Moja omiljena crkva za dnevne mise u Zagrebu je kapela Ranjenog Isusa. Iako se nalazi na početku Ilice, ako ne obraćate pozornost, postoji mogućnost da nećete niti primijetiti da je riječ o crkvi, a ipak riječ je o crkvi koja je bliže središnjem trgu i od same katedrale. Kapela je dovoljno velika da primi sve koji žele ući, a dovoljno mala da ih “zbije” i na dvadesetak minuta od njih oformi zajednicu. Prostor je lijep, kontemplativan i usmjerava pažnju na oltar koji je zbog malenosti prostora dobro vidljiv. Različita lica koja se tamo susreću (često potpuno nova) govore da ljudi ne dolaze iz rutine, niti se znaju “pozicije sjedenja”. Uvijek će biti lijep broj mladih koji ne dolaze zbog obaveze niti kako bi nekog određenog sreli, nego iz vrlo nadnaravnog razloga: jer žele biti u toj kapeli na toj misi u zajednici koju će tamo sresti. Priznajem da mi malo nedostaju dominikanci ne samo zbog redovničkog duha koji su davali, nego i zbog savršenog osjećaja za vrijeme i ritam današnjeg života. Treba se vratiti natrag u svijet.

Smatram providonosnim što je ova kapela nakon potresa postala svojevrsna zamjenska katedrala. Čini mi se da je ona upravo ono što bi vjernik u naše vrijeme trebao biti: u samom središtu društva, ali neupadljiv. Onaj koji stavlja važnost na zajednicu i blizinu drugih, ali je ne promatra kao čopor. Koji je spreman susretati se uvijek s novim licima, cijeniti njihovu i svoju slobodu, ali i shvaćati da je središte slobode u predanju i usmjerenosti na vječno. Onaj koji ne zauzima zadane pozicije i ne koristi “svoj stečeni ugled u Crkvi” da na njih sjedne. Koji je mlad, ako ne tijelom onda duhom, i zna prepoznati da dobrota i istina danas u svijet ulaze kroz ljepotu. Onaj koji je svjestan poziva da bude u svijetu i ne udaljuje se od njega više nego što je potrebno da se duhovno nahrani, ali koji je također svjestan da će uvijek biti potrebni i oni po čijim rukama ta hrana dolazi.

I na kraju, sam naziv kao poziv za nasljedovanje: Ranjeni Isus. To je onaj Isus koji nas treba, koji dopušta da ga zablude svijeta pogode, ali koji ne prijeti nego svojom ranom spašava. Onaj koji u onome što ga udara ne vidi neprijatelja nego dušu potrebnu spasenja.

Kapela Ranjenog Isusa (unutrašnjost)/Foto: Roberta F., via Wikimedia commons CC BY-SA 3.0