Jedinstveno toksična kombinacija požude očiju i požude tijela postala je gotovo normalnom sastavnicom svakodnevnoga života: uznemirujuće raširena upotreba pornografije općenito, a naročito internetske pornografije, s njezinom opasnošću od ovisnosti i njezinim smrtonosnim učinkom na kršćanski duhovni život. Kako bismo razumjeli duhovne korijene ove krize, moramo se prisjetiti jednoga zaboravljenoga poroka – acedije – obično nazivane „lijenošću”, ali bolji je prijevod „duhovna ravnodušnost”. Radi se o samome odbacivanju prijateljstva s Bogom – a to je ispunjenje transcendentnoga dostojanstva i poziva ljudske osobe – i usvajanju ugađanja samome sebi varkom da nikada nije postojalo prijateljstvo s Bogom i da ono nikada neće ni postojati, i da nikada nije bilo i nikada neće biti transcendentnoga poziva i dostojanstva ljudske osobe. Ništa nije naročito važno, jer jedina stvar koja je uistinu važna – Božja ljubav i prijateljstvo – ne postoji, i prema tome, nedostižna je.

Acedija stvara prazninu koju pokušavamo ispuniti prolaznim obuzetostima užitkom – ponajviše putenim užitkom – kako bismo otjerali zamor od života lišena vlastitoga središta. No varke što nam ih obećavaju te obuzetosti užitkom izdaju nas. One ne mogu ispuniti prazninu ispunjenu gubitkom našega transcendentnoga poziva na ljubav i prijateljstvo s Bogom. One zapravo samo pojačavaju žudnju da se ispuni praznina koju mi ne možemo ispuniti, izazivaju prisilu i intenziviraju duhovnu apatiju, i tako potiču izbijanje najopasnijega izdanka acedije – očaja.

Kršćanska duhovna mudrost uvijek je smatrala acediju porokom koji će se, ako ga se ne obuzda, pokazati smrtonosnim po kršćanski život. Duhovna apatija prvo vodi do očajavanja u vezi s Božjom ljubavlju i milosrđem, a u konačnici dovodi do tuge koja će uvijek izazivati probleme, jer, kako je sveti Toma Akvinski zapazio u svojemu djelu „O zlu”: „Nijedno ljudsko biće ne može dugo ostati žalosno i bez užitka.” Ljudi preplavljeni žalošću do koje ih je dovelo njihovo prepuštanje duhovnoj apatiji skloni su takvu žalost izbjegavati prvo bježanjem, a zatim zamjeranjem i izrugivanjem Božjoj ljubavi i milosrđu.

Postkršćanski, sekularni izdanak ovoga poroka – očaj bez definiranoga razloga, a koji se predstavlja kao dosada – poput gljivica prekriva duhovni, intelektualni, i emocionalni život mnogih, ako ne i svih, ljudi koji nastanjuju bogate dijelove zapadnoga sekularnoga svijeta. Stari porok acedije, duhovne apatije, glavni je uzrok tipičnoga zamora srednjega društvenog sloja – dosade.

U konačnici će kolektivna ideološka, kulturna, društvena i politička averzija prema prethodno primljenome i prihvaćenome božanskome dobru rezultirati kolektivnim duhovnim stanjem acedije, koja se na kraju okreće protiv i posljednjega ostatka ili svjedočanstva transcendentnoga dostojanstva ljudskih osoba i njihova poziva na prijateljstvo s Bogom. Upravo je to priča modernoga sekularizma. Bijeg od tuge, koji počinje izbjegavanjem i odupiranjem duhovnim dobrima, a završava napadanjem istih, s nevjerojatnom točnošću opisuje posebni resantiman i agresivnost, tipične za sekularno doba.

U ključnoj fenomenološkoj studiji, izvorno objavljenoj dvije godine prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, njemački filozof Max Scheler ponudio je oštroumnu analizu ovoga specifično modernoga negativnoga duhovnoga stava. Resantiman, tvrdi Scheler, nastaje uslijed slabosti volje, i izaziva prijezir onih moralnih vrijednosti za koje čovjek u očaju misli da ih ne može ostvariti. Taj resantiman obilježje je ne samo modernoga sekularnoga pojedinca, nego i najutjecajnije struje moderne sekularne moralne teorije.

Resantiman, smatra Scheler, motivira čitavu modernu subjektivnu teoriju moralnih vrijednosti – pristup etici kojega se trenutno najbolje poznaje kao emotivizam. Ako moralne vrijednosti zapravo nisu ništa doli subjektivni fenomen ljudskoga uma, bez nezavisnoga smisla i egzistencije – pozicija koju zauzimaju brojni naturalistički, pozitivistički i pragmatistički filozofi – u svjetlu objektivnoga standarda moralnih vrijednosti čovjeka se nikada ne može naći manjkavim. Kao suptilni oblik resantimana, emotivistička teorija moralnih vrijednosti ne uspijeva razumjeti duboko problematičnu prirodu pornografije. Nesposoban definirati objektivan standard moralnih vrijednosti, emotivizam će u konačnici pronaći način da u svojoj proizvodnji i potrošnji eliminira krivnju.

Scheler nam pomaže razumjeti resantiman kao specifično modernu praksu poroka acedije. Ta tipično moderna sekularna praksa još dalje pomiče granice unutarnje logike duhovne apatije – sve do samodovoljnoga prijezira, čak pod krinkom moralne teorije, kao nešto što se nameće kao istinsko i objektivno dobro. Možemo reći da naša kultura nije kultura tolerancije, nego kultura duboko ukorijenjenoga resantimana, koji omogućava amorfno, a ipak široko društveno i političko prihvaćanje pornografije. Ogroman broj osoba koje se, ne znajući to ni same, upuštaju u acediju, očajavaju u vezi sa samim dostojanstvom ljudske osobe, prema kojemu se pornografija odnosi s prijezirom, i u konačnici je počnu i prezirati.

Ta duhovna apatija izaziva stvaranje drugih poroka. U svojemu naveliko citiranome, ali slabo proučavanome djelu „Komentar Knjige o Jobu”, sveti papa Grgur I. Veliki osmislio je poznatu poveznicu između poroka acedije i njegovih šest kćeri: zlobe, inata, manjka srčanosti, očaja, tromosti vezane za vršenje zapovijedi, i – što je najvažnije za našu temu – „lutajući nemir duha”, kako je to vješto u svojoj knjizi „Četiri stožerne krjeposti” izrekao tomistički filozof Josef Pieper. Taj lutajući nemir duha ispočetka uzima oblik drugoga poroka, kojega se danas gotovo i ne smatra porokom, jer ga modernost prečesto brka s intelektualnom radoznalošću – tašte znatiželje, ili požude očiju. Potaknuta dosadom i resantimanom, i pokrenuta lutajućim nemirom duha, tašta znatiželja poduzima prvi, naoko nevin korak, koji veoma brzo dovodi do redovite, a zatim naviknute, a na kraju i kompulzivne prakse pornografskoga voajerizma. Kada promišlja o poroku tašte znatiželje, sveti Toma Akvinski u svojoj „Teološkoj sumi” nudi kratak, ali duboko precizan komentar: „Razgledavanje [inspectio spectaculorum] postaje grješnim onda kada učini čovjeka sklonim porocima požude i okrutnosti prema stvarima koje vidi predstavljenima.”

Kršćanska duhovna mudrost dugo naučava da požuda očiju i požuda tijela hrane jedna drugu. Požuda očiju raspaljuje požudu tijela i obratno. Sveti Augustin u „Ispovijestima” iznosi prvi korak prema razumijevanju zašto konzumacija internetske pornografije može lako dovesti do polaganoga uništavanja moralne samokontrole: „Istina jest”, piše on, „da neuredna požuda proistječe iz izopačene volje; kada se ugađa požudi, onda se formira navika; a kada se navika ne obuzdava, postaje gorom i prelazi u prisilu. To su bile kao povezane karike, koje su oblikovale ono što sam opisao kao lanac i moje me teško ropstvo držalo pod prisilom.” Požuda kojoj se čovjek prepusti i koja mu postane navikom stječe takvu snagu da poprimi prirodu određene vrste nužnosti, koja prinuđuje volju na takav način da atribut „slobodan” postaje sve praznijim.

Ono što se čini najkarakterističnijim za kompulzivnu konzumaciju pornografije jest to da konzument više ne nalazi nikakva zadovoljstva u gledanju pukih slika. Sve što mu preostane kada je čin završen jest žudnja za stimuliranjem požude koja će ostati zauvijek nezadovoljenom. Ono što se može naučiti iz svjedočanstava korisnika pornografije jest važna činjenica da je požuda očiju – suprotno prevladavajućoj kulturnoj pretpostavci – zapravo „hladan”, a ne „vruć” porok. Ona proizlazi iz lutajućega nemira duha, ukorijenjenoga u duhovnoj apatiji, koja pak očajava zbog same transcendentnosti u kojoj je ukorijenjena ljudska osoba, i na kraju to i zamjera. Požuda očiju koja se hrani internetskom pornografijom ne zapaljuje, nego zapravo smrzava dušu i srce u hladnoj ravnodušnosti ljudskoga dostojanstva drugih i samoga sebe.

Konzumacija internetske pornografije šteti onome tko konzumira; onima čiji su dostojanstvo, zdravlje, a često i život uništeni proizvodnjom pornografije; i onima koji moraju patiti zbog raspadanja bračnih i obiteljskih veza vjernosti, intimnosti i povjerenja. „Katekizam Katoličke Crkve” spasonosno rasvjetljava tu tamu moralne zabludjelosti podsjećajući sve osobe dobre volje na istinu samu po sebi očitu ispravnome razumu – da je pornografija prekršaj protiv čistoće:

„Pornografija se sastoji u izvlačenju spolnih čina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokažu trećim osobama. Ona vrijeđa čistoću jer izopačuje bračni čin, intimni dar supružnika jednog drugome. Ona teško povređuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavače, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt vulgarne naslade i nedopuštenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju nestvarna svijeta. Teški je prijestup. Građanske vlasti moraju spriječiti proizvodnju i širenje pornografskih proizvoda.” (KKC § 2354)

Nauk Katoličke Crkve o zlu pornografije normativno je utemeljen u dostojanstvu ljudske osobe i u intimno pridruženoj krjeposti čistoće. Čistoća nije (kako to inzistiraju današnji stereotipovi) čistunstvo, strašljivi prijezir spolnosti kao „nužnoga zla”, neizbježnoga, ali u konačnici nečega nižega od ljudskoga. Radi se o krjeposti koja i izražava i čuva dostojanstvo onoga što je istinsko i veće dobro – dostojanstvo ljudske osobe u seksualnim pitanjima.

Kako bismo ispravno razumjeli čistoću – a naročito njezinu neizbježnost za ispravan ljudski razvoj i uživanje istinske slobode u svim vezama, ključno je shvatiti kako je ova često ismijavana i pogrješno shvaćena krjepost blisko povezana s drugom krjeposti koju treba ponovno otkriti – umjerenošću. Umjerenost je jedna od tzv. stožernih krjeposti, koje se može opisati kao četiri navike izvrsnosti, koje omogućavaju ljudskim bićima ostvariti što je dobro za ljude. Prva među njima, razboritost, utvrđuje i zapovijeda određeni čin; druga, pravednost, pazi na dobro drugih, i tako im priznaje i daje ono što im pripada; treća, hrabrost, nadvladava strah od bilo čega što prijeti našoj tjelesnoj cjelovitosti i postojanju; a četvrta, umjerenost, štiti naš unutarnji poredak od uvijek prisutne moći naših unutarnjih osjetilnih apetita.

Umjerenost – ili kako je naziv ove krjeposti sretnije formulirao Josef Pieper, „nesebično samoočuvanje” – nema ničega zajedničkoga s nekakvom malograđanskom, mlakom umjerenošću u pitanjima jela i pića. Temperantia je zapravo krjepost koja čuva unutarnji poredak ljudskoga bića, usmjeravajući elementarne sile ljudskoga samoočuvanja, samopotvrđivanja i samoispunjenja. Kako piše Pieper: „Disciplina umjerenosti brani [ljudsko biće] od svake sebične izopačenosti unutarnjega poretka, jedinoga uz koji moralna osoba istinski postoji i živi.” Čistoća nije ništa drugo doli ostvarenje nesebičnoga samoočuvanja u ljudskoj spolnosti.

Dopustite da upotrijebim jednu sliku. Razboritost je kormilar, koji vodi brod našega moralnoga djelovanja varljivim vodama moralnih začkoljica i duhovnih iskušenja. Naš kormilar može ispravno djelovati jedino ako smo mi ispravno formirani u pravednosti, hrabrosti i umjerenosti. Neuredna želja za senzualnim zadovoljstvom, izazvana izostankom ili zakazivanjem umjerenosti, slabi i priječi sposobnost našega kormilara da upravlja brodom. Nesebično samoočuvanje u umjerenosti štiti unutarnji poredak osobe od navala moćne senzualne požude, i tako omogućava našemu kormilaru da radi svoj posao. Bez nesebičnoga samoočuvanja jednostavno nema istinske i savršene razboritosti.

Shodno tome, bez čistoće – izraza umjerenosti u seksualnim pitanjima – nema ni istinske i savršene razboritosti u spolnome životu. Bez čistoće kormilar ne može sigurno i čvrsto voditi brod kroz varljive vode spolnoga života sve do njegovoga pravoga odredišta. Posljedica je ozbiljno narušen moralni život, a zatim i veliko slabljenje ljudskoga napredovanja.

Tako je čistoća krjepost koja je neophodna za ostvarenje krjeposti razboritosti u spolnim pitanjima, ali i za nesmetano i ispravno djelovanje razboritosti općenito. Drugim riječima, ondje gdje je krjepost čistoće slaba, krjepost razboritosti bit će opterećena, a moguće i iskvarena. Oni koji nisu čisti neće biti istinski i u potpunosti razboriti.

To je od temeljne važnosti za očuvanje ljudskoga dostojanstva. Ako želimo zaštititi ljudsko dostojanstvo u spolnim, ali i u svim drugim ljudskim pitanjima, moramo prakticirati istinsku i savršenu razboritost. Ako želimo prakticirati istinsku i savršenu razboritost, moramo nastojati oko čistoće. No prije nego što budemo mogli prakticirati čistoću u njezinome pravome smislu, moramo prakticirati općenitiju krjepost čistoće – duhovnu čistoću. To je krjepost koja se bavi duhovnim korijenom problema – acedijom. Što je duhovna čistoća?

„Ako ljudski um”, piše sveti Toma Akvinski u „Teološkoj sumi”, „uživa u duhovnome sjedinjenju s onime s čime mu se dobro sjediniti – to jest, s Bogom – i usteže se od uživanja u sjedinjavanju s drugim stvarima protivnima zahtjevima poretka što ga je ustanovio Bog, to se može nazvati duhovnom čistoćom. […] Tako shvaćena, čistoća je općenita krjepost, jer svaka druga krjepost odvlači um od uživanja u sjedinjavanju s nezakonitim stvarima.” Tako duhovna čistoća proizlazi izravno iz vjere, nade i ljubavi, koje ljudski um ujedinjuju s Bogom. Duhovna čistoća čuva sjedinjenost s Bogom, i tako nudi najsnažniju zaštitu od acedije.

Ona uistinu najvažnija praksa koja ojačava našu duhovnu čistoću i istovremeno nas štiti od acedije jest aktivna i dosljedna disciplina molitve. No zbog jedinstvenoga i karakteristično modernoga napada na moralnu cjelovitost ljudske osobe suptilnim i sveprisutnim iskušenjima da se prepustimo požudi očiju, obnova i zaštita čistoće pored individualne prakse molitve zahtijeva preciznije i radikalnije prakse. Lažna samodostatnost najbolje se pobjeđuje zajedništvom.

Upamtite: praksa molitve duhovna je disciplina kategorički različita od savjetovanja i terapije što se preporučuju ljudima koji doživljavaju ono što liječnici sve više dijagnosticiraju kao ozbiljno kompulzivno ponašanje ili ovisnost, i nije zamjena tim stvarima. Budući da je korijen problema duhovan, izlječenje od ovisničkoga ponašanja konačno će se ostvariti jedino onda kada se iskorijeni negativni duhovni korijen – acedija. To se rješava upravo praksom molitve.

Kao zaključak, preporučujem jednu takvu zajedničku praksu i disciplinu. Jedna veoma ciljana duhovna inicijativa, koja se najizravnije bavi gorućim suvremenim problemom internetske pornografije – ne na njezinoj sjajnoj elektroničkoj površini, nego pri njezinome skrivenome duhovnome korijenu. Radi se o „Bratovštini anđeoskoga ratovanja” (Angelic Confraternity Warfare), zajednici koju promiče dominikanski red.

Dominikanski teolog Brian T. Mullady objašnjava kako se u toj zajednici „nastoji ojačavati poveznica između čistoće i drugih stečenih i ulivenih krjeposti, naročito kršćanske ljubavi, koja čovjeku omogućava ljubiti i poštovati vlastito tijelo, kao i tijelo druge osobe”. Članovi bratovštine posvećuju se discipliniranoj praksi svakodnevne molitve i međusobne potpore u molitvi, oslanjajući se na zagovor Prijestolja Mudrosti – Majke Božje, i svetoga Tome Akvinskoga, sveca zaštitnika bratovštine.

Daleko od toga da bude „ispušni ventil” za pobožnjačke i čistunske impulse, bratovština svojom molitvenom praksom odražava značajnu teološku istinu o učinkovitosti molitve. Kako tvrdi sveti Toma Akvinski: „Budući da molitve prikazane za druge proizlaze iz ljubavi, […] što je veća ljubav svetaca u nebu, to više oni mole za zalutale, budući da se zalutalima može pomoći molitvama: a što su bliže sjedinjeni s Bogom, učinkovitije su njihove molitve.” Molitva koju članovi bratovštine svakodnevno mole usmjerena je onome tko ima moć zaštititi i osloboditi čovjeka od duhovne apatije, dosade, resantimana, i požude očiju:

„Dragi Isuse, znam da svaki savršen dar, a naročito dar čistoće, ovisi o moći tvoje Providnosti. Bez tebe jedno obično stvorenje ne može ništa. Zato te preklinjem da svojom milosti braniš čistoću mojega tijela i duše. A ako sam ikada zamislio ili osjetio nešto što bi moglo okaljati moju čistoću, izbriši to, Vrhovni Gospodaru mojih snaga, kako bih mogao čista srca napredovati u tvojoj ljubavi i službi, prikazujući sebe na najčistijemu oltaru tvojega božanstva sve dane svojega života.”

Disciplina molitve podupire duhovno zajedništvo uma i srca s Bogom, i sa svime što je u skladu s voljom Božjom. Prakticirajući duhovnu čistoću, i tako podupirući duhovno zajedništvo s Bogom, disciplina molitve, najučinkovitije nas štiti od zapadanja u duhovnu apatiju i njezino sekularno potomstvo – dosadu i resantiman. Jer onaj tko moli – istinski moli – nikada se ne dosađuje i ne zamjera. Praksa molitve može se preporučiti kao prikladna, milošću pokrenuta priprema za dobrodošlicu krjeposti čistoće u ljudski um i volju.

Takva je dobrodošlica iznimno važna, jer je krjepost čistoće glavna je zaštitnica ljudskoga dostojanstva. U poretku djelovanja, bračnom se čistoćom ostvaruje vlastito ljudsko dostojanstvo, i uvažava se dostojanstvo bračnoga druga. Još obuhvatnije – jedino čista osoba može svojim pogledom istinski promatrati i potvrđivati dostojanstvo drugoga. Jedino je čista osoba slobodna od zamke očaravanja, izazivanja, ponižavanja, niskosti, i dakle – jedino ona može prakticirati istinsku i savršenu razboritost.

Reinhard Hütter profesor je kršćanske teologije na Teološkom fakultetu Sveučilišta Duke.

Izvor: First Things | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.