Psalmi nam govore. Oni nam žele podastrijeti riječi i stvoriti prostor u kojem naša molitva može oživjeti (smisao riječi). Istovremeno oni žele biti poticaj i uvod u molitvu razmatranja, u kojoj se „naš život” budi i sam postaje molitvom (puni smisao). No pružaju nam još i treću uslugu: mi možemo govoriti psalmima. Smijemo, kao u igri, moliti psalme i kreativno (ne samo receptivno), u okviru psalma stvoriti djelo koje proizlazi iz čitavoga našeg bitka. „Psalam mojega života” govori psalmu Pisma i oboje se međusobno obogaćuju i nadopunjuju. Točnije rečeno: kao što su psalmi kroz molitvu u punom smislu dobili novu dimenziju -dimenziju Krista, dimenziju svakoga novog molitelja, tako sada kroz molitvu kao igru poprimaju svoju novu boju. Ja psalmu vraćam riječ kao svoju riječ, riječ koja više nije samo apstraktan pojam, već ju je moj život obojio novom bojom.

To je alegorija, drukčiji govor u grčko-latinskom smislu riječi. Ja govorim tekstu. Poklanjam mu „drukčiju”, drugu riječ, riječ koja više ne leži samo na liniji svoga smisla, nego navire iz mojega blaga doživljenoga i naučenoga; iz slobodne invazije mojih asocijacija (koje molitva ne treba sputavati). Ovdje se konačno opet mogu „igrati”, igrati pred Bogom, kao što to mudrost čini od pamtivijeka:

tada sam stajala, ja,
njegova miljenica, na njegovoj
strani;
bila sam iz dana u dan puna zanosa, puna radosti pred njim svagda, (Izr 8,30 sl)

Ovdje, u takvoj molitvi psalama, smijem vlastitim koracima izmjeriti i upoznati cijeli bitak, smijem – u igri riječima i značenjima – osjetiti neizmjernost Božju, koja poput beskraja nadvisuje logične i smislene razine i sadržaje Psaltira. Jer i odrastao smije, poput djeteta, proučavati svu zemaljsku i teološku zbilju ne samo slušajući nego i igrajući se… Pritom treba nadodati „da jedan tekst iz Svetoga pisma kao sakramentalno sredstvo kontakta između Boga i čovjeka ponekad može predstavljati samo priliku i okvir za jedan posve osoban dijalog između Boga i čovjeka. Dakle, u stanovitom smislu postoji mogućnost, u skladu s evokacijskom snagom poetskog teksta, da mi Bog u molitvi psalma i pomoću riječi psalma govori stvari ili mi dopušta da ja njemu kažem stvari koje same po sebi ne stoje u tekstu Pisma ili možda čak proturječe tom tekstovnom sklopu. Tako su, primjerice, ‘strelice oštre iz ratničke ruke’, kojima u 120. psalmu, što jasno proizlazi iz teksta, Bog želi zatrti ‘prijevarne usne’ i ‘zloban jezik,’ u Augustinu probudile asocijativnu predodžbu o Amorovim ljubavnim strelicama: ‘Strelice oštre iz ratničke ruke’ riječi su Božje. Odaslane, probadaju srca. Kada pak srca bivaju probodena strelicama Božje riječi, rasplamsava se ljubav, a ne dolazi propast.

Ovdje se tekstu „ne podmeće” neki smisao. Naprotiv, Augustin kao molitelj daje riječi „strelica” smisao koji proizlazi iz mitologije, čija pak istina proizlazi iz konteksta sveukupne biblijske i kršćanske teologije. On i očevi govorili su i molili sa smislom za igru jer se humana širina njihova duha još nije dala zarobiti niti sputati otužnom ozbiljnošću pretjerane znanstvene pokornosti slovu teksta. U takvoj neopterećenoj misaonoj igri njegovati kontakt sa psalmima znači također ostati vjeran Pracrkvi („ecclesia catholica et apostolica”), kojoj je Krist darovao pravo da stare tekstove čita u svjetlu „novih” i promatra kao ilustracije onoga, što je na temelju činjenica postalo njihov svijet vjerovanja.

Stoga i moj „svijet”, moja razmišljanja i osjećaji, smiju stupiti pred Boga. Sada, napokon, „dopustiti igru mislima” pred Bogom ne znači „ne moliti pobožno”. Asocijacije i ideje nadolaze mi kako god im se sviđa, i samo se rijetko daju usmjeravati i potiskivati. Stoga ih puštam da uđu u psalam i stvaram, zahvalno i kreativno, iz staroga teksta Novu pjesmu. Zakoni i tokovi ljudske psihe također imaju funkciju odnosa s Bogom i ništa što je njima svojstveno nije samo po sebi pred Njim negativno. Čak i uznemirujuće misli mogu biti pobožne, ako ih posvetimo Bogu. Pogled samih psalama usmjerava se od svetosti prema svijetu. Njihova pobožnost je svijet, a njihova širina odlučno preskače svu zatvorenost pobožnih dušica.

Dopustiti mislima igru, dati riječima boju. Dopustiti da prostruji ono iskustveno i upoznati cjelovitost. Značenjske linije teksta dopuniti paralelama cjelovitosti. Kreativna je molitva radost u cjelovitosti, radost iz božanske perspektive, igra, koje se Crkva nikada nije odrekla.

Iz grčke liturgije jedna je antifona, dakle jedan refren uz psalam 85., ušla u benediktinski brevijar:
(Zdravo budi, o njivo, koja donosiš urod savršen! Zdravo budi, ti Obećana zemljo!)

Pozdrav je upućen Mariji. Ona je ta njiva, taj obećani Kanaan, koja je nosila najljepši plod naše “majke zemlje”. Majka Marija, majka Spasa i svega mira (Ps 85,9 sl), zemlja i njiva koju je Bog blagoslovio…

Gospod će doista dati dobro, i zemlja će naša dati svoj plod. (Ps 85,13)

U psalmu je nedvojbeno riječ o žetvi i žetvenoj zahvalnici, ne o Isusu i Mariji. Ali iz toga njegova značenja izvlači se novi smisao, koji pokazuje kako se u svakoj euharistiji slavi žetvena zahvala. Tu je Marija zemlja, a Isus iz Nazareta njezin plod, on, izdanak Božje vjernosti. (Ps 85,12)

Ovaj smjer u tumačenju smisla nije nipošto isforsiran. Taj je smisao za nas kršćane logičan. Ni doslovno tumačenje nije nipošto neka vlastoljubiva dama, smiješeći se ona poput sestre uza se trpi i alegoriju, simbolično ili parabolično prikazivanje, slobodnu, laganu, iz ljubavi rođenu igru misli… Moliti se, dakle, u smislu igre, u igri sa smislom: čitava stvarnost struji u tekst i obuhvaća njegove riječi. Obraća mu se Novi Zavjet i čitav suvremeni život.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Pirmina Huggera “Umijeće moljenja psalama”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.