Prije nekoliko mjeseci slušao sam jednoga svećenika kako jedinstveno i fascinantno pristupa priči o dobrom Samaritancu u Lukinu evanđelju. Dok se većina propovijedi, pretpostavljam, usredotočuje na dobrotvorna djela Samarijanca prema napadnutom strancu na cesti i naglašava tjelesna djela milosrđa i suosjećanja za bližnje (što su, naravno, legitimne i važne teme), ova se nije usredotočila na Samarijanca ili pretučenog čovjeka, već na svećenika i levita, koji su ga prvi mimoišli.

Propovjednik je nagađao da su svećenik i levit mogli racionalizirati prolazak pored pretučenog stranca pozivajući se na Mojsijev zakon i njegove odredbe koje se odnose na obrednu čistoću. Budući da bi Židovi postali ritualno nečisti dolaskom u dodir s mrtvim tijelom, svećenik i levit imali su zgodan izgovor da izbjegnu pomoć čovjeku u nevolji.

Naravno, Krist ih, objašnjavajući prispodobu, osuđuje i umjesto toga hvali Samaritanca koji se „sažalio ugledavši” stranca, brine se za njega i o svom mu trošku pruža utočište u gostinjcu. Krist nam naređuje da „idemo i činimo isto”.

Dva svećenička lika opravdavaju prolazak pored čovjeka, dok mu dobri Samarijanac pomaže iz samilosti i ljubavi prema bližnjemu.

Ova analiza motivacije svećenika i levita odmah me podsjetila na priču iz Danteova „Pakla”.

Dok prati Vergilija kroz mnoge „jarke” osmog kruga pakla – tj. Malebolge, dom varalica – Dante susreće dušu Guida da Montefeltra, bivšeg talijanskog vojnog zapovjednika, čija djela „nisu bila djela lava, nego lisice”. Nakon što je Guido napustio život osvajača i postao fratar, papa Bonifacije VIII. obratio se Guidu za vojni savjet, nastojeći uhvatiti obitelj plemića koji su se protivili njegovom izboru za papu i sklonili se u tvrđavu u Palestrini.

Prema Danteu, kada je Guido oklijevao dati ono za što je znao da bi bio lažan savjet, Bonifacije je obećao da će ga unaprijed odriješiti od grijeha. Guido je popustio i savjetovao Papi da plemićima obeća amnestiju, ali onda opozove svoju riječ čim oni predaju svoje utvrde.

Razumni ljudi su logični, ali isključivo logični ljudi su ludi.

Guido se prisjeća kako je njegova duša stigla pred vrata pakla nakon njegove smrti. Tamo kralj Minos osuđuje proklete na njihove kazne omotavajući svoj rep oko njih nekoliko puta jednak krugu pakla koji će im biti zatvor za vječnost. Kad sveti Franjo Asiški siđe s neba po Guida, zaustavi ga demon koji kaže:

 Mora sići među moje sluge,
Zato što je dao lažan savjet
Otada ga ne puštam na miru;

Jer tko se ne pokaje, ne može biti odriješen od grijeha,
Niti se može istodobno pokajati i htjeti,
Zbog protuslovlja koje ne pristaje.

Austrijski umjetnik Joseph Anton Koch slikovito nam prikazuje prizor: krilati i repati demon jednom rukom hvata fratrov pojas, a drugim prstom maše prema svecu. Demon gleda Guida i ruga mu se. U zlokobnoj dosjetki on kaže: „Nisi mislio da sam logičar!” Minos potom osam puta omota rep oko Guida i pošalje ga dolje u Malebolge, da zauvijek bude mučen među svojim kolegama grešnicima, varalicama.

Dakle, Guido, koristeći razum da opravda grijeh, čini istu pogrešku kao svećenik i levit u prispodobi o dobrom Samarijancu. On pokušava racionalizirati zla djela izvrtanjem pravila koja su uspostavili Krist i njegova Crkva. U njegovu slučaju to su bila pravila o pokori i oprostu. Tek kad stigne u pakao, otkriva zastrašujuću istinu – da je vrag zapravo logičar, i to mnogo lukaviji od njega. U svojemu racionaliziranju Guido je napravio ključnu pogrešku. Pretpostavio je da se nekoga može odriješiti grijeha prije nego što ga počini. Zaboravio je ono što se gledajući unatrag čini očiglednim: kako bismo bili odriješeni od grijeha, moramo se kajati. Biti skrušen i svjesno namjeravati djelovati protiv Božje ljubavi je proturječje. Guido je mislio da može nadmudriti Boga, a na kraju ga je vrag nadmudrio.

Guido, kao i svećenik i levit iz prispodobe – svi su oni u određenom smislu luđaci. Luđak, naravno, prema G. K. Chestertonu, „nije čovjek koji je izgubio razum”, već „čovjek koji je izgubio sve osim razuma”. Drugim riječima,  razumni ljudi su logični, ali isključivo logični ljudi su ludi. Ludilo je „razum korišten bez korijena, razum u praznini”.

„Čovjek koji počne razmišljati bez pravih osnovnih načela poludi”, nastavlja Chesterton. „Počinje razmišljati s pogrešnoga kraja.”

Razum i logika nisu nimalo loše stvari. Zapravo, stvorivši nas kao „razumne životinje”, Bog nam je dao razum kao dio naše prirode, i stoga je ispravna uporaba razuma dio naše prirodne svrhe. Razum, dakle, nije samo dio onoga što jesmo, već i ono što bismo trebali biti. Bog nam je dao razum, i očekuje da ga koristimo, ali ne očekuje da ga koristimo sami. On očekuje da ga koristimo u kombinaciji s drugim stvarima: onim „ispravnim prvim načelima” koje spominje Chesterton.

Aristotel je u svojemu djelu „Kasnija analitika” opisao prva načela kao temeljne istine koje se ne mogu dokazati. To znači da se ne mogu dokazati deduktivnim argumentom, već umjesto toga služe kao polazište za dedukciju. Može se racionalizirati iz njih, ali ne i racionalizirati prema njima. Neki skup prvih načela mora se pretpostaviti prije čina rasuđivanja, ili je razum neutemeljen.

A luđak, kako ga Chesterton opisuje, lišen je ikakvih prvih načela. Zauzet je gradnjom kuće na oblaku. On nema čvrste temelje i sve za što se koristi razumom da to izgradi brzo se sruši. On ima „ekspanzivnu i iscrpnu raspravu s ograničenim zdravim razumom”.

Za tradiciju, doktrinu, božansku objavu, pa čak i zdrav razum može se reći da su prva načela, koja temelje razum na nečemu što nije on sâm. I ne samo da razum mora biti ispravno utemeljen. Mora biti ispravno usmjeren. On mora biti usmjeren prema istini, objektivnoj istini, koja postoji izvan nas samih. On mora biti usmjeren prema Bogu, koji je Istina.

Logičar bez temelja i cilja – luđak ili manijak – doista sebe postavlja kao početak i kraj – alfu i omegu – svojega razuma. Njegov razum temelji se na vlastitim pretpostavkama i usmjeren je prema vlastitom zadovoljenju. Zapravo, on zamjenjuje Boga sobom, a to je upravo ono što đavao želi.

Možda nema boljeg prikaza logičara-manijaka u književnosti nego u „Zločinu i kazni” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Glavni lik romana, Raskoljnikov, siromašni je student prava u siromašnim četvrtima Sankt Peterburga devetnaestog stoljeća, koji sjekirom ubije staru zalagaoničarku. Nakon toga (što je zapravo velika većina priče), on se pita zašto je to učinio i kako bi se njegov čin nasilja uopće mogao opravdati.

Prije nego što sam počeo čitati „Zločin i kaznu” tijekom korizme prošle godine, moj je prijatelj usporedio taj roman sa „shizofrenim grozničavim snom”. Sada vjerujem da je to prikladan opis. Prljavi, osiromašeni i mračni svijet koji Dostojevski opisuje samo je pozadina priče koja se u biti odvija u umu lika – umu koji želi biti toliko hladno racionalan da sklizne u ludilo.
Dok planira svoj zločin, Raskoljnikov osjeća da je to njegov izbor, opravdan jer je zalagaoničarka škrtac, iskorištava osiromašene studente poput njega, i tuče svoju mladu nećakinju. Ipak, dok počinje provoditi svoj plan, obuzima ga osjećaj da ga neka vanjska sila uvlači u počinjenje zločina poput „zupčanika stroja”. Kada njegov plan ne uspije točno kako je zamišljeno i on je prisiljen improvizirati, pomisli u sebi: „Kada razum zakaže, vrag pomaže!” On može racionalizirati samo do određene točke. Prije ili kasnije, neracionalne sile prorade. U Raskoljnikovljevom slučaju te sile nisu hrabrost ili požrtvovna ljubav, već zavist i oholost.

Raskoljnikov ne ubija samo zalagaoničarku, već i njezinu jadnu i nevinu nećakinju. Ukrade neke dragocjenosti, ali ih nikad ne iskoristi da sebe ili svoju obitelj izvuče iz siromaštva. Umjesto toga, svoj plijen zakopava ispod kamena u dvorištu u gradu. I dok ga progoni istražitelj, on se nađe uhvaćen u borbi između samomržnje i samoopravdavanja. Razmišlja o samoubojstvu, ali odustaje od toga. Uspoređuje se s Napoleonom i Aleksandrom Velikim, monumentalnim pokretačima povijesti, za koje vjeruje da su morali odbaciti moralna ograničenja kako bi ostvarili tako veliki potencijal. On i dalje pokušava racionalizirati svoj zločin, ali zauzvrat postaje iracionalniji. Naposljetku se predaje, i šalju ga u zarobljenički logor u Sibiru. Tek kada završi tamo, jednom zauvijek prizna sebi što je pogriješio. Tek tada, u zatvoru, postaje istinski slobodan.

Pred kraj romana Raskoljnikov sanja san. U njemu je Europa zahvaćena bolešću koja izluđuje sve ljude. Dostojevski piše:

„Ali nikada se ljudi nisu smatrali tako intelektualnima i da tako potpuno posjeduju istinu kao ti patnici, nikada nisu svoje odluke, svoje znanstvene zaključke, svoja moralna uvjerenja smatrali tako nepogrešivima. […] Svi su bili uzbuđeni i nisu se razumjeli. Svaki je mislio da samo on posjeduje istinu, i bio je jadan gledajući druge, udarao se po prsima, plakao i kršio ruke. Nisu znali prosuđivati i nisu se mogli dogovoriti što da smatraju zlom, a što dobrim; nisu znali koga kriviti, koga opravdati. Ljudi su se međusobno ubijali u nekoj vrsti besmislenog inata.”

To je bilo upozorenje na ideologiju i razum odvojen od ljubavi. Sablasno, znamo da je to upozorenje Dostojevskog koje ljudi nisu poslušali 1917. godine, kada su komunisti zauzeli Rusiju, i započela je krvava vladavina Sovjetskog Saveza. Milijuni su ubijeni kao žrtve utopističkih apstrakcija „čistog razuma”. Logika je zakazala. Vrag je pomogao. Vladalo je zlo.

Ali čovjek nije nužno određen upasti u ovu zamku. Uz pomoć milosti, možemo koristiti svoj razum za bolje stvari. Ne moramo biti poput svećenika ili levita koji je prošao pokraj pretučenog čovjeka na cesti. Niti moramo biti poput Guida da Montefeltra, ili Raskoljnikova prije nego što se on konačno pokajao. Umjesto toga možemo pristupiti životu poput Samarijanca: „sažaliti se” (usp. Lk 10,33), vođeni ljubavlju.

Da, vrag je logičar, i to lukav. Možda ga nećemo moći nadmudriti, ali ga možemo – i moramo – nadmašiti u ljubavi.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.