Svatko u životu ima neki cilj koji žarko želi postići: neki teže tome da od sebe stvore sliku produhovljene i moralno ispravne osobe, drugi žele biti intelektualno nadmoćni, treći pak žele biti bogati ili lijepi, a nekome je cilj čak stvaranje idealne obitelji ili postizanje sportskog uspjeha. Opasnost koja stoji na putu postizanju bilo kojeg cilja može proizvesti emocionalnu, intelektualnu, moralnu, pa čak i duhovnu neuravnoteženost – razdor u nama samima koji proizlazi iz straha od nesigurnosti u to hoćemo li ostvariti cilj i hoćemo li ga uspjeti zadržati, koji nazivamo stresom. Dugotrajan stres može biti opasan: živjeti godinama raspet vlastitim ambicijama može nas dovesti do licemjerja ili depresije, tjelesnih bolesti ili promjene osobnosti. 

Što god da učinimo ili je nagrađeno nečijom pohvalom, ili kažnjeno nečijim nezadovoljstvom, pa čak i osudom. Ne bismo li to izbjegli, lažno se predstavljamo, stvarajući određenu mimikriju. Svaka je prijetvornost posljedica velika stresa.

Ako neprestano lažemo o sebi samima i stalno poričemo istinu o sebi pred ljudima i Bogom, naš je stres golem – tako velik da ga više ne možemo ni zamijetiti, jer ne primjećujemo ništa drugo osim njega, nikakvu različitost. Ponekad je zamijetimo u drugima, a rjeđe u sebi: netko ima neobičan neprirodan glas ili se neprestano smije ili jadikuje, brzo govori ili čini jednolične stanke u govoru, uzdiše kao da nosi veliko breme, prekriva usta rukom kao da se boji da će mu se netko zagledati unutra i doznati nešto više, ili svrne pogled, trepće ne bi li sakrio zjenice i tako nas promatra, sliježe ramenima istodobno uvjeren kako se s nekime slaže u svemu, dok se netko drugi iznimno trudi zadobiti našu pozornost, a uza sve to još idu i očevidno ulagivanje, svečana obećanja u beznačajnim stvarima, citiranje velikih ljudi i pametnih misli, neprestano pozivanje na autoritete i, naposljetku, agresivno osporavanje nečega.

Sve to, kao što znamo iz života, može biti naznakom da netko živi u laži ili barem ne želi da drugi doznaju istinu o njemu koju on sam ne želi priznati i, recimo to kolokvijalno, „prodaje maglu“. Sumnjam da Bog ima mnogo veći popis naznaka koje potvrđuju neiskrenost. Sa sličnom sam se dijagnozom susreo čitajući Michaela Balla, kada opisuje Shakespeareova Macbetha: „Primjerice, Macbethova ambicija postupno – i u tom slučaju nepovratno – razdvaja junaka od ljudi koji ga okružuju. Na početku djela Macbeth je u prijateljskim odnosima s vojnicima i plemstvom. Ali kad njime ovladaju strašna ambicija i žudnja, neizbježno dolazi do podjele. Izjeda ga strah od izdaje, neprestana bojazan da će netko zauzeti njegovo mjesto i na kraju ostaje sam, nesposoban sporazumjeti se s negdašnjim prijateljima. Lear je simbol usamljenosti. Cezar nije uvidio opasnost, drži se postrani, osamljen, po uzoru na Boga, a na kraju mora propasti.“

Otrgnutost od istine o sebi i začaranost iluzornim ambicijama dovodi do toga da isprva izgubimo dodir sa samim sobom, potom s Bogom, i na kraju s ostalima. Prijetvornost nas izolira od svijeta. Primjer toga jest razmetni sin, koji je svoju ulogu u životu sveo na razinu onoga koji neprestano kuša sve užitke i samosvojan je, ne treba nikoga jer ima vlastiti potencijal, gubi vezu s ocem, bratom i naposljetku se srozava na razinu svinjskih prijatelja. „Pred slomom se oholi srce čovječje, a pred slavom ide poniznost.“ (Izr 18,12)

Lažemo o sebi čak i pred sobom, ne bismo li pobjegli od istine, u strahu da nećemo sami sebe moći podnijeti, strepeći da će nas Bog takve zamrziti, a drugi da nas neće prihvatiti. Ali, je li to istina? Zar drugi zaista bježe od providnih, premda slabih ljudi, a rado su u društvu idealnih, premda neiskrenih? I trebamo li se pribojavati Boga, strepeći da će nas kazniti zato što smo iskreni? Ili Ga se više trebamo bojati ako sami postanemo napaćene žrtve skrivanja istine?

Isus nikada nikoga nije osudio čak i u slučaju da je rekao najgoru moguću istinu – zato u Njegovim propovijedima, pripovijestima, držanju vidimo naznake gnjeva kada netko poriče istinu i predstavlja se na takav način ne bi li, usprkos stvarnosti, izgledao bolji od ostalih i od sebe samoga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ranjeno svjetlo” Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.