Stol oblika potkove bijaše uzak, otprilike visine da je čovjeku koji stoji dosezao pola stope iznad koljena. Na unutarnjoj strani polukruga, nasuprot Isusu, bijaše jedno prazno mjesto za posluživanje. Ako se pravo sjećam, Isusu zdesna stajahu Ivan, Jakov Stariji, Jakov Mlađi; zatim zdesna na uskome kraju Bartolomej; pokraj njega s nutarnje strane zakrivljenog stola Toma, a uz njega Juda Iškariotski. Isusu slijeva stajaše Petar, zatim Andrija, Tadej, na uskome kraju slijeva Šimun, a pokraj njega na unutarnjoj strani stola Matej i Filip. (…)

U početku, dok su večerali, Isus razgovaraše s njima veoma srdačno; potom se uozbilji i rastuži. Reče: “Jedan od vas će me izdati, jedan, čija ruka je s mojom na ovom stolu.” Tu je bila samo jedna zdjela loćike i Isus je iz nje posluživao na jednoj strani stola, a Judi, koji je sjedio ukoso prekoputa, zapovijedi da poslužuje na drugoj strani. Kad je Isus govorio o izdajniku i svi bijahu uplašeni i kad kaza: “Jedan, čija je ruka s mojom na ovom stolu ili tko umoči sa mnom ruku u zdjelu”, što je značilo: “jedan od dvanaestorice što sa mnom jedu i piju, jedan s kojim dijelim kruh”, tad nije pred drugima otkrio Judu, jer umočiti ruku u zdjelu bijaše izraz za najprisnije zajedništvo; a ipak je time želio upozoriti Judu, jer ovaj zaista pri posluživanju loćike umoči s Njim ruku u zdjelu. Isus još dometne: “Sin čovječji, istina odlazi, kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onom, koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.”

Na to apostoli ostadoše veoma smeteni i pitahu naizmjenično: “Gospodine, da nisam ja?” jer znali su dobro da nisu uvijek sasvim razumijevali njegovih riječi. Petar se iza Isusovih leđa nagne prema Ivanu i dade mu znak da upita Gospodina tko je taj, jer on koji često bi ukoren od Isusa, bijaše u strahu da nije On mislio na njega. Ivan koji bijaše zdesna Isusu i jer kao i svi oslonjen na lijevu ruku blagovaše s desnom, njegova glava bijaše blizu Isusovih prsa. On zato još približi glavu Isusovim prsima i upita: “Gospodine, tko je taj?” Tako dozna da je Isus govorio o Judi. Nisam vidjela da Isus izgovara: “Onaj kome dadem umočen zalogaj”; ne znam ni je li to potiho rekao Ivanu; no Ivan to shvati kad Isus zalogaj kruha omotan loćikom umoči u umak i s velikom ljubavlju pruži Judi, koji upravo tad upita: “Gospodine, da nisam ja?”, na što ga Isus s ljubavlju pogleda i neodređeno odgovori. To, međutim, bijaše uobičajeni znak ljubavi i prisnosti, a Isus ga učini iz srca da ga upozori, a ne izda pred drugima. Ali Judu iznutra izjedaše srdžba. Tijekom cijele večere vidjeh malo čudovište uz njegove noge, koje se ponekad dizaše do njegova srca. Nisam vidjela da je Ivan rekao Petru što doznade od Isusa, ali ga je smirivao pogledom.

Zatim ustanu od stola i, dok su opet oblačili i poravnavali haljine kao i inače za svečane molitve, uđe upravitelj s dvojicom slugu da bi raspremili stol i maknuli ga iz sredine prostorije na stranu. Nakon toga mu Isus naredi da dade donijeti vodu u predvorje, i on opet sa slugama napusti dvoranu.

Sad je Isus stajao u sredini među apostolima i dugo im i svečano govorio. Ali toliko toga sam dosad čula i vidjela da mi ne uspijeva točno prenijeti sadržaj Gospodinova govora. Sjećam se da je govorio o svojem kraljevstvu, o svojem odlasku k Ocu i da im prije toga još želi ostaviti sve što ima, i slično. I pouči ih tada još o pokori, o spoznavanju i priznavanju grijeha, o kajanju i očišćenju. Slutila sam da to ima veze s pranjem nogu, i vidjela da su svi priznali svoje grijehe i pokajali se, osim Jude. Taj govor bijaše dug i svečan. Nakon govora pošalje Isus Ivana i Jakova Mlađeg da donesu naručenu vodu iz predvorja i naredi apostolima da postave stolice u polukrug; zatim ode u predvorje, odloži ogrtač, zasuče rukave i opaše se ubrusom, čiji je duži kraj visio.

U međuvremenu apostoli se počeše prepirati oko toga tko će od njih biti prvi; jer, budući da je Gospodin tako izričito najavio da će ih napustiti i da je njegovo kraljevstvo blizu, ponovno ojača u njima misao da On ima neku skrivenu nakanu, neki zemaljski trijumf koji će se dogoditi u zadnjem trenutku.

U predvorju Isus naloži Ivanu da uzme u ruke praonik, a Jakovu Mlađem da nosi mješinu s vodom, i nakon što napuni praonik vodom pođoše obojica za Njim u dvoranu, gdje upravitelj u sredinu bijaše postavio oveće prazno korito.

Kad se tako ponizno pojavi na vratima dvorane, ukori Isus apostole zbog njihove prepirke s nekoliko riječi, rekavši, među ostalim, da je On sam njihov poslužitelj, neka sjednu na stolce kako bi im mogao oprati noge. Tada sjednu istim redom kako prije bijahu za stolom, na stolce u polukrugu. Isus je išao od jednoga do drugog i polijevao im rukom noge vodom iz praonika što ga je držao Ivan. Tada uhvati objema rukama ubrus kojim se bijaše opasao, te im otare noge i primače se s Jakovom sljedećem po redu. Ivan svaki put izlije prljavu vodu u posudu na sredini dvorane, te se opet primakne Gospodinu s praonikom. Tad Isus ponovo iz Jakovljeve mješine izlije vode u praonik, pa opet na noge apostola i učini kao prije.

Gospodin, koji za čitave večere bijaše neobično srdačan, opere im noge ganutljivom ljubavlju, i nije to činio kao ceremoniju, nego kao sveto djelo ljubavi, iz svega srca, tako da pritom iskaza svoju ljubav.

Kad stiže do Petra, ovaj se iz poniznosti branio: “Gospodine, zar Ti da meni pereš noge?” A Gospodin reče: “Što činim, to još ne znaš, kasnije ćeš doznati.” A meni se učini, kao da mu još kaže nasamo: “Šimune, ti si zavrijedio spoznati od mojega Oca tko sam ja, otkuda dolazim i kamo idem, ti jedini si to spoznao i izrekao; te ću na tebi sagraditi Crkvu svoju i vrata je paklena neće nadvladati. Moja će sila ostati i kod tvojih nasljednika sve do konca svijeta.” Isus pokaže na njega i reče ostalima da Petar mora zauzeti Njegovo mjesto kad On otiđe od njih. Ali Petar reče: “Nikad mi nećeš prati noge.” A Gospodin odvrati: “Ako te ne operem, ne ćeš imati dijela sa mnom.” Tada Petar opet reče: “Gospodine, onda mi nemoj prati samo noge, već i ruke i glavu.” Isus nato kaza: “Tko se okupao, taj je posve čist i samo treba oprati noge. I vi ste čisti, ali ne svi”; pritom je mislio na Judu.

On je, međutim, u pouci o pranju nogu govorio o čišćenju od svakidašnjih grijeha, jer se noge uvijek iznova prljaju ako se neoprezno hoda po zemlji.

To pranje nogu u duhovnome smislu bijaše neka vrsta odrješenja; no Petar u svojoj revnosti to smatraše prevelikim poniženjem za svog Učitelja; nije znao da će se On sutra, da bi mu pomogao, iz ljubavi poniziti sve do sramotne smrti na križu.

No kad je Judi prao noge, bijaše neobično i ganutljivo ljubazan, te prisloni svoje lice na njegove noge i tiho mu reče neka promisli i da već godinu dana planira izdaju i nevjeru; no činilo se da Juda to ne želi čuti, te je razgovarao s Ivanom; nato se Petar naljuti i reče: “Juda! Učitelj tebi govori.” Tad Juda Gospodinu kaza nešto neodređeno, kao: “Bože, sačuvaj!”

Drugi, međutim, nisu čuli Isusove riječi upućene Judi, jer govorio je tiho, pa nisu slušali; a i bili su zaokupljeni stavljanjem potplata. No Judina izdaja Gospodina je u cijeloj njegovoj Muci najviše boljela. On još opere noge Ivanu i Jakovu. Najprije sjedne Jakov, a Petar je držao mijeh, onda sjedne Ivan, a Jakov je pridržavao praonik.

Isus ih još pouči o poniznosti, i da je poslužitelj najveći, i neka i ubuduće jedni drugima ponizno peru nogu, i reče još ponešto o njihovoj prepirci o tome tko je najveći, što stoji u evanđeljima. Isus opet stavi svoje haljine, a haljine koje ranije za večere bijahu svezane oko pasa, apostoli sada obukoše bez vezivanja.

Isusovo mjesto bijaše između Petra i Ivana; vrata bijahu zatvorena, sve veoma tajanstveno i svečano. Kad omot bi skinut s kaleža i donesen u odvojeni prostor dvorane, Isus se pomoli i progovori svečanim tonom. Vidjela sam da im je Isus objašnjavao sve o večeri i o cijeloj ceremoniji; činilo mi se kao da jedan svećenik podučava drugog kako se drži sv. misa.

Potom izvuče iz poslužavnika, na kojem stajahu posude, jednu pomičnu pločicu, skine bijeli ubrus što je visio iznad kaleža i raširi ga iznad izvučenog dijela. Vidjeh ga onda kako uzima s kaleža okruglu pliticu i stavlja je na prekriveno mjesto; tada uzme kruhove s tanjura pokraj i položi ih na poslužavnik ispred sebe; kruhovi pravokutna oblika s dvije su strane stršili preko ruba plitice. Zatim primakne kalež sebi, izvadi iz njega jednu manju čašu, koju zajedno s ostalih šest oko kaleža odmakne nadesno i nalijevo. Tada blagoslovi kruh, a mislim i ulja, uzdigne pliticu s kruhovima objema rukama, pogleda prema nebu, pomoli se, prinese, spusti pliticu i pokrije ju. Onda uzme kalež, dade da mu Petar nalije vina, a Ivan vode, blagoslovi i žličicom doda još malo vode. Sad blagoslovi kalež i njega uzdigne moleći i prikazujući, te ga spusti.

Iznad tanjura na kojemu prije bijahu kruhovi dade da mu Petar i Ivan naliju vode na ruke, a žlicom uzetom s podnožja kaleža zagrabi od te vode za njihove ruke; tad zdjelicu dadoše dalje i svi u njoj operu ruke. Ne znam točno je li sve išlo baš tim slijedom, ali sve to i drugo što me podsjećalo na svetu misu promatrala sam s velikim ganućem.

Čineći to, sve više se raznježi i reče da im želi dati sve što ima, sebe sama; bilo je kao da se sav izlijeva iz ljubavi, i vidjeh kako postaje posve proziran; bijaše kao svjetlucava sjenka.

Moleći usrdno, razlomi kruh po onim crticama u komadiće i položi ih u obliku tornjića na pliticu; od prvog komada vršcima prstiju odlomi djelić i spusti ga u kalež.

Istoga trenutka kad to učini, pojavi se u meni slika kako Marija prima sakrament na duhovan način, iako ovdje nije bila nazočna. Ne znam kako sam to vidjela, ali bilo je kao da vidim kako od ulaza lebdi do otvorene strane stola i prima sakrament na mjestu nasuprot Gospodinu; zatim je više nisam vidjela. On joj bijaše rekao ujutro u Betaniji da želi Pashu slaviti na duhovan način s Njom i odredio je čas kad će ona, povučena na molitvu, to u duhu primiti.

Još je molio i poučavao; sve Njegove riječi uđoše iz Njegovih usta kao vatra i svjetlo u apostole, osim u Judu. Onda uzme pliticu s komadićima, ali ne sjećam se sigurno je li ju stavio na kalež, te reče: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo, koje se za vas daje.” Pritom pomicaše svoju desnicu iznad toga, kao da blagoslivlja; i dok je to činio, izlazio je sjaj iz Njega, Njegove riječi bijahu svijetle i isto tako kruh koji se spuštao u usta apostola brzo kao neko svjetleće tijelo; bilo je kao da On sam teče u njih; vidjela sam ih sve prožete svjetlom, samo Judu vidjeh mračnim. Najprije dade kruh Petru, onda Ivanu, potom mahne Judi, koji je sjedio ukoso nasuprot Njemu, da se približi; on bijaše treći kojemu dade sveti sakrament. Ali izgledalo je kao da Njegova riječ uzmiče s izdajnikovih usana.

Bila sam tako zgrožena da ne mogu više točno reći što sam pritom ćutjela. No Isus mu reče: “Što hoćeš učiniti, čini brzo.” Isus nastavi preostalim apostolima dijeliti presveti sakrament; primicali su se po dvojica, i jedan je drugom ispod (brade) držao mali uškrobljeni ubrus izvezen po rubovima, koji prije bijaše iznad kaleža.

Uhvativši ga za ručice, Isus podiže kalež do visine svoga lica i izusti riječi posvećenja. Dok je to činio bijaše sasvim preobražen i gotovo providan; prelazio je u ono što je davao. Petru i Ivanu dade piti iz kaleža koji je držao u rukama; zatim ga spusti, a Ivan žličicom prenese presvetu Krv iz kaleža u male čaše, koje Petar razdijeli apostolima, koji su pili po dvojica iz jedne čaše. I Juda je pio iz kaleža, no toga se ne sjećam sigurno; no nije se vratio na svoje mjesto, nego odmah napusti Cenakul. Jer mu je Isus mahnuo, drugi mišljahu da ga je uputio nekim poslom; on otiđe bez molitve i bez zahvale; iz toga možeš shvatiti koliko je zlo otići bez molitve zahvale od svagdašnjeg i od vječnog kruha. Za vrijeme cijele večere vidjela sam kako uz Judine noge sjedi lik malog crvenog čudovišta koje mu se povremeno uspnu do srca; jedna mu noga bijaše kao ogoljela kost. Kad Juda bijaše ispred vrata, vidjeh tri đavla oko njega; jedan mu uđe u usta, drugi ga je gurao, a treći trčao pred njim. Bijaše noć; izgledalo je kao da mu osvjetljavaju put; trčao je kao sumanut.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Anne Katharine Emmerich “Gorka muka Gospodina našega Isusa Krista” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.