Sâmo Presveto Srce Isusovo pratilo me uokolo poput zaljubljenoga srednjoškolca.

Možda zvuči neobično hirovito, ali došao je dan u mom životu kada sam shvatila da me samo srce Isusa Krista slijedilo – pratilo me naokolo, ili se pojavljivalo kamo god bih išla, na način na koji zaljubljeni srednjoškolac nalazi prilike da bude u blizini svoje simpatije.

Ostavljao mi je poruke, na neki način, i sve su bile neke varijacije iste teme: srce mu je gorjelo za mnom; njegova patnja bila je za mene; užasno trnje u njegovoj kruni – sve je to pretvoreno u žrtvu – za mene. A sada mi se udvarao, pozivajući me da sudjelujem u njima povjerenjem i neustrašivošću.

Činilo mi se kamo god bih se okrenula, naišla bih na prikaz Presvetog Srca Isusova. Kad bih hodala do obližnjeg jezera, našla bih sliku Presvetog Srca pričvršćenu na stablo. Kada bih kliknula na stranice umjetnika Daniela Mitsuija, pronašla bih Presveto Srce, trijumfalno u jednom djelu, gotovo bolno ogoljeno u drugom. Na zemlji ili u eteru, gdje god sam lutala, činilo se da je Presveto Srce tamo.

Jednog sam dana naletjela na sliku Presvetog Srca – samo srce, samo – koja je bila grubo nacrtana, a ipak duboko živa, s neravnim potezima bojom, koji su okruživali srce i pulsirali iz njega. Učinilo mi se kao umjetničko djelo koje se može naći u zaljevu Louisiane – žarkih boja i grubo, bez ikakvih nijansi, ali snažno i evokativno.

Nisam to mogla izbaciti iz misli. Oštra me slika proganjala sve dok na kraju nisam pitala svoju prijateljicu Margaret, pustinjakinju koja je nedavno počela slikati, može li je pokušati ponovno stvoriti za mene. “Nemoj to činiti lijepim”, rekla sam, “mora izgledati grubo i amaterski, i pomalo odvažno.”

Foto: Word on fire

Iako sam nesavršeno opisala ono što sam vidjela, Margaretin prikaz je bio sasvim u redu. Vidite ga iznad u dubokim i jarkim bojama, fino iskovanom trnju koje okružuje srce koje pulsira, plamenu grubom i agresivnom, ali nesposobnom progutati i križ i ljubav u kojoj je utemeljen – zeleno lišće koje u njegovoj prisutnosti ostaje svježim i neuvelim.

Odmah sam se zaljubila u njega, i godinama ga držim blizu radnog stola. U mjesecu lipnju – mjesecu Presvetog Srca Isusova – ono je posebno istaknuto.

Pravoslavni kršćani kažu da kada steknete jednu svetu ikonu, druge će vam se nezaustavljivo pojavljivati. Nakon što je Margaret predala svoju sliku, nešto slično je počelo s Presvetim Srcem, sve dok se nije činilo da skupljam sliku za slikom – jednu neobičniju od druge. To nije bila moja vlastita odluka. Još uvijek mi se činilo da me netko slijedi, da Isus želi da se stvarno usredotočim na ono što mi pokazuje, pa sam ga konačno poslušala, i počela proučavati ne samo umjetničko djelo ispred sebe, nego i samu pobožnost.

Pobožnost prema Presvetom Srcu bila je jedna od onih stvari koje su bile i poznate i strane onima među nama čija se vjera u djetinjstvu razvila upravo u vrijeme u kojem je rastao jaz između “starih običaja” Crkve i novotarija koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskog koncila. Posvuda sam viđala Presveto Srce Isusovo, ali nisam baš razumjela o čemu se radi. Vidjela sam zapaljeno srce, okovano trnjem, i na vrhu križ, ali nikad nisam razmišljala o tome što to znači za čovječanstvo. Sve mi se to činilo prilično neobičnim – nešto što su pretjerano pobožni katolici običavali raditi – a prikaz Krista s očima srne, mekog fokusa koji je obično išao uz srce, činio se tako užasno sentimentalnim da je graničio s kičem.

Ali kad sam počela moliti pred Margaretinom slikom Presvetog Srca i govoriti Isusu posebno kroz njegovo Srce, i kada sam počela uključivati ​​Litanije Presvetom Srcu Isusovu u svoju jutarnju molitvu, polako sam počela shvaćati dar koji mi je ponuđen.

Odvojena od Kristovih slika mekog fokusa, odvažnost Presvetog Srca došla je do mene na iznenađujuće načine. Jedne večeri, nakon sat vremena provedenog u razmatranju njegova Srca, zapisala sam u svoj molitveni dnevnik:

“Zašto se svi toliko boje? Zar ne shvaćamo da je strah temelj koji održava toliko naših grijeha? Glupa sam, i ponekad se neću bojati kada bi možda trebala biti prestrašena. Ali radije bih bila glupa, naivna i nestašna, nego da se stalno bojim.

Svaki dan razmišljam o Presvetom Srcu Isusovu ispred sebe, “Pravde i Ljubavi posudi… bogato za sve koji Ga zazivaju…”, i shvaćam da se svaka briga može staviti u to ogromno Srce, i ostaviti tamo u potpunom povjerenju.

Ništa nije sigurno ni čisto. Svatko će imati jedno (ili nekoliko) teških iskušenja u životu. Ali Presveto Srce gori samo od sebe, a nikada ne izgara. Tu je s nama, u našim iskušenjima. Čega se, dakle, imamo bojati?”

Kristovo srce kuca s našim. U Litanijama Presvetog Srca Isusova otkrivamo molitvu s pulsom, molitvu koja naše ritmove  usklađuje s njegovim.

Sada, kada život bude težak, kada se stvari čine nesavladivima, kada tjeskoba prijeti, odmah sve svoje brige stavim na čuvanje duboko u Presvetom Srcu Isusovu, i tada znam da smo zajedno – križ i teško iskušenje – i da će ono što je preda mnom biti usmjereno prema Božjim dobrim namjerama. Stalno sam otkrivala da to (bilo u vlastitim brigama ili u potrebama drugih) čini molitvu još učinkovitijom, zbog moje pokazane spremnosti da vjerujem u Kristovu ljubav – spremnost za koju moram vjerovati da mu je ugodna jer nam je on sam rekao: “Ne boj se! Samo vjeruj!” (Mk 5,36)

Ne možemo svoje brige i svoje potrebe staviti ni u što bolje od Kristovoga vlastitoga vječno živoga, uvijek vjernoga srca.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.