Što više napredujemo i što dublje ulazimo u Božje svjetlo, to više postajemo svjesni svojih nedostataka, tvrdoće svojega srca, svoje nečistoće itd. Kad i najmanja zraka sunca uđe u mračnu prostoriju, vidimo da u zraku ima puno više prašine nego što smo mogli i zamisliti. Tako je i s dušom: što je bliže Bogu, to bolje vidi svoju bijedu.

U jednomu slavnom ulomku autobiografije Terezija iz Lisieuxa govori o svojemu iskustvu:

„Vi znate, draga Majko, da sam uvijek željela biti svetom, ali jao!, kad sam se uspoređivala sa svecima, uvijek sam uviđala da je između njih i mene razlika kao između planine čiji se vrhunac gubi u nebesima i beznačajna zrnca pijeska što ga prolaznici gaze nogama!“

U prekrasnu nastavku toga ulomka Terezija uviđa da ne treba gubiti hrabrost, da može postati svetom jer joj je Bog utisnuo tu želju u srce, a on je pravedan i vjeran. No budući da se ne može uspeti „strmim ljestvama savršenstva“, ona mora „naći dizalo“, odnosno dopustiti Bogu da djeluje; zato uviđa da mora ostati malena, odnosno to postajati sve više.

Ne možemo se vlastitim snagama preobraziti niti posve obratiti; samo Božja milost može nadvladati naše slabosti. Ako želimo biti vjerni evanđelju – i kako ne bismo tovarili drugima terete koje ni sami nismo sposobni nositi – moramo shvatiti da kršćanska vjera nije religija ljudskih napora nego religija milosti. To ne znači da se ne trebamo truditi, nego da svoj trud trebamo ispravno usmjeriti! Nemojmo napeto i oholo pokušavati koristiti ljudske snage, nego otvorimo srce milosti. Jedan od najbitnijih uvjeta otvaranja milosti Duha Svetoga svakako je odbacivanje svakoga oblika oholosti kako bismo postali maleni i ponizni pred Bogom.

„Na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće.“ (Iz 66,2)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Naučiti primati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net