Koriste, dakle, a ne škode nedaće, ako se smireno podnose. Ako se, naime navikneš podnositi ono što je teško, podnosit ćeš lakše ono što je lako. Nadalje, trpljenjem nedaća dajemo zadovoljštinu za grijehe, jer se ono što se počini djelovanjem čari naslada treba očistiti podnošenjem njima suprotne boli. (…) U nevoljama gorljivije pristupamo skrušenoj molitvi, spremnije ustajemo da se revno latimo djela pobožnosti i ustrajnije razmišljamo o nebeskim stvarima. (…) Događa se, osim toga, da se, pritješnjeni jadima, utječemo za pomoć onomu o čijoj smo dobroti, kad smo živjeli bez njih, malo razmišljali gnjijući u neradu i slastima. (…) Kako, naime sreća u ovozemaljskim dobrima vrvi obično vrlo mnogim porocima, tako je naprotiv nužno da sama nesreća bude čuvar neporočnosti u ovih koji su prije nesreće bili neporočni.

Zemaljska je sreća služavka raskalašenosti te zagađuje i pomućuje čistoću rasuđivanja. Otuda um, iskvaren požudama, ne pravi razlike između onoga što je ružno i onoga što je časno, nego se vrlo lako naginje onamo kamo ga goni žudnja za zlim nasladama. Duh međutim, koji je u nevoljama izdrmala tjeskobna uznemirenost, odbacuje mrak nepokretnosti i počinje ga obasjavati svjetlo mudrosti, pa što je više tlačen, to više se zaista okreće trezvenosti i razumu. A tada i potpunije uviđamo svoju krhkost i dublje sagledavamo moć previšnjeg Boga. Iz prilika pak koje povoljno teku ponajviše se uznosimo iznad snaga ljudske prirode, pa dok ne osjećamo udarce, manje razmišljamo o samom začetniku svih udaraca koji se zbivaju u svijetu.

Marko Marulić, Evanđelistar