PODSJETNIK NA DUŠU

‘Pošalji nam, o Bože, luđaka!’

Priključiti se slijedu onih koji su se radije odlučili za ludost Božju nego za mudrost ljudsku, znači preuzeti odgovornost i za vrijeme i za vječnost.

Ante Gabric

Evanđelju je zapisana Isusova riječ: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si (otajstva kraljevstva) sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.” (Mt 11,25)
U Prvoj Pavlovoj poslanici Korinćanima zapisana je i riječ: “Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog… Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi…” (1 Kor 1, 25-27)

U tom duhu i Louis Joseph Lebert piše:

Pošalji nam, o Bože, luđaka
Koji se zalažu do kraja
Koji zaboravljaju
Koji vole onkraj riječi
Koji se daju za istinu i sasvim.
Treba nam luđaka
Nerazumnih i strastvenih
Sposobnih skočiti u nesigurnost
U nepoznato gladnije od siromaštva.
Treba nam luđaka danas
Zanesenih jednostavnim životom
Sramotom netaknutih
Odlučnih ne izdati nikada
I prezreti vlastiti život
Sposobnih prihvatiti svaki zadatak
I otići bilo kud
Bezbrižni i poslušni
Poletni i izdržljivi
Blagi i jaki…
Pošalji nam, o Bože, luđaka…

Koliko bismo duhovniji, koliko životniji bili, kad bismo imali smjelosti živjeti rasterećeni naših uskogrudnosti, naših suzdržanosti i odmjerenosti. Koliko bismo ljudskiji bili kad bismo se odlučili živjeti zdušno, ne štedeći se. Kad bismo iskusili, čitavim bićem razumjeli, da se ovdje – u ovom vremenu i prostoru – nismo zatekli tek tako. Da je nama toliko toga od ljudske i Božje povijesti povjereno.

Ne, mi nismo tek prolaznici koji se mogu zadovoljiti time da prođu neokrznuti, kao da nas se ništa osim našega hoda, osim naših samodostatnosti, ne tiče. Postupamo li tako, okradamo i sebe i svijet, propuštamo toliko toga što nitko osim nas ne može dodati ovome svijetu, toliko toga što nitko osim nas ne može biti.

Za život s Bogom, za život punom dušom, nužan je zanos koji suhoparnim mjerilima dnevnih probitaka može biti nalik ludosti. Ali promotrimo li svu ljudsku povijest, svu Božju povijest s čovjekom, vidjet ćemo da su je najsnažnije oblikovali ljudi zanesena duha.

Zanesenost je korijen koji može svladati oskudicu svakog tla, preobraziti ga u plodnu zemlju. Zanesenost je biljka koja se umije razrasti u snažno stablo, čije će grane urasti u neslućene predjele, s čijih će grana plodove ubirati nebrojeni naraštaji. Priključiti se slijedu onih koji su se radije odlučili za ludost Božju nego za mudrost ljudsku, znači preuzeti odgovornost i za vrijeme i za vječnost. Za vječnost u vremenu. Za ljudskost u običnostima i izuzetnostima naše svakodnevice. Zauzeti se čitavim bićem, čitavim životom za Boga u ljudskom srcu.

Stjepan Lice

Gornji tekst je izvadak iz knjige Podsjetnik na dušu Stjepana Lice u izdanju TeovizijeDopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete naručiti na linku!


Objavljeno: 7. siječnja 2018.

Možda vam se svidi