U mjesecu listopadu molimo i razmišljamo o velikim Božjim djelima. U djelo je Božje posebnim darovima Duha Svetoga najviše bila uronjena Blažena Djevica Marija.

Čovjek, ako se služi ispravno svojom slobodom, svojim razumom i savješću, usmjeren je prema Bogu. Mogli bismo kazati da u svom unutarnjem životu ima ugrađene antene za hvatanje božanskih valova transcendencije, a to znači poticaje Božjih milosti za susret s Bogom.

Zato je čovjek molitveno biće, a kada to nije, onda je njegov unutarnji svijet poremećen ili zamračen.

Molitva ima višestruke načine, izraze i oblike. Vjernici obično mole usmene molitve koje su u obitelji i u Crkvi naučili moliti, i od djetinjstva ih nose u svom pamćenju i u svom srcu. Zato svaki vjernik još od ranoga djetinjstva zna moliti Očenaš, Zdravo Marijo, Anđele čuvaru mili, pokajanje za svoje prijestupe. Usmene molitve imamo u molitvenicima i kad ih sabrano molimo, svjesno ulazimo u sinovski odnos s Bogom.

Postoji molitva razmatranja i kontemplacije. Te se molitve sastoje više u poniranju duha u Božje tajne, nego u izgovaranju usmenih molitava. Kontemplacija je poseban dar kada Bog obuhvaća cijelo biće i daje osjetiti svoju blizinu, prisutnost i ljubav.

A što je onda molitva krunice? Krunica je mo­litva koja je tijekom stoljeća urasla u srca vjernika. Krunica je uglavnom usmena molitva, ali može molitelja uvesti i u molitvu razmatranja, pa čak i kontemplacije. Sastavljena od biblijskih molitava Očenaša i Zdravo Marije, predočuje nam otajstva utjelovljenja Riječi, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Sina Božjega te proslave Marijine. Uvod u krunicu je ispovijest vjere, Vjerovanje apo­stolsko. Time smo uvedeni u bitni sadržaj vjere kako bi u svjetlu te vjere naš duh razmatrao djela Božja, osobito djelo našega spasenja.

Nastojimo se uživjeti u molitveno raspoloženje Blažene Djevice Marije koja u kući Elizabetinoj pjeva svoju zahvalnicu: “Veliča duša moja Gos­podina … što pogleda na neznatnost službenice svoje: jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo.” (Lk 1, 46.48-49).

Molitva, dakle, nije samo vapaj u nevolji i grješnosti, nego je i zahvaljivanje, radost i ljubav.

Kazali smo da nas krunica uvodi u razmatranje Božjega djela spasenja. To djelo mora u nama izazivati zahvaljivanje i kajanje, jer smo svi sukrivci Isusove muke i smrti na križu. O tome razmatra­mo moleći žalosna otajstva krunice. U radosnim otajstvima radujemo se što je Bog tako ljubio svijet da je poslao svoga Vječnoga Sina da nas spasi od grijeha i smrti za vječni život. (Usp. Iv 3,16) U slavnim otajstvima razmišljamo o proslavi Isusa Krista uskrsnućem i uzašašćem na nebo, o proslavi Blažene Djevice Marije, ali razmišljamo i o nadi našega spasenja i našega ulaska u nebesko Kra­ljevstvo.

Molitvom krunice ulazimo u bit Božje ljubavi prema nama i činimo to u zajedništvu najsvetije moliteljice, Spasiteljeve i naše Majke! Zato se kru­nica moli sabrano. Ako s Marijom razmatramo Božja djela, milost nas može uvesti i u radosnu kontemplaciju. Moleći krunicu, izvršujemo i Marijino proročanstvo u njezinoj zahvalnici: “Od sada će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.” (Lk 1,48)

Krunica nas uranja u otajstvo Isusa Krista, jedinoga Spasitelja. Zato je ona moćna molitva za vlastito obraćenje i za obraćenje drugih.

Završavamo ovo razmišljanje, opet jednim su­vremenim svjedočanstvom. U Njemačkoj je, na doživotni zatvor zbog ubojstva i pljačke, osuđen jedan nasilnik.

U zatvoru mu se tijekom niza godina dogodilo čudo obraćenja. O tome je pod pseudonimom Dan Siluan napisao knjigu: “Bog iza rešetaka”, Zagreb, 2001. Već je naučio moliti, ali je osjetio da mu nedostaje krunica. Citiramo ga: “Jednoga sam dana zamolio župnika da mi nabavi krunicu . Sad se pojavila želja da u svoju molitvu uključim Majku Božju. Krunica mi se činila za to najpriklad­nijom. Molitva njoj (Majci Božjoj) trebala je zauzeti mjesto u mojoj svakodnevici. Nadao sam se time zadobiti njezinu pomoć i zagovor kod Boga. Danas mi je jasno da je to bio važan kamen međaš koji označava prijeđeni put moje vjere. (…) Majka Božja je tako postala tješiteljica i povjerljiva pratilica. Ona, koja je iskusila tako mnogo boli i očaja zbog svih nas, postala mi je majkom, molio sam joj se svakoga dana. Pod njezinu sam se zaštitu sklonio… Imao sam povjerenja u zagovor i zaštitu Nebeske Kraljice. I oni najteži trenuci postali su sada lakši. Osjećaj čvrste sigurnosti, zauvijek se ustalio u meni.” (Ibid. str. 60-61)

Krunicom se vežemo za Nebo i uranjamo u Izvor milosti. To je molitva učenih i neukih, a milost se daje poniznima.

“Evo, sad je vrijeme milosti, evo, sad je vrijeme spasa!” (2 Kor 6,2) Amen!

kardinal Franjo Kuharić, 17. listopada 2001.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića Božja remek-djela u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte NA LINKU!