih čudovišta, koje glavni heroj usmrti sa svojim moćnim oružjem – čak se i samo zlo u filmu predstavlja kao nešto cool. “Mislim da zlo nije nimalo cool”, navodi Linney. “Kada razmišljam o postojanju demona jednostavno ne mogu dati konačan odgovor. Iskreno nisam sigurna. Nadam se da ne postoje. Vjerujem kako postoji nešto veće od mene same, stvarno vjerujem. No tu se zaustavljam. Stvarno nisam sigurna. Nadam se da ne postoje. Nadam se da je zlo samo stvarnost koju je čovjek stvorio.”

Nedovršenost i otvorenost samog filma pridodaju njegovoj realističnosti i otvaraju potrebu daljnjeg istraživanja. Redatelj Derrickson navodi: “Istraživačka faza za sam film je bila (pre)strašna i intenzivna. Pročitao sam dvadesetak knjiga koje govore o opsjednućima i egzorcizmu, pogledao hrpu videomaterijala i poslušao audiozapise stvarnih egzorcizama. To je bio dio procesa koji ne želim nikada više ponoviti – pronaći se iznova u takvoj mentalnoj situaciji. Drago mi je što sam naučio toliko toga o egzorcizmu. To je znanje koje je dobro imati iza sebe, kao pisac i kao kršćanin. No ne želim to ponoviti.”

Što je Derrickson učinio sa svime što je naučio? Pisac-redatelj naglašava kako je ovo bila prilika da duhovnu stvarnost donese u središe medijskog prostora s obzirom da je ona tamo često zanemarena. “Za mene kao pisca i redatelja bilo je teško ostati privržen svojoj vjeri i biti ljubitelj filma, te istovremeno biti svjestan nedostatka dobrih vjerskih tema u filmskoj umjetnosti. Mislim da se religija u moderno doba tretira poput teme seksa u pedesetima. Ako biste sada pogledali neki naš film ne biste ni znali da je on dio naše kulture.”

“Ono što sam htio napraviti bilo je nešto što nije propaganda, napisati nešto što nije jeftin pokušaj uvjeravanja ljudi da misle na isti način kao i vi, već prikazuje važnost fundamentalnog pitanja – postoji li duhovni svijet? Postoji li đavao i postoji li Bog? Ako postoje, što to točno znači za naš život?”

“Ne zanima me što vi mislite, ovo su temeljna pitanja na koja svatko treba dati odgovor. Na neki način svatko od nas živi svoj život usmjeren onako kako odgovoriti na ova pitanja.”

Je li zeleno svjetlo za ovaj projekt znak da je Hollywood postao otvoren za vjersku tematiku? “Ne mogu odgovoriti u njihovo ime, zašto su dali zeleno svjetlo za ovaj film”, rekao je Derrickson. “Filmu je dano zeleno svjetlo vikend nakon što je Pasija prvi put prikazana. Imao sam sreće što se Clint Culpepper, voditelj kompanije Sony Screen Gems, ne boji ovog materijala. Njemu se sviđa što se ovdje radi o duhovnom sadržaju. On cijeni tu tematiku i nikada nas nije odbijao ili odvraćao na bilo kakav način.”

Dok je duhovni sadržaj filma izazov za skeptike i sami se vjernici mogu naći u borbi s pitanjima nakon gledanja ovog filma. Kao prvo, Emily je pobožna djevojka koja dolazi iz katoličke obitelji. Ona, koja je naočigled bez ikakve krivice, ne izgleda baš kao “idealni kandidat” za opsjednuće. Pobožna duša u stanju milosti može iskusiti demonsko tlačenje ili čak izravno fizičko zlostavljanje, kao što je to iskusio Padre Pio, ali posjednuće, kada demonske sile govore i djeluju kroz osobu, je skroz druga priča.

Derrickson je ovom pitanju pristupio oprezno. “Ne vjerujem da se kršćanska duša koja živi u milosti može naći opsjednuta, no za svako teološko pravilo koje tako sistematično stvaramo često postoje iznimke. Ne vjerujem da će mi Bog reći da počinim grijeh, no znamo kako je rekao Abrahamu da ubije svoga sina. Mislim kako nekada postoje iznimke kod postavljenih pravila.”

“Namjera ovog filma je provocirati i natjerati na razmišljanje sve one koji ga pogledaju, uključujući kršćane i sve one koji vjeruju. Mene je natjerao na razmišljanje. Ovo je jedan od razloga zašto je film postao toliko poznat. Kada smo krenuli sa snimanjem vjerovao sam da postoji način na koji bismo mogli završiti ovaj film ostavivši otvoren kraj za sve.”

“Ovaj film nije poput Egzorcista u kojem objašnjavaju da nije dobro igrati se s prizivanjem duhova. Jednostavno film nije tako jednostavan, pogotovo zato što više govori o stanju u kojem se Emily nalazi, postavljajući pitanja što ono znači i kako će završiti, nudeći joj važan izbor na kraju koji će utjecati na stanje u kojem se nalazi. Gledatelj pokušava razumjeti u čemu je štos, kako je Emily dospjela tamo gdje se nalazi i pritom ne nalazi odgovora.”

Derrickson je priznao da se kao evangelik prilikom snimanja ovog filma susreo s izazovom katoličanstva kada je u filmu prikazao navodni susret između Emily i Djevice Marije.

“Ja sam protestant i postoje specifični razlozi zbog kojih nisam katolik – iako sam blizu tome. Jedan me je od mojih najbližih prijatelja, Barbara Nicolosi, uvijek zafrkavao kako se nalazim ‘još jednu Chestertonovu knjigu udaljen’ od prijelaza na katoličanstvo. Chesterton je moj najdraži pisac. ‘Pravovjerje’ je najbolja knjiga koju sam ikad pročitao. Imam veliko poštovanje i veliku osobnu sklonost prema katoličanstvu i asketizmu, više nego što imam za svoju prezbiterijansku denominaciju.”

Derrickson je otkrio kako čitav projekt u početku nije bio tako suzdržan i realističan kakav je na kraju ispao. Originalni scenarij je zahtijevao više specijalnih efekata i više šminke. Srećom to je bilo prije nego što je Carpenter dobila ulogu Emily. Kada smo shvatili što je sve sposobna odglumiti, zajedno smo odlučili da je manje ipak više.

“Doživio sam prosvjetljenje kada sam shvatio da se mogu otarasiti specijalnih efekata i učiniti film realnijim, uzdajući se u njegov intenzitet i poruku.”

“To nam je svima bilo veliko olakšanje. Dozvoljeno nam je snimiti film koji je mnogo više vjerodostojniji i istinitiji od onih prvotnih istraživanja koja su nas potaknula na ideju snimanja filma. Tek kad počneš istraživati shvatiš koliko su zapravo pravi egzorcizmi strašni bez obzira na to vjeruješ li u njih. Željeli smo prenijeti tu istinu.”

Izvor: CERC | Prijevod: Nenad Palac

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.