Pred kraj XIX. stoljeća Rijeka postaje sve značajnija luka te trgovačko i gospodarsko središte. U isto vrijeme sve više raste socijalna bijeda o čemu svjedoči činjenica da su do 1895. godine postojale četiri karitativne ustanove za siromašnu i napuštenu djecu. Mlada djevojka Marija Kozulić gajila je u svom srcu živu vjeru i ljubav prema apostolskom radu u tako teškim životnim prilikama. Ta i sama je već u djetinjstvu iskusila teškoće života kad je njezina obitelj bankrotirala zbog brodoloma njihova jedrenjaka. Lošinjska obitelj Kozulić imala je bogatu i slavnu pomorsku tradiciju. Bila je nesumnjivo hrvatskoga podrijetla, premda su uglavnom govorili talijanski, tj. tadašnji poslovni i obrazovni jezik. Brojna obitelj Ivana i Marije morala se iseliti iz Malog Lošinja u Trst, a kasnije u Rijeku gdje je nekadašnji bogati brodovlasnik i kapetan radio u skladištu brašna brinući se za svoju brojnu obitelj. Marija je bila među odraslijom djecom, rođena je 20. rujna 1852. godine, te se željela zaposliti kako bi što bolje pomogla obitelji. U takvim se prilikama naučila nesebično žrtvovati i živjeti dubokim životom vjere.

U Rijeci je pripravljala siromašne djevojke za sakramente kao aktivna članica pobožne udruge koju je osnovao jedan kapucin. Ali u svom zanosu nije se tu zaustavila. Uz pomoć brojnih dobročinitelja kupila je jednu vilu i u njoj 1. listopada 1895. godine osnovala karitativnu ustanovu pod nazivom Zavod Presvetoga Srca Isusova. Nad velikim ulaznim vratima zavoda bilo je napisano: “Našao sam onoga koji me je spasio”, a pokraj vratiju uzdizao se veliki drveni kip anđela čuvara koji zakriljuje malu djevojčicu.

Marija nije dugo čekala prve štićenice. Nakon što je dobila obavijest o siromašnoj dvanaestogodišnjoj djevojčici Liberati koja noću luta gradom, Marija je pohitila u potragu za njom. Našla ju je u mračnom, zapuštenom podrumu gdje spava na slami. Šćućurena djevojčica s nepovjerenjem je gledala urednu gospođicu koja je zavirila u tu pljesnivu konobu. Ispod raščupane kose, na zamazanom licu majka se zagledala u dva preplašena oka unoseći u njih svjetlo povjerenja i toplinu ljubavi. Majčinskom nježnošću nije bilo teško nagovoriti siroče da pođe s njome u zavod. Tu je dobila sve što nikad nije ni imala: majku, obitelj, vjeru i odgoj. Uskoro su počele stizati i druge djevojčice, sve redom izranjene bijedom i zlostavljanjem svojih ukućana. Jedna od njih imala je 11 godina, bila je potpuno napuštena. Nije imala ništa osim zamazane haljinice na sebi.

Mariju je boljelo srce iz dana u dan promatrajući te mlade izranjene djevojčice i opasnosti kojima su izložene.

Sve ih je željela primiti, ali kako nahraniti i odjenuti toliko malih nevinih anđela? Žarkom molitvom i pouzdanjem posve se predala Bogu i radovala se svakom njegovom iznenađenju. Kako je stizala koja djevojka, stizao je i njezin miraz s neba. Dobročiniteljice su donosile pokoji svežanj rublja, zimsku odjeću, cipele, madrac za spavanje. Kad se nije znalo čime nahraniti mala usta, odjednom bi netko donio zdjelu s palačinkama.

Kroz taj svakodnevni rad, koji je bio prožet molitvom, Marija je shvatila koji je njezin poziv – briga za napuštene djevojčice, biti njihova majka. Po svetim redovničkim zavjetima ona se zajedno sa svojim prvim suradnicama stavila posve Bogu na raspolaganje za tu službu, a Crkva je po senjskom biskupu, 6. srpnja 1899. godine, odobrila konstitucije nove družbe koju je Marija osnovala. U školi Presvetoga Srca Isusova Marija Krucifiksa se nadahnjivala za svoj apostolat, učila je gledati na život srcem i to majčinskim. Ona je bila svjesna da svim siroticama mora pružiti jednako ljubavi, ali gdje naći toliko žara osim u Božanskom Srcu? Zato mu se ona s čežnjom obraća: “Želim se nastaniti u Srcu moga dobrog Boga te ću i ja gorjeti od vatre ondje gdje izgara moj Isus. Zatvoreno u njegovu Božanskom Srcu, moje će srce živjeti od ljubavi. Napor i bol bit će mi slatki s Isusom. Nema radosti, nema mira, osim u Srcu Isusovu. ” To je isto željela i za svoje sestre: da se svetim žarom trude steći i rasti u ljubavi prema malenima, slabima, bolesnima. Jer Bog se otkriva samo srcima punim ljubavi. Nakon jedne kušnje svojim je sestrama rekla: “Oh, kad biste znale koliko košta ljubav.” Ljubav često znači trpljenje, otkidanje i od onoga najdražeg, duhovnog. Za majku Mariju Krucifiksu ljubav će često tražiti da se ona udalji od njegova zagrljaja kako bi mogla raditi na Božju čast i za duše. Biti raspoloživa i spremna napustiti Boga zbog Boga kako bi mogla pomoći siroticama koje su trebale majku. Poučena tim iskustvom, govorila je svojim duhovnim kćerima: “Tko ne zna trpjeti, ne zna živjeti. Tko ne želi trpjeti, ne može biti kći Srca Isusova, jer je to srce čovjeka boli. Kćeri toga srca moraju biti kćeri žrtve.”

Prava ljubav nema cijene. Majka Marija Krucifiksa je za nju dala sav svoj život. “Ako mi je u tvom dragom srcu suđeno da umrem, o slatka, o draga smrti, bit ćeš život za mene.” U 70-oj godini života, 29. rujna 1922., preselila se u vječnost. Još i danas stoji ploča koju su zahvalni Riječani podigli majci Krucifiksi u njezinu prvom zavodu: “Bila je prava majka siročadi, siromaha, napuštenih; osiguravajući im besplatno krov, zaklon, hranu, odjeću, odgoj i obrazovanje. Prošla je blagoslivljajući sve, blagoslivljajući uvijek. Revnim djelima slavi Božjoj i ljubavi prema bližnjemu posvetila je svu svoju dušu jednostavnu, čistu, poniznu, hrabru i ozbiljnu. Blagoslovljena siročad upućuje svoje molitve za ljubljenu svoju Majku da primi što prije nagradu Neba, jer je za Nebo živjela.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.