Poput mnogih drugih mistika, i sveta Veronika Giuliani sudjelovala je u muci i tjeskobama Isusa Krista. Stalno je proživljavala bičevanje, krunjenje trnjem, križni put i razapinjanje – sve tajne Velikog petka. Njezin duhovni vođa, Girolamo Bastianelli, zapovjedio joj je da piše dnevnik, te opiše svoja duhovna iskustva. Ona je to iz poslušnosti učinila, premda je živo željela da sve ostane u najvećoj tajnosti. Njezin je duhovni dnevnik objavljen u 10 svezaka. Mnoge neobične stvari u njemu potvrđene su od mnogih vjerodostojnih očevidaca. Čitav je dnevnik pisan tako trijeznom otvorenošću da je, pročitavši ga, papa Pio XI. uskliknuo: „To nije samo svetica, to je jedna velika svetica!“

Iz Dnevnika svete Veronike:

Čini mi se da se prisjećam kako mi je Gospodin, prigodom pričesti, mnogo puta dao na znanje kako želi ukloniti ranjeno srce. Jednoga jutra mi je pokazao srce u plamenu i govorio: “Ovo pripada tebi, njime ću nadomjestiti tvoje ranjeno srce u grudima. Zvat ćeš ga ljubavno srce, što će boraviti u tebi, sa svim što je ondje imalo ranjeno srce, jer s njim ne možeš živjeti, jer je u potpunosti probodeno, a i ponovno ću ga raniti još više. Kako bi se moglo oduprijeti ovim mojim ljubavnim šalama, postavljam istu ljubav za okrepu ljubavi.” Dok je ovako govorio, učinilo mi se da mi je iz prsiju izvadio srce i stavio u srce, što ga je držao u rukama.

Učinilo mi se da vidim ono ranjeno srce s više različitih rana. Ljubav drugoga srca užižala je svojim plamenom ranjeno srce, i izgledalo mi je da vidim spomenute rane kao da su sada izvedene. Ona ih je vatra ponovo obnavljala, i gledala sam kako krvare. Učinilo mi se da je Gospodin stavio spomenuta srca u svoje grudi, uz riječi: “Zaručnice moja, namjera mi je velika djela učiniti s tobom.” Rekavši to, povratio je oba srca u moje grudi. Jasno je kako ne mogu opisati ono što je u onom času osjećala moja duša. Čini mi se da se sjećam kako mi je Gospodin dao na znanje i na uživanje nešto od svoje ljubavi, i ostavio u meni veliki plamen, tako da nisam mogla živjeti. Činilo mi se da ću izgorjeti, žurila sam po vodu, i stavljala sam mokre rupce na stranu srca; ali bez ikakve pomoći. U trenutku svi su bili suhi. Pokušala sam piti mnogo vode, ali sam ponovo osjećala da ću izgorjeti. Oh, Bože! Koliku sam muku osjetila da se svladam i ne učinim ništa izvana što bi svratilo pozornost na me. Boravila sam posve sama koliko sam mogla na nekom skrovitom mjestu. Koji put sam veoma jako vikala: “O ljubavi, o ljubavi, kad ćeš me doista spaliti?”

Svašta sam radila i govorila, ali se ne sjećam. Sve mi se to događalo više puta. O tome ću govoriti u spisima, što ću za budućnost pisati o svemu kako mi se događalo u ovom prikazu o dvama srcima. Čini mi se da je ovako dovoljno. Bogu hvala! […]

Čini mi se da se sjećam kako je, više puta kroz nekoliko dana, Gospodin vadio ranjeno srce. Ostavljao je samo ljubavno srce. Kroz to vrijeme ostala sam bez onoga običnog otkucaja srca, što smo ga navikli imati; osjećali su se izvana izvjesni udarci, ali jaki, pa ako je netko ondje poviše držao ruku, nije uspio. Radila sam sve što se odnosilo na moju službu, ali uz veoma veliku muku!.. Mnogo puta mi je ponestalo daha, a zbog onih jakih udaraca podnijela sam smrtnu borbu. Sve su mi tjelesne moći klonule, ali u jednom trenutku osjetila sam kako mi se povraća, a iz čežnje za trpljenjem počela sam govoriti: “Još više križeva! Još više muka!” Snagu mi je vraćalo trpljenje. U to sam se uvjerila više puta. Tijekom tog vremena, što sam ga tada tako provodila, noću se nimalo nisam mogla odmoriti. Redoviti noćni počinak bio je sveden na tri sata; ali, poslije mnogo vremena što je slijedilo, počela sam sa samo dva sata. Sad mi je dovoljan jedan sat, a koji put ništa. Pravom počinku dala sam ime trpljenje.

Ove noći, Presveta Bogorodica, pri vađenju ranjenog srca, dala mi je na znanje kako ona i njezin božanski Sin žele obnoviti moju dušu raznim milostima. U istom trenutku, došlo je u me ljubavno srce, i pala sam u zanos, pri čemu mi se duša posve izmijenila; i tu je bila također, odmah, ona milost, što se sastoji skupa od tri milosti. Božanska je ljubav jako djelovala, da sam izgledala izbezumljena; molila sam trpljenje i boli; međutim, trpljenje me je još više učinilo bezumnom, jer je vlastito ljubavi rasti u trpljenju. Sve se to događalo u intimnosti duše, koja se nalazila u onom Božjem neizmjernom i beskrajnom moru. Boga se, naime, ne može shvatiti, a kao ni razumjeti njegovu veličinu i neizmjernost. Čuvajući u sebi njegovu prisutnost, duša mi se gubi ondje, tu pliva poput ribe u vodi, i ne nalazi drugog puta osim u Bogu, za Boga, s Bogom. Ljubavno srce priopćuje tada duši samu svoju ljubav, lišava je svega, i hoće da on u njoj bude sam na djelu. O njegovoj se djelatnosti ne može riječima govoriti. On se nikada ne prepušta neradu; uvijek se više očituje na skroviti način; njega tjelesne oči ne vide, pa im to samo umnaža muku i patnju. Tijelo nije sposobno za božansku ljubav; topi se kao vosak na suncu; nije svjesno toga. Ono je na mučilištu; ne uviđa priopćenja. Ono isto što je imalo ranjeno srce, u Isusovim i Marijinim rukama, duša je dobivala putem ljubavi. Spomenuto je srce zatim dobilo mnoštvo milosti i bilo je znatno obnovljeno odličnim i pojedinačnim činima. Sad ga je postavljao na svoje grudi; onda ga je Blažena Djevica stavljala u svoje srce, izranjeno sa sedam mačeva; i, tada, pozvaše k sebi one anđele, postavljala je spomenuto srce u one presvete kaleže, uzimala ga u ruku i pokazivala svim onim svecima kao znak pobjede svojih milosti. Govorim i nešto pričam, ali o tome ne mogu ništa više riječima prikazati.

Monfortanci.com | Bitno.net