Što je sveta potvrda? Mnogi učenici koji se spremaju primiti ovaj sakrament daju pogrešan odgovor na ovo pitanje. Ako nas to ne čudi previše, začuditi bi nas moglo da ponekad čak i katehisti i svećenici nisu posve sigurni u odgovor. Barem tako u svome tekstu tvrdi američki teolog Brandon Harvey na temelju iskustva sudjelovanja na brojnim župnim pripremama za primanje svete potvrde.

Ovaj je američki teolog zbog učestalih pogrešaka u razumijevanju što ovaj sakrament jest učenicima odlučio ponuditi kratki “test” u kojem bi od njih zatražio da ponude svoju definiciju svete potvrde, nakon čega bi učenici glasovali za najbolju definiciju. Rezultati su često bili poražavajući.

Najčešći odgovori s kojima se Harvey susretao, koji bi zatim bili ponuđeni na glasovanje, su:

1) Potvrda je ispunjenje mojih školskih obaveza. ‘Završni ispit’ vjeronaučnog obrazovanja.
2) Potvrda je trenutak kada primam Duha Svetoga prvi put.
3) Potvrda je trenutak kada primam darove Duha Svetoga prvi put.
4) Potvrda me čini punoljetnim katolikom.
5) Prilikom potvrde odabirem vjeru koju su umjesto mene izabrali kada sam bio dijete.
6) Potvrda aktivira uspavane darove Duha Svetoga primljene tijekom krštenja.
7) Potvrda upotpunjuje milosti krštenja.
8) Potvrda je poseban izljev Duha Svetoga poput Pedesetnice.
9) Potvrda nas osnažuje da širimo i branimo vjeru kao njezini svjedoci.

Odgovori od 1 do 6 su odgovori koje bi učenici najčešće ponudili. To su ujedno i krivi odgovori na pitanje o svetoj potvrdi. Odgovore od 7 do 9 dopisao je sam Harvey kao bi učenici dobili priliku da se na glasovanju opredijele za točnu definiciju.

No, što je točno pogrešno u prvih šest odgovora? “Krizma nije prvo primanje Duha Svetoga ili Njegovih darova. Krštenje je trenutak kada prvi put primamo Duha Svetoga i Njegove Darove”, objašnjava američki teolog, o čemu svjedoči i Katekizam Katoličke Crkve u kojem stoji: “Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži: oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha, rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga.” (KKC 1279)

Još jedna od pogrešaka je zbrka oko pitanja punoljetnosti unutar Crkve. Što se tiče Crkve, nije krizma nego dob ono što osobu čini punoljetnom, kao što i stoji u kanonskom zakonu: “Punoljetna je osoba koja je navršila osamnaest godina; ispod te dobi osoba je maloljetna” (97 §1). Crkva ponekad svetu potvrdu naziva “sakramentom kršćanske zrelosti”, ali ova zrelost nije vezana za punoljetnost. Osim toga, minimalna dob za primanje krizme po rimskom obredu je doba stjecanja umnog razvoja, što odgovara dobi od oko sedam godina (97 §2). Prema tome, krizma ne može biti obred kojim se dodjeljuje punoljetnost, zaključuje američki teolog.

Na koncu, “krizmu se nikada ne smije smatrati potvrđivanjem vjere koju su umjesto nas odabrali roditelji”, tvrdi Harvey, upozoravajući pri tome da je takva ideja došla iz protestantizma. Katolici potvrđuju svoju vjeru u svakom svojem djelovanju, osobito kada mole Vjerovanje tijekom svete mise, kada se ispovijedaju, ili kada tijekom primanja svete pričesti kažu “amen”. Osim toga, obnova krsnih zavjeta događa se već i prije prve svete pričesti, kao i u nekim drugim crkvenim prilikama.

Više o sakramentu svete potvrde možete pročitati OVDJE.