Čovjeku je čovjek najpotrebniji i najdragocjeniji. Bez drugoga čovjek se ne može ostvariti, ne može živjeti, ne može doći na svijet i ne može umrijeti. U ljubavi i prihvaćanju druge osobe pronalaziš sebe. Živiš zato što si nekome potreban, što te netko smatra vrijednim, što je nekome važno da ti postojiš.

Zato je najteža rana gubitak ljudi koji su te voljeli. Kad ti umru tvoji najbliži, kad izgubiš oca ili majku, kad pogine brat ili sestra, kad te ostavi bračni drug, kad on umre ili pogine, tad osjećaš da se oko tebe otvara ponor u kojem više nema dna. Osjećaš da više nemaš za što živjeti, da više nemaš pravo živjeti. Tada te zahvati mrak i depresija. I nitko ne može ispuniti prazninu koja se u tebi stvorila. Nitko ne može nadomjestiti onoga tko te voli. Drugi te mogu voljeti, ali to nije ono što si prije doživljavao. I ako je to bila osoba koja je bila na prvom mjestu u tvome životu, onda nemaš baš nikoga tko bi to mogao ispuniti.

Pa ipak, još uvijek ima netko tko stoji ispred prve osobe u životu. Dok u životu postoji Stvoritelj, dok postoji Otac, jedinstven i neponovljiv, koji te oduvijek htio, dok postoji Bog, postoji netko tko te najviše voli, tko te želi, tko te treba i tko te upravo zato stvorio i zato te drži na životu. I zato i najdublji mrak još uvijek u sebi ima svjetla, ponor bez dna još uvijek ima svoje dno, život bez smisla još uvijek ima svoj smisao. Postoje, naime, rane koje može iscijeliti samo Bog. Postoje gubici koje samo Bog može nadoknaditi. Postoje ljubavi i nježnosti koje samo Bog može dati. Postoje grijesi i krivnje koje samo Bog može pomilovati.

Život, prema tome, uvijek ima smisla. Duboke patnje nas često mogu osloboditi od krivog vezivanja uz ljude i traženja smisla u njima. Jer, ljudi su samo stvorenja, ograničeni, i ne mogu nam pružiti ono što može samo Stvoritelj. Stoga je gubitak najdražih osoba redovito samo poziv Boga da se predamo u njegove ruke, da nađemo sigurno tlo koje se nikad ne može izmaći ispod naših nogu.

Pa ipak, često su ljudi koji izgube najdraže osobe nemoćni da se sami izvuku iz vezanosti za izgubljenu osobu i da osjete blizinu Boga. Potreban im je most i posrednik do ljubavi Božje. Potreban im je netko tko će ih voljeti, tko će ih prihvatiti i takve depresivne, tko će ući u njihov mrak i upaliti barem malu svjećicu, da bi se na njoj razbuktala vatra u ljubavi prema Stvoritelju. Potreban je netko tko će za njih moliti, ili tko će s njima početi moliti, tko će znati reći riječ koja će njima značiti put, netko tko se neće dati slomiti zbog njihove nemoći, razočaranja i mraka u kojem žive.

Pa čak i ako ne postoji netko tko bi bio blizak toj osobi, dovoljni su i oni daleki koji mole za one koji su u mraku. Naše molitve otvaraju prostore, duhovne i duševne, u ljudima oko nas. Spašavamo, a često i rađamo ljude za koje nismo ni slutili da smo im postali roditelji. Otvorili smo oči onima koji su već bili slijepi, koji više nisu mogli hodati, koji nisu ni mislili, ni željeli živjeti. Jer, molitva je ljubav jača od one koju je neka osoba izgubila, i koridor kroz koji prolaze Božje milosti i Božje snage, te nježnošću polako liječe dušu čovjeka i pale njegova svjetla, i opet ga osposobljavaju za ljubav, povjerenje i život.

Osobito je važno pomoći takvim osobama da se oslobode grižnje savjesti, a onda i besmisla i mraka.

Ako počneš moliti, oslobodit ćeš se depresije i samosažaljenja. Ako ne možeš moliti, sjeti se da bezbrojni ljudi mole za tebe i doći ćeš do svjetla. Ako su zidovi mraka u tebi predebeli, vjeruj da iza tih zidova postoji jutro, sunce, svjetlo, ljubav ljudi i ljubav Boga. Polako će i kroz tvoje tmine probiti svjetlo neba. A ona će živjeti za sebe i za druge.

Neka te Bog poživi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Liječiti brak i obitelj”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.