Duh Sveti je “voda živa” koja, u srcu koje moli, “struji u život vječni” (Iv 4,14). On nas uči zahvaćati je na samom vrelu: Kristu. U kršćanskom životu ima zdenaca na kojima nas Krist čeka da nas napoji Duhom Svetim.

unutarnja molitva

Foto: Rosino

Što je unutarnja molitva? Sveta Terezija odgovara: “Unutarnja molitva, po mom mišljenju, nije ništa drugo nego prisno prijateljsko obraćanje, često zadržavanje nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi.”

Takva molitva traži “Onoga koga ljubi duša moja” (Pj 1,17). To je Isus, i u njemu Otac. Njega traži, jer njega željeti uvijek je početak ljubavi. Njega traži u čistoj vjeri, onoj vjeri kojom nas On preporađa i kojom živimo u njemu. U unutarnjoj molitvi može se i razmatrati, ali je pogled upravljen na Gospodina.

Izbor vremena i trajanja unutarnje molitve ovisi o odlučnoj volji, koja odaje tajne srca. Ne obavlja se unutarnja molitva kad se ima vremena: nego se odvaja vrijeme za Gospodina, s čvrstom odlukom da mu se neće tijekom puta oduzeti, ma kakve bile kušnje i suhoća susreta. Ne može se uvijek razmatrati, ali se uvijek može ući u unutarnju molitvu, neovisno o zdravstvenom, poslovnom ili osjećajnom stanju. Srce je mjesto traženja i susreta, u siromaštvu i u vjeri.

Ulazak u unutarnju molitvu sličan je početku euharistijskog bogoslužja: “skrušiti” srce, pribrati cijelo svoje biće pod djelovanjem Duha Svetoga, boraviti u prebivalištu Gospodnjem koje smo mi sami, probuditi vjeru da uđemo u prisutnost Onoga koji nas čeka, dati da nam padnu maske i obratiti srce Gospodinu koji nas ljubi, da mu se predamo kao prinos koji valja pročistiti i preobraziti.

Unutarnja molitva je molitva Božjeg djeteta, grešnika kojemu je oprošteno i koji pristaje prihvatiti ljubav kojom je ljubljen te joj želi odgovoriti ljubeći još više. No, ujedno zna da je njegova uzvratna ljubav ona koju mu Duh razlijeva u srcu, jer sve je Božja milost. Unutarnja molitva jest smjerno i siromašno predanje u ljubljenu Očevu volju u sve dubljem jedinstvu s njegovim ljubljenim Sinom.

Tako je unutarnja molitva najjednostavniji izraz otajstva molitve; ona je dar, milost; i može biti primljena samo u poniznosti i siromaštvu. Unutarnja je molitva saveznički odnos koji Bog sklapa u dubini našega bića. Ona je zajedništvo: Presveto Trojstvo u njoj oblikuje čovjeka, sliku Božju, “na svoju sličnost”.

Unutarnja je molitva također osobito jako vrijeme molitve. U njoj nas Otac “jača po Duhu svome u snazi za unutarnjeg čovjeka, da po vjeri Krist prebiva u srcima našim te budemo ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi”.

Promatranje (kontemplacija) je pogled vjere, usmjeren na Isusa. “Ja gledam njega i on gleda mene”, kazao je svom svetom župniku seljak iz Arsa moleći pred svetohraništem. Ta pozornost prema njemu jest pregaranje “sebe”. Njegov pogled čisti srce. Svjetlo Isusova pogleda rasvjetljuje oči našega srca; ono nas uči da sve vidimo u svjetlu njegove istine i njegova suosjećanja za sve ljude. Kontemplacija svraća također pogled na otajstva Isusova života. Uči nas također “unutarnjem poznavanju Gospodina” da ga više ljubimo i nasljeđujemo.

Unutarnja je molitva slušanje Riječi Božje. Daleko od toga da bude pasivno, to slušanje jest posluh iz vjere, bezuvjetan prihvat sluge i srdačno prianjanje djeteta. Ono sudjeluje u “DA” Sina koji je postao sluga i u “DA” njegove ponizne službenice.

Unutarnja je molitva šutnja, “znak svijeta koji dolazi” ili “šutljiva ljubav”. Riječi u toj molitvi nisu govor već kao grančice koje podržavaju oganj ljubavi. U toj tišini, nepodnošljivoj “izvanjskom” čovjeku, Otac nam izriče svoju utjelovljenu Riječ, patnika, umrloga i uskrsloga, a Duh sinovstva čini nas dionicima Isusove molitve.

Unutarnja je molitva sjedinjenje s Kristovom molitvom u mjeri u kojoj daje da sudjelujemo u njegovu otajstvu. Otajstvo Kristovo Crkva slavi u euharistiji, a Duh Sveti ga oživljuje u unutarnjoj molitvi, da bi ga ljubav izrazila djelom.

Unutarnja je molitva zajedništvo ljubavi, nositeljice Života za mnoge, u mjeri u kojoj pristaje ostati u tamnoj noći vjere. Vazmena noć Uskrsnuća prolazi kroz noć smrtne borbe i groba. To su tri povlaštena vremena Isusova Časa koje njegov Duh (a ne “tijelo koje je slabo”) daje proživjeti u unutarnjoj molitvi. Valja pristati “jednu uru bdjeti s njim” (Mt 26,40-41).

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net