EMOTIVIZAM - KAD OSJEĆAJI POTISNU STVARNOST

Ideja koja će okončati našu vrstu i prokleti naše duše

Parafrazirajući esej C. S. Lewisa Otrov subjektivizma, emotivizam će “zasigurno okončati našu vrstu i prokleti naše duše”. Ako mu se ne znate oduprijeti, to jest. Evo kako mu se oduprijeti.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Osjećaji su važni. Osjećaji čine velik dio naših odnosa. Pokušajte zamisliti kako bi izgledala ljubav supružnika bez osjećaja ili pravo prijateljstvo[1] bez afekata. Ako ste osjećajno otupljeni, loše stvari slijede.

Međutim, osjećaji se mogu prenaglasiti na uštrb činjenica. Bit će nam drago i nasmijat ćemo se ako nam baka kaže: “Osjećam se kao da imam 6 godina!”. Međutim ako baka potom počne inzistirati da ona zato stvarno ima 6 godina i pita kad će dobiti svoju dudu, onda ćemo pomisliti da nas zafrkava ili ćemo ju odvesti na testiranje za Parkinsonovu bolest. Ako se naš mlađi rođak igra u parku i u zanesenosti kaže: “Ja sam tigar! Grrr!”, nasmijat ćemo se ili možda pomisliti da je iritantan. Ali ako počne na temelju svojih afekata stvarno inzistirati da je tigar te prestane pričati ili uopće ponašati se kao ljudsko biće, onda ćemo pomisliti da s klincem nešto nije sasvim na mjestu. U oba su slučaja osjećaji potisnuli stvarnost.

Slično tako, ako biološki muškarac počne inzistirati da je on žena ili ako žena počne govoriti da je muškarac zato što se tako osjeća; da zapravo nema objektivne činjenice o njezinom spolu i/ili rodu doli toga kako se osjeća (što je ključna tvrdnja rodne teorije), onda su osjećaji potisnuli činjenice.

Rodna je teorija na Zapadu postala društveno pravovjerje, a najbogatije države svijeta se svojski trude izvesti ju u Afriku i druge (“zatucane”) dijelove svijeta – htjeli to lokalni stanovnici ili ne. U New Yorku je donesen novi pravilnik prema kojem se poslodavci ne smiju obraćati zaposlenicima koristeći njihov naravni rod. Kazna za to je do 250 tisuća dolara. Muškarci moraju biti primljeni u skloništa za žene, ako se osjećaju kao da su žene, a imaju pravo i koristiti ženske toalete i tuševe. Zdravstveno osiguranje mora pokrivati troškove operacija “promjene spola”. Vjerujem da uviđate kakve dramatične posljedice mogu slijediti iz osjećajnog potiskivanja stvarnosti.

Jedno očitovanje takvog potiskivanja je emotivizam. Prema emotivizmu, u moralu ne postoji ništa objektivno ili razumsko, nego samo izražavanje osjećaja. Prema katolicizmu u moralu definitivno postoji puno toga objektivnog i razumskog. Stoga, osim što je opasan po stvarnost, ako je emotivizam istinit, onda katolicizam nije.

Parafrazirajući esej C. S. Lewisa Otrov subjektivizma, emotivizam će “zasigurno okončati našu vrstu i prokleti naše duše”. Ako mu se ne znate oduprijeti, to jest. Evo kako mu se oduprijeti.

Samo hurakanje i bukanje dopušteno

Prema emotivizmu, etičke rečenice nemaju informacijski sadržaj, ne prenose nikakvu obavijest, nisu nikakve tvrdnje, već su samo izrazi emocionalnih stanja ili osjećaja. Nema nikakve objektivne stvarnosti u moralnim tvrdnjama.

Stoga bi emotivist rečenicu “Pomagati drugome u nevolji je dobro” preveo kao “Hura! Pomaganje drugome u nevolji!” dok bi “Ubojstvo nevine osobe je zlo” preveo kao “Bljak! Ubojstvo nevine osobe!” Ništa se ne tvrdi, samo se izražava emocionalno stanje govornika.

Prema emotivizmu, etičke rečenice nisu iskazi – ne mogu biti istinite ili ne. “Sladoled je hladan” je istinit iskaz. “Mi smo na mjesecu” je neistinit iskaz. “Otvori vrata!” nije iskaz, već zapovijed; nije istinito ili ne. “Hura! Iskrenost!” isto tako nije iskaz, već izraz emocija. Emotivist drži kako sve etičke rečenice takve – sve su hurakanje ili bukanje. Vuhuanje ili bljakanje.

Praktični odgovor

Poprilično je jasno da prema emotivizmu ne postoji ništa objektivno oko etike. Pohvaliti nesebičnost znači samo reći da imam pozitivne osjećaje kada je netko nesebičan. Osuditi krađu znači samo reći da se meni krađa ne sviđa. Kao što poznati emotivist A. J. Ayer tvrdi: Kada kažem “Učinili ste nepravdu kada ste mi ukrali novac,” ne govorim ništa više nego kad kažem “Ukrali ste mi novac” i pritom negodujem.[2] Ne postoji nikakva činjenica oko toga je li nešto stvarno, objektivno dobro ili zlo; etičke rasprave su poput ovakvoga razgovora: “Meni se sviđaju vlakovi!” kaže jedan dječak. “Ne! Meni se sviđaju avioni!” kaže drugi uzbuđeno.

Ne treba puno mašte da bismo vidjeli kako se emotivizam može koristiti u ideologijama. Na osudu nacističkog režima, Hitler bi mogao opravdano odgovoriti: “Ach, ja, ti imaš takve osjećaje. Gut. Mi ih nemamo” i nastaviti mirno sa svojim poslom. Na Spartakov zahtjev da se robovi oslobode od nehumanih okova, car može opravdano reći: “Robe, što su meni tvoji osjećaji?” Ili na upit o tome što misli o pro-life argumentima, neki doktor koji čini pobačaje može opravdano reći: “Zašto bi me u mojem poslu trebale zabrinjavati emocije drugih ljudi?”

Jednostavno, bilo što, bilo koji prigovor nekoj praski ili bilo koji zahtjev za poboljšanjem može biti otpisan, jer, u konačnici, ne postoji “dobro” ili “zlo”, ne postoji “dužnost” ili “krepost”; samo osjećaji i njihovo izražavanje. Filozof znanosti Michael Ruse slično kaže: “Razmotreno kao racionalno opravdan skup tvrdnji o objektivnom nečemu, etika je iluzorna. Ja cijenim da kada netko kaže: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga,’ on misli da referira iza i ponad sebe… Međutim… takva referenca je doista bez temelja…”[3]

Emotivizam nam tako oduzima uvjerljivo najsnažnije oružje protiv neke zlokobne ideologije: moralni sud. Saveznici i pokreti otpora u Drugom svjetskom ratu nisu se borili za izražaje emocionalnih stanja Winstona Churchila, nego zato što su stvarno mislili kako je nacistički režim zao. Ako prihvatimo emotivizam, nalazimo se u vrlo nezgodnoj situaciji da ne možemo osuditi, primjerice, izrabljivanja radnika: “Neisplaćivanje plaća? Bljak.” Ali koga briga za nečiji emocionalni bljak?

Dakako, ovo ne dokazuje da je emotivizam neistinit. U najboljem slučaju, to pokazuje kakao imamo praktičnih ili razboritih razloga da ga odbacimo. Imamo li, međutim, neki argument protiv istinitosti emotivizma? Mislim da imamo.

Četiri argumenta

Prvo, moralni izričaji mogu biti bez bilo kakvih osjećaja te se osjećaji mogu izražavati bez bilo kakvog moralnog sadržaja. Moguće je da netko – primjerice stoički Mr. Spock – bez bilo kakvih emocija kaže: “Lagati je moralno zlo” ili da android bez emocija, kao što je popularni Data kaže: “Pravednost je krepost”, a da pritom ne izražava nikakav osjećaj.

S druge strane, moguće je da se udarim o stol i pritom povičem u boli, bez bilo kakve moralne nakane: “Arhg! Mrzim stolove!”. Sad, prema emotivizmu, moralni izričaji su samo izražaji osjećaja. Ali ako je moguće da netko ima moralni izričaj bez izražaja osjećaja (kao u slučaju Spocka ili Date) ili ima izražaj osjećaja bez moralnoga suda (kao u slučaju mene i stola), onda moralni sud i izražaji osjećaja ne mogu biti jedno te isto. Drugim riječima, emotivizam je neistinit. Ovo možemo sažeti na sljedeći način:

  1. Ako je emotivizam istinit, onda nije moguće imati moralni izričaj bez emocionalne ekspresije ili emocionalnu ekspresija bez moralnoga izričaja.
  2. Moguće je imati moralni izričaj bez emocionalne ekspresije ili emocionalnu ekspresiju bez moralnoga izričaja.
  3. Dakle, emotivizam nije istinit.

Drugo, prema emotivizmu su nemoguća moralna neslaganja. Ljudi se ne prepiru oko osjećaja. Nigdje nećete naći ovakvu raspravu: “Ja volim Čokoladu!” “Ne! Ja volim vaniliju!” Tu, u stvarnosti, nema neslaganja; nije kao da je jedno stajalište istinito, a drugo neistinito.

Međutim ljudi imaju vrlo ozbiljne prepirke i neslaganja oko ključnih moralnih pitanja: oko pravednoga rata, smrtne kazne, pobačaja, eutanazije itd. Ljudi u tim slučajevima, barem prima facie, tvrde kako je jedno stajalište istinito, a drugo nije. Prema emotivizmu, međutim, zagovornik smrtne kazne i protivnik smrtne kazne nisu zapravo u neslaganju. Samo dijele svoje osjećaje. Ali – barem prima facie – oni se stvarno prepiru i stvarno se ne slažu.

Dok se na gornju svađu djece oko čokolade i vanilije smijemo, na prepirku oko smrtne kazne to ne činimo, jer shvaćamo da se ne radi o šali, već o neslaganju oko moralnosti određenoga djela. Ali ako su prema emotivizmu moralna neslaganja nemoguća, a postoje moralna neslaganja, onda je emotivizam pogrešan. Možemo to ovako sažeti:

  1. Ako je emotivizam istinit, onda su moralna neslaganja i prepirke nemoguće.
  2. Moralna neslaganja i prepirke su moguće.
  3. Dakle, emotivizam nije istinit.

Treće, uvjerljivo je da neke moralne tvrdnje stoje u logičkim odnosima s drugim moralnim tvrdnjama. Primjerice, “Imam dužnost učiniti x” implicira “imam pravo učiniti x”. Slično, “x je krepost” implicira “x je dobro (za mene)”. Ali emocionalne ekspresije ne stoje u takvim logičkim odnosima. Samo iskazi ili indikativne tvrdnje (nešto što može biti istinito ili ne) stoje u takvim odnosima. Stoga emotivizam ne može biti ispravna teorija moralnih tvrdnji. Ovo možemo oblikovati u argument na sljedeći način:

  1. Ako je emotivizam istinit, onda moralne tvrdnje ne stoje u logičkim odnosima.
  2. Moralne tvrdnje stoje u logičkim odnosima.
  3. Dakle, emotivizam nije istinit.

Četvrto, i konačno, prema emotivizmu ništa nije stvarno loše ili zlo kako to u običnom govoru razumijevamo. Kako sam već napomenuo, emotivist ne misli da postoji bilo što objektivno ili stvarno u etici. Ne misli da postoje bilo kakve objektivne moralne vrijednosti. Sve što postoji su osjećaji spram nekih radnji i njihovo izražavanje.

Međutim, objektivne moralne vrijednosti stvarno postoje. Neke stvari barem, poput nesebičnosti i požrtvovnosti jesu stvarno dobre. I barem neke stvari, poput silovanja i pedofilije su stvarno zle.

Na temelju našeg moralnog iskustva, eminentno smo opravdani vjerovati u stvarnost moralnoga dobra i zla na jednak način kako smo na temelju našega iskustva vanjskoga svijeta opravdani vjerovati u njegovu stvarnost. Razmislite samo: strogo govoreći, ne možete dokazati da niste samo mozak u bačvi, koji neki ludi znanstvenik stimulira da ima privid vanjskoga svijeta – stolica, računala, drugih ljudi itd. Međutim, bili biste ludi ako biste u takvo što vjerovali. Vaše iskustvo vanjskoga svijeta vam daje sasvim dovoljno opravdanja za vjerovanje da vanjski svijet stvarno postoji, da nije iluzija. Jednako tako s moralnim iskustvom. Morali bismo imati neki stvarno snažan razlog da poništi naše temeljno iskustveno opravdanje.

Je li promjenjivost moralnih uvjerenja takav razlog? Teško. Moralna spoznaja se može mijenjati i napredovati (ili ne), ali to ne govori ništa o njezinoj ispravnosti, jednako kao što promjena i napredak na znanstvenom, matematičkom ili bilo kojem drugom području ne govori ništa protiv objektivnosti znanstvene, matematičke ili bilo koje druge spoznaje.

Zapravo, sam govor o moralnom napretku, koji nam je tako pri srcu (“mi smo napredovali od onih barbara koji su porobljavali ljude i prisiljavali ih da mučno rade u nehumanim uvjetima! Mi smo napredovali od onih nazadnjaka koji su spaljivali vještice!”) pretpostavlja njegovu objektivnost. Kad ne bi bilo objektivnih mjerila, moglo bi se samo govoriti o moralnoj promjeni. Mogli bismo reći da je naše društvo moralno drukčije od Hitlerova Trećeg Reicha, ali ne bismo mogli reći da je bolje.

Dakle, temeljem mojeg moralnog iskustva, imam jednako toliko opravdanja za mišljenje da su barem neke moralne vrijednosti objektivne kao što imam za stvarnost vanjskoga svijeta – da nisam samo mozak u bačvi ili Neo u Matrixu – ili za stvarnost prošlosti – da svijet nije stvoren prije pet minuta s prividom starosti, hranom u našim želucima i engramima sjećanja u našim mozgovima. Strogo govoreći, nijednu od ovih stvari ne mogu dokazati, ali su očito opravdane – ispravno su utemeljene na iskustvu vanjskoga svijeta i prošlosti. Na jednak način su vjerovanja o objektivnosti moralnih vrijednosti ispravno utemeljenja na iskustvu dobra i zla nekih čina.

Za bilo koji argument protiv objektivnosti moralnih vrijednosti, mogao bih dati savršeno paralelan argument protiv stvarnosti vanjskoga svijeta ili prošlosti. Stoga, ako su ta vjerovanja opravdana i racionalna, onda su opravdana i racionalna vjerovanja o objektivnosti moralnih vrijednosti.

Kao što Louise Anthony kaže: “Bilo koji argument za moralni skepticizam temeljiti će se na premisama koje su manje očite od stvarnosti samih moralnih vrijednosti.” Ali, ako je tako, onda je emotivizam neistinita teorija.

To možemo i ovako reći:

  1. Ako je emotivizam istinit, onda objektivne moralne vrijednosti ne postoje.
  2. Objektivne moralne vrijednosti postoje.
  3. Dakle, emotivizam nije istinit.

Čini se kako imamo četiri zasebna i dobra argumenta protiv emotivizma, zajedno s praktičnim razlozima za odbaciti ga. Emotiviazm je ne samo opasna teorija, nego i potencijalni falsifikator katolicizma. Ali, na sreću, poprilično je neopravdana teorija i loš falsifikator katoličke vjere.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

————————————

[1] U Aristotelovom smislu te riječi.

[2] Usp. A. J. Ayer: Language, Truth, and Logic, London, 1936, 107.

[3]M. Ruse: Evolutionary Theory and Christian Ethics, u: The Darwinian Paradigm. Essays on its History, Philosophy and Religious Implications, London, 1989, 268.

Objavljeno: 30. prosinca 2015.

Možda vam se svidi