Navigacija kroz naše duhovno putovanje često uključuje razgovore s drugima koji su se suočili sa sličnim iskustvima. Za mene je imati katoličke prijatelje, obitelj i savjetnike bilo ključno u otkrivanju što znači biti katolik u današnjem svijetu. Međutim, oslanjanje samo na tuđe savjete ponekad može dovesti u zabludu, jer se vjera doživljava na različite načine, a naša vjerska uvjerenja imaju brojna tumačenja. Evo četiri loša savjeta s kojima sam se susrela i kako sam naučila što je pravo učenje koje stoji iza njih.

1. O pozivu: „Zvanje znači Božji poziv na brak ili na posvećeni život.”

Svi smo čuli da je poziv biti „pozvan” na nešto. Bog ima poslanje za svakoga od nas, plan zamišljen još prije našeg rođenja. Čini se da je naša uloga otkriti što je to i slijediti to. Međutim, taj se koncept često svodi na binarni izbor: brak ili posvećeni život. Godinama je to bilo jedino shvaćanje zvanja koje sam imala. Kada god sam molila o svom pozivu, uhvatila bi me panika, i preklinjala sam Boga da me ne pozove na posvećeni život, jer sam se doista htjela udati. I tu je bio kraj.

Kakvo traćenje molitava! Postupno sam shvatila da ovo gledište umanjuje našu ljudsku prirodu i Božje snove za nas. Shvatila sam – i još uvijek shvaćam – da smo svi konačno pozvani u Nebo. To je naše konačno odredište. Da bismo stigli tamo i doživjeli raj na Zemlji, pozvani smo voljeti i biti voljeni. Kada slijedimo savjet svetog Augustina „Ljubi i čini što god hoćeš“, Bog nam dopušta da izaberemo svoje zvanje potpunom slobodom volje. U biti, možemo izabrati bilo koji put sve dok vodi do savršene Ljubavi (Katekizam Katoličke Crkve, §1700; Mt 5,48).

S vremenom sam također otkrila da je Bog iznimno zainteresiran za određeni put koji izaberem. Kao sveznajući Otac, pun ljubavi, On želi biti uključen u moj poziv. Bog strastveno želi moju sreću i svetost, više nego itko drugi ikada. On je prvi koji sanja moje snove (Jr 15)! Taj isti Bog nam je dao Blaženstva, koja izražavaju poziv vjernika i usmjeravaju naše djelovanje i stavove kao kršćana (Katekizam Katoličke Crkve, §1717). To su različiti putovi, upućeni osobno svakome od nas i cijeloj Crkvi (Katekizam Katoličke Crkve, §1719), obilježeni našim služenjem drugima i općem dobru. Dakle, svako zvanje u Crkvi ima svoje ishodište u suosjećajnom Isusovu pogledu.

Bog poziva svakoga od nas da idemo određenim putem s Njim, u skladu sa svojim identitetom, osobnošću i talentima. To je ono što Crkva naziva specifičnim ili određenim zvanjima. Jedne poziva u ministerijalno svećeništvo, druge u redovnički život, a treće na susret s Njim u svakodnevnom životu (Katekizam Katoličke Crkve, §1716-1729, §1533). Unutar tih života, On neprestano nadahnjuje našu slobodnu volju da se bavimo određenim profesijama, ljudima i mjestima. Kako bismo ispunili svoj poziv, moramo njegovati i razvijati sve ono što jesmo. Naš nas poziv usmjerava da iz sebe izvučemo ono najbolje – na slavu Božju i dobro drugih.

Iz onoga što sam naučila, potraga za svojim pozivom je neprekidno putovanje. Na primjer, nakon što smo moj suprug i ja odabrali živjeti svoj poziv ljubeći jedno drugo svakodnevno u braku, počeli smo pitati Boga i sebe koji bi bio naš konkretan poziv kao bračnog para (kao što je papa Franjo rekao, poziv je san o „nama”). Još uvijek to pokušavamo dokučiti kroz molitvu, razgovor, duhovno vodstvo, samousavršavanje i, naravno, kroz sâm život. Ovo me dovodi do drugog (lošeg) savjeta što sam ga dobila.

2. Što se tiče razlučivanja: „To je Božja volja. Točka.”

Razlučivanje je opsežna tema, koja zahtijeva nekoliko članaka, knjiga i duhovnih obnova. Međutim, želim istaknuti kako mi, kao katolici, možemo pogriješiti u tumačenju i definiranju Božje volje. Pozivanje na Božju volju i naše znanje o njoj da bismo opravdali postupke ili odluke može loše završiti. Čula sam kako ga koriste dečki kako bi uvjerili djevojke da izlaze s njima, ljudi (i mediji) kada se dogode neobjašnjive tragedije, ili kako bi opravdali nečije loše odluke. Koliko god svećenik, duhovnik, profesor ili znanstvenik mogli znati o katoličkoj vjeri i Božjem umu, Njegova volja ostaje uglavnom tajna koju treba osobno otkriti.

Kako? Božja volja nije kristalna kugla, niti nalikuje horoskopu. Božja volja počinje prije svega s prijateljstvom (pobudnica Christus Vivit), intimnim odnosom uz stalnu komunikaciju, gdje svatko poznaje srce drugoga i nastoji ispuniti njegove najdublje želje. Dakle, kako možemo razlučiti više od pojednostavljivanja „to jest ili je bila Božja volja”? U životu sam otkrila da što više vremena provodim u molitvi, čitanju Evanđelja, primanju sakramenata, i životu u služenju drugima, to mi je lakše razlučiti što Bog želi od mene, i to prihvatiti – što god to bilo.

Biblija nam govori da se Božji glas čuje u smirenosti, u pozornosti, u tišini. Gospodin proroku Iliji ne govori u vjetru koji lomi kamenje, ne u vatri ili potresu, nego u laganom povjetarcu (1 Kr 19,11). Također sam naučila da On govori kroz moje vlastite želje i strahove jer On želi da živim i volim uz svoju slobodu. Uvijek iznova otkrivam da mi On jednostavno dopušta da biram, pridržavajući se svoje odluke sve dok je usmjerena prema ljubavi. A kada stvari krenu po zlu, kada postoji zbunjenost, bol ili razočaranje, otkrila sam da Njegova volja ne samo da dopušta neka zla, već ih preobražava tako da se mogu pojaviti veće dobro i svetost.

U konačnici, Duh Sveti veliki je glasnik Božje volje. Ako spustimo ruke, prestanemo činiti, činiti i činiti duhovna djela, i samo ostanemo u Njegovoj prisutnosti kako bismo primili Njegove darove, otkrit ćemo nove putove. Duh Sveti ne samo da nam omogućuje da vidimo Svjetlo, nego nas također prosvjetljuje, da se suočimo sa životnim izborima srca povezanoga s Njegovim. On je taj koji nas pokreće naprijed, mijenja nas i čini da rastemo.

3. Što se tiče crkvenoga nauka: „Ne bi trebala to učiniti, jer tako kaže crkveni nauk.”

Shvaćam. Crkveni nauk je potrebno prenijeti jednostavno, osobito djeci ili onima koji tek počinju vjerovati. Usto, nemamo uvijek duhovnu zrelost da u potpunosti razumijemo crkvene zakone. Ponekad, kako bismo započeli odnos s Bogom trebamo vjerovati učenju Crkve i prakticirati vrlinu poslušnosti.
Međutim, neki katolici savjetuju strogo prema nauku, kao da je poslušnost jedina vrlina neophodna za svetost. Kao da je pridržavanje popisa pravila bilo dovoljno za rast prijateljstva s Bogom. Kao da je Bog više vladar nego Otac pun ljubavi. Iz iskustava vjernika iz moje okoline, i katolika „od kolijevke” i obraćenika, ovaj pristup ne potiče produbljivanje iskustva naše vjere.
Isus opetovano u Evanđelju govori o značenju Zakona, i kako je on važan, ali ne i jedini aspekt puta koji je došao navijestiti. „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.” (Iv 1,16). On je Mesija, koji nije došao ukinuti Zakon ili Proroke, već ih ispuniti (Mt 5,17). Uspio je svesti dugačak popis pravila na samo jednu zapovijed: Ljubite jedni druge kao same sebe, kao što je On nas ljubio. To je prilično visok standard, ali je jednostavan i jasan.
Ova jedina zapovijed postala je tijelom u našemu svakodnevnomu životu moralnim zakonom, gdje Bog djeluje kao Otac, i uči nas kako živjeti smislen i ispunjen život na način koji vodi do obećanog blaženstva i na Zemlji i na Nebu. Zbog toga Zakon također zabranjuje puteve zla, koji nas udaljavaju od Boga i Njegove ljubavi. „U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obećanjima.” (Katekizam Katoličke Crkve §1950)

Zato je zakon sam po sebi besmislen. Kada počnemo duhovno rasti, shvaćamo da Božja pedagogija počinje u ljubavi, a ne u strahu, a zatim djelovanjem Duha Svetoga postaje naukom. Gdje je najjasniji vodič za pronalaženje ove veze? Kako bismo otkrili kako Isus poziva svakoga od nas da slušamo njegovu Riječ, preporučujem razmišljanje o Govoru na gori (Mt 5,7). Također preporučujem primanje sakramenata, koji nam daju milost željeti Njegovu volju u našemu životu. Ova promjena u razumijevanju moralnih i duhovnih pravila odražava dublju promjenu u našem odnosu s Bogom: bili smo sluge, a sada smo postali Njegovim prijateljima (Iv 15,15; Katekizam Katoličke Crkve §1966-1977).

Najbolja je vijest da – iako su pravila ograničena i pridržavanje u strogom smislu može biti vremenski ograničen zadatak – kršćanin koji slijedi pravilo ljubavi nikada nije zadovoljan davanjem samo onoga što se traži. To je putovanje bez kraja, na kojem naše srce, naša blizina Božanskom, i naša sreća uvijek mogu nastaviti rasti. Put ljubavi beskrajno je obilan (Katekizam Katoličke Crkve 1974).

4. Što se tiče življenja u svijetu: „Društvene nepravde, politika, gospodarstvo, klimatske promjene… Te stvari ne treba miješati s našom vjerom.“

Siguran sam da smo svi čuli i katoličke i nekatoličke prijatelje i obitelj kako govore o vjeri kao zasebnoj sferi našega života. Tu je gospodarska, politička, društvena, kulturna… i negdje niže, tu je duhovna ili vjerska. Čak sam i sama to rekla mnogo puta. „Što ovaj svećenik radi govoreći o tome ili ovome na misi?” Postoje opći savjeti da se „držite vjere”, ali ovo je vrlo problematično. Ono pomiče naše vjerske prakse u kut, u prostor privatnih molitvenih prostora, toga jednoga sata nedjeljom.

I shvaćam to. Postoji strah – sa značajnim povijesnim razlozima – od prevelikoga uplitanja Crkve u političke i gospodarske odluke, od njezina ugrađivanja u dinamiku moći koja bi je mogla – u prošlosti i jest – učiniti korumpiranom ili previše zemaljskom. Također postoji strah da se religija koristi za manipulaciju ljudima u ideologije koje ograničavaju njihovu slobodu. A to su važne prijetnje, koje ne bismo smjeli zanemariti.

Što je, za početak, katolička vjera? Je li to naša vjera, naša doktrina, naši sakramenti? Sve to, i još mnogo više! Istina je da Isus i Crkva od nas nikada ne traže da podijelimo svoje živote na dijelove, već da dopustimo da učenje Evanđelja bude vodič i referentna točka za cijeli naš život. Evanđelja ne pokazuju Isusa samo kao duhovnog vođu. Nije nas došao naučiti nekim molitvama i obredima. Naš Bog nije privatni Bog, koji živi samo na nebu, u našem srcu i našim hramovima. On je stvorio ovaj svijet i vidio da je dobar (Post 1), On nastanjuje svaki njegov dio. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Isus je hodao ulicama Zemlje, liječio bolesne, propitivao bogate i moćne, brinuo se za svoje prijatelje i obitelj, osuđivao nepravde svoga vremena.

A Crkva, kao Isusova zaručnica, čini isto. Zapovijeda nam da budemo aktivni članovi društva, što je „nenadomjestivo za ostvarenje ljudskog poziva” (Katekizam Katoličke Crkve, §1886). Kao što je napisao sveti Ivan XXIII., kroz ljudsko društvo „uz žarko svjetlo istine, ljudi bi trebali dijeliti svoje znanje, moći ostvarivati ​​svoja prava i ispunjavati svoje obveze, biti nadahnuti da traže duhovne vrijednosti; uzajamno izvući istinski užitak od lijepog, ma kojega reda to bilo (…) Ove dobrobiti ne samo da utječu, nego u isto vrijeme daju cilj i opseg svemu što ima utjecaja na kulturne izričaje, gospodarske i društvene institucije, političke pokrete i oblike, zakone, i sve druge strukture kojima se društvo izvana uspostavlja i stalno razvija”.

Prvi vjernici živjeli su, propovijedali i umrli za Krista u doba kada su se društvena, kulturna i politička pitanja teško mogla odvojiti jedna od drugih. Učenja Crkve i danas su relevantna kao i prije 2000 godina, i dotiču se svih aspekata naših života. Čvrstim razumijevanjem katoličkog socijalnog nauka možemo djelovati prema poslanju Crkve da bude znak i čuvar transcendentnog dostojanstva ljudske osobe. Stoga je nauk Crkve doista temelj političke, društvene, gospodarske i kulturne dimenzije života (Katekizam Katoličke Crkve, §1913). Naša je vjera nešto što moramo nositi u svoje domove, na svoja radna mjesta i u svijet. Kristovo Evanđelje je istina koja nas oslobađa, i poziva nas da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta u svemu što činimo. I zato Crkva neprestano istupa protiv nepravde i zla, zalažući se za dostojanstvo svake ljudske osobe.

Nadam se da će vam ovi loši savjeti – i njihovi parnjaci, dobri savjeti – biti korisni. Postoje, naravno, i drugi načini da se na njih odgovore i da ih se protumači. Ako ste u nedoumici, obratite se Katekizmu, duhovniku u kojega imate povjerenja, i, na kraju, ali ne i najmanje važno, samome Duhu Svetomu, koji će vam nedvojbeno dati najbolji mogući savjet kako da svoju vjeru živite u punini.

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.