Jednom je jedan rabi pitao Isusa koja je od mnogih zapovijedi (bilo ih je preko šest stotina) koje su uređivale židovski život najvažnija. Sa simpatičnom jednostavnošću i izravnošću Isus je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” Uzajamnost ovih dviju zapovijedi podrazumijeva se u cijelomu Isusovu učenju. U sljedećemu poglavlju vidjet ćemo detaljnije metafizički zašto je to tako, za sada je dovoljno reći da apsolutna ljubav prema Bogu nije u nadmetanju s radikalnim zalaganjem da ljubimo druga ljudska bića, upravo zato što Bog nije jedno biće među mnogima, nego sam temelj postojanja konačnoga svijeta. Toma Akvinski bi to izrazio na ovaj način: ljubiti Boga nužno znači ljubiti sve ono što ovisi o Bogu, a to znači cijeli svijet. U svojoj divnoj Prvoj poslanici sveti Ivan izražava istu ideju ovako: “Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi , Boga kojega ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,20).

Možda je najjače podsjećanje na ovo načelo u Isusovu učenju uznemirujuća prispodoba o ovcama i jarcima koja se nalazi u dvadeset petoj glavi Matejeva Evanđelja. Isus govori mnoštvu da kada Sin Čovječji dođe u svojoj slavi suditi suditi žive i mrtve, “on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razluče”, ovce od jaraca (Mt 25,31-32). Onima desno od sebe reći će: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo popravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeli i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni (Mt 25,34—36). U svojoj zbunjenosti pravednici će pitati kada su izvršili sve te čine ljubavi prema Gospodinu, a on će odgovoriti: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). Zatim dolazi obrnuto. Onima lijevo od sebe Gospodin će reći: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me” (Mt 25,41-43). Zbunjeni, ti će se ljudi čuditi kada su oni tako potpuno zanemarili Gospodina. Dobit će odgovor: “Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste (Mt 2o,4o). Ljubav prema Kristu jest ljubav prema onima koje Krist ljubi. Sama drama ove prispodobe ima za cilj izvući nas iz svake samodopadnosti i razbistriti nam svaku zbrku u tomu pogledu.

Čovjek koji je u svojoj srži razumio teologiju i etiku dvadeset pete glave Evanđelja po Mateju bio je Peter Maurin, osnivač Katoličkoga radničkog pokreta. Maurin je rođen 1877. u Francuskoj u obitelji s dvadeset troje djece. Tijekom svojega ranog obrazovanja, koje su vodila Kršćanska braća, postao je duboko dahnut primjerom svetoga Franje Asiškoga. Kada se francuska vlada agresivno okrenula protiv Crkve, napustio je 1909. rodnu zemlju i nastanio se u Kanadi, gdje je gotovo dvadeset godina živio radikalan oblik franjevačkoga života, prihvaćajući siromaštvo iz ljubavi prema Kristu, danju radeći kao običan radnik, a noću spavajući u skloništima u bijednoj četvrti. Tijekom godina lutanja borio se da razvije dosljednu katoličku društvenu filozofiju i ekonomsku i političku teoriju duboko oblikovane prema dvadeset petoj glavi Evanđelja po Mateju. Znao je da je Crkva kodificirala taj dio Matejeva Evanđelja kao “tjelesna i duhovna djela milosrđa”, među kojima su nahraniti gladne, odjenuti gole, posjetiti utamničene, pokopati mrtve, savjetovati neodlučne i moliti za žive i mrtve. Pitao se kako bi izgledalo društvo da su ti ideali temelj političkoga i društvenoga poretka. Također je s velikom pomnjom proučavao socijalni nauk Crkve, posebno kako je razrađen u enciklikama Rerum novarum pape Leona XIII. iz 1891. i Quadragesimo anno pape Pija XI. iz 1931. U tekstu pape Leona XIII. Maurin je našao ovaj dio: “kad su jednom potrebe nužnosti i vlasništva zadovoljene, ostatak onoga što netko posjeduje pripada siromašnima” i otkrio je načelo koje je Papa preuzeo od Tome Akvinskoga, naime da, iako je vlasništvo nad privatnom svojinom dopušteno, upotreba privatne svojine uvijek bi trebala biti za opće dobro. U enciklici pape Pija Maurin je otkrio ono što je karakterističan element katoličkoga socijalnog nauka: princip supsidijarnosti koji određuje da u političkim i ekonomskim stvarima prednost treba dati lokalnoj vlasti ili djelovanju. Maurin je vidio da će jasna primjena ovoga načela spriječiti pojedince i zajednice da se odriču svoje izravne odgovornosti za prakticiranje tjelesnih djela milosrđa. Htio je izgraditi  društvo u kojemu će, po njegovim riječima, “biti lakše biti dobar”.

Maurin je prepoznao dvadeset petu glavu Evanđelja po Mateju kao “dinamit”, od grčke riječi dynamis (snaga), omiljene riječi svetoga Pavla, usput rečeno. Ali Maurin je bio zabrinut što “smo uzeli crkveni dinamit, stavili ga u hermetički zatvorene sanduke i zatvorili poklopce”. Drugim riječima, težili smo gledati zapovijedi Evanđelja kao stvar osobne pobožnosti, a ne kao snagu koja preobražava društvo. Vrijeme je, zaključio je, “da crkveni dinamit eksplodira”! Budući da mu engleski nije bio materinji jezik, bio je osjetljiv za posebne oblike frazemskih glagola koje su anglofoni govornici uzimali kao gotovu činjenicu. Drag mu je bio pojam go-getter (engl. prodorna osoba, doslovno: onaj koji ide i dobije), ali istodobno ga je htio potkopati: “Trebali bismo naciju onih koji idu i dobiju (engl. go-getters) pretvoriti u naciju onih koji idu i daju (go-givers)!”

Godine 1932., upravo u vrijeme Velike depresije, Peter Maurin je došao u New York. Tamo je susreo mladu društvenu aktivisticu i duhovnu tražiteljicu koja se malo prije toga obratila na katolicizam. Njezino je ime bilo Dorothy Day. Dorothy je bila radikal i prijateljica nekih od vodećih ljudi kulturne i političke avangarde dvadesetih godina, uključujući dramskoga pisca Eugenea O’Neilla i političkoga agitatora Johna Reeda. Ali ona je postala fascinirana Katoličkom Crkvom, posebno nakon rođenja svojega prvog djeteta, kada je rekla da osjeća tako veliku zahvalnost koja se ne može mjeriti ni s čim na ovomu svijetu. Kada je susrela Petera Maurina, tražila je način kako kombinirati svoj radikalni politički angažman sa svojom novonađenom katoličkom vjerom. Putujući filozof bio je odgovor na njezine molitve. Kada su se susreli, Peter je bez prekida govorio sedam sati! Usprkos ovoj shrvavajućoj govorljivosti, Dorothy je bila oduševljena Peterovom vizijom obnove američkoga društva i njegovom preporukom da bi preokret trebao početi osnivanjem novina koje bi predstavile katolički socijalni nauk i osnivanjem “kuća gostoprimstva” gdje bi siromasi bili prihvaćeni i gdje bi se vršila tjelesna i duhovna djela milosrđa. Dana 1. svibnja 1933. Dorothy Day je otišla u Washington Square Park u Greenwich Villageu i distribuirala prvo izdanje novina Catholic Worker (Katolički radnik), prodajući ga za jedan peni po primjerku (ista je cijena i danas). Nedugo nakon toga ona i Maurin otvorili su prvu Katoličku radničku kuću gostoprimstva u donjemu istočnom dijelu Manhattana i počeli su voditi brigu o siromasima. Danas takve kuće postoje po cijeloj zemlji, pa i po svijetu. Vrlo je važno uočiti da se nijednu od ovih osoba ne može opisati kao “socijalnoga radnika”. Cijeloga života oni su išli na misu, klanjanje, sudjelovali na duhovnim vježbama, molili krunicu i tako dalje, jer su u svojemu radikalnu posvećivanju siromašnima vidjeli neizbježnu korelaciju sa svojom još radikalnijom ljubavi prema Kristu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Katolicizam” Roberta Barrona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.