“Sve se to čini tako besmislenim.“

Nekoliko dana nakon početka korizme, dobra prijateljica povjerila mi je te riječi govoreći o pobožnostima koje je odlučila uvesti u tom razdoblju. Prolazila je kroz teško životno razdoblje i osjećala se nesposobnom učiniti išta veliko u pokorničkom vremenu. Male žrtve koje je izabrala kako bi tijekom korizme vjernije slijedila Isusa činile su joj se jadnima u usporedbi s velikom žrtvom koju je Isus prinio na križu.

Mislim da moja prijateljica nije jedina koja se tako osjeća. Još jedna korizma, još jedan krug odricanja od beskrajnog skrolanja, čokolade ili kasnonoćnog gledanja televizije. Pokore usmjerene na naše stare loše navike s godinama mogu djelovati pomalo izlizano, a životne obveze znaju iscrpiti ionako tanku zalihu naše volje, pa za dodatnu žrtvu često više i ne ostaje snage. U središtu svega nalazi se pitanje: Ima li naša žrtva uopće smisla? Ili je, kako je moja prijateljica rekla, jednostavno – besmislena?

Srećom, Crkva ima odgovore na velika pitanja poput ovoga. A to pitanje ne tiče se samo korizme, nego svih teškoća našega života: gubitka posla, iznenadnih bolesti, razočaranja. Crkva na naše patnje – bilo da ih svjesno prihvaćamo, kao u korizmi, bilo da nas one zateknu u životu – ne gleda kao na nešto besmisleno, nego kao na nešto otkupiteljsko.

Nauk Crkve o otkupiteljskom trpljenju može zvučati pomalo zastrašujuće već samim nazivom, ali zapravo je riječ o dubokom blagu duhovnog života koje izravno izvire iz Kristove muke. Razumijevanje toga nauka neće ukloniti bol patnje, ali može ublažiti dio gorčine koju ona nosi – a možda čak i trajno promijeniti način na koji na patnju gledamo.

Za većinu ljudi patnja djeluje poput pauze, prepreke, skretanja s puta kojim bi život „trebao“ ići. U jednom smislu to je i točno: s odjekom Edena u srcu osjećamo težinu istine da je smrt neprirodna, patnja nepravedna, a čovjek stvoren za vječnu sreću. S druge strane, suvremena kultura udobnosti i trenutnog zadovoljstva postala je gotovo alergična na patnju. A nesposobnost da podnesemo male teškoće gotovo sigurno vodi nesposobnosti da podnesemo velike.

Upravo usred tih dviju dinamika nauk Crkve o otkupiteljskom trpljenju govori ovu istinu: naša patnja – bila ona izabrana ili nenadana, velika ili mala, duboka ili naizgled beznačajna – nije uzalud potrošeno vrijeme ni energija, nego može imati neizmjernu vrijednost. Razlog je jednostavan: Isus je odlučio otkupiti svijet ne zapovjednom riječju niti silom, nego trpeći i umirući.

Veliki papa Ivan Pavao II. razmatrao je ovu temu u svojem apostolskom pismu Salvifici Doloris (Spasonosno trpljenje) iz 1984., samo šest godina nakon početka pontifikata. U tom se tekstu osvrće na neke zagonetne misli sv. Pavla o radosti u patnji – primjerice u Poslanici Rimljanima i u Drugoj poslanici Korinćanima. Sveti Pavao objašnjava da nas patnja može poučiti o našoj ovisnosti o Bogu i pomoći nam rasti u kreposti.

Papa posebno ističe i riječi iz Poslanice Kološanima u kojima sv. Pavao govori o velikom otajstvu patnje:

„Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“ (Kol 1,24).

Ta izjava može djelovati zbunjujuće. Prvo, Pavao govori o radosti koja ne dolazi iz onoga što on sam dobiva ili uči kroz patnju, nego iz onoga što njegova patnja znači za druge. Kako patnja jedne osobe može biti dobra za drugu? Drugo, Pavao tvrdi da u Kristovoj patnji postoji nešto što nedostaje i što on sam nadopunjuje. No kako je to moguće? Zar Kristova žrtva ljubavi na križu – koja je okajala svaki grijeh koji je ikada počinjen ili će biti počinjen – može uopće biti manjkava?

Papa nudi odgovor koji nam daje ključ za razumijevanje tog otajstva. Prije svega potvrđuje da je Kristovo djelo na križu potpuno dostatno za spasenje svakoga čovjeka: njime je slomljena moć grijeha i smrti i otvorena mogućnost vječnog života za sve ljude. Ništa u samom Kristovu činu otkupljenja ne nedostaje.

No, kako objašnjava Ivan Pavao II.:

„U otajstvu Crkve kao svoga Tijela Krist je na neki način otvorio svoje otkupiteljsko trpljenje svakoj ljudskoj patnji. Ukoliko čovjek postaje dionikom Kristovih patnji – u bilo kojem dijelu svijeta i u bilo kojem trenutku povijesti – utoliko na svoj način dopunjuje ono trpljenje po kojem je Krist ostvario otkupljenje svijeta.“

Kristova patnja je potpuna, ali otvorena da primi našu patnju kada je sjedinjavamo s Njim. Na taj se način otkupljenje nastavlja ostvarivati kroz vrijeme, kroz spasenje pojedinih duša.

Kada patimo, imamo priliku sudjelovati u spasenju svijeta. Kada svoju patnju prikažemo Kristu i sjedinjavamo je s njegovom patnjom, imamo priliku ljubiti – ljubiti one za koje molimo kroz svoju patnju i ljubiti cijelo Tijelo Kristovo, Crkvu, koja kroz vrijeme hodi prema Njemu.

Zato sveti Pavao može reći da se raduje u patnjama za druge. On zna da njegova patnja, sjedinjena s križem, može imati otkupiteljsku vrijednost.

Naša patnja tako postaje svojevrsno blago – gotovo poput „valute“ kojom možemo „zadobiti“ više milosti za svoje bližnje, za one kojima je ona potrebna i za Crkvu. Ta usporedba ima svoje granice, jer Bog nije automat za usluge i milost nije nešto što se može izračunati ili razmijeniti. Ipak, može nam pomoći da barem djelomično shvatimo otajstvo otkupiteljskog trpljenja.

Naravno, to ne znači da Bog želi da patimo niti da ne smijemo moliti za kraj svoje patnje. Upravo suprotno. Bog nikada ne uzrokuje patnju i želi nas izliječiti od nje. Brojna ozdravljenja koja Krist čini u evanđeljima svjedoče o tome. Ali znamo i to da je patnja neizbježan dio života. Ovaj nas nauk podsjeća da nas Bog u patnji ne napušta – nego da iz svega, čak i iz patnje, može izvući dobro.

Čak i kada patnja dosegne točku u kojoj više nemamo snage moliti, činiti dobra djela ili se čak kretati i govoriti, još uvijek možemo sjediniti svoju patnju s Isusovom patnjom na križu i prikazati je za neku nakanu. Na taj način naše male pokore, naše tuge, bolesti i progonstva mogu postati djela ljubavi.

Takva se žrtva može prikazati vrlo jednostavnom molitvom:

„Isuse, prihvaćam ovu patnju i prikazujem ti je za [navedi nakanu]. Neka bude volja tvoja. Hvala ti na ovoj prilici da ljubim kao što si ti ljubio.“

Primjer otkupiteljskog trpljenja: Michelle Duppong

Izvrstan primjer otkupiteljskog trpljenja u našem vremenu nalazimo u životu Michelle Duppong, nedavno proglašene službenice Božje. Michelle je 2015. godine, u dobi od 31 godine, preminula nakon jednogodišnje borbe s rakom debelog crijeva, a postupak za njezinu kanonizaciju otvoren je 2022.

Imala je snažno misionarsko srce i godinama je posvećivala svoje vrijeme i energiju pomažući ljudima da upoznaju Isusa – kao misionarka i kao voditeljica biskupijskog ureda za katehezu. Duboko je razumjela koliko je važno da ljudi upoznaju Krista te je kroz godine služenja često prikazivala male patnje za tu nakanu.

Kada joj je dijagnosticiran rak, već je bila „uvježbana“ u prikazivanju patnje za druge. Nakon prve kemoterapije rekla je prijateljici koja se brinula za nju:
„Ako Isus to želi, želim i ja.“

Svoju patnju prikazivala je za obraćenja u svojoj obitelji, za prijatelje, za ljude koji još nisu upoznali Krista, pa čak i za svjetske vođe. Upravo joj je taj način gledanja na patnju pomogao da rak ne doživi kao besmislenu prepreku u životu, nego kao dar ljubavi. Ljudi su često bili zapanjeni radošću i dobrotom koje je zračila čak i tijekom liječenja.

Jedan od lijepih načina da razvijemo takav stav jest Molitva jutarnjeg prikazanja. Ona nas ne čeka da patnja dođe, nego unaprijed prikazuje Bogu cijeli dan – sa svime što on donosi – i sjedinjuje ga s Kristom.

Ta molitva glasi:

„O Isuse, po Bezgrješnom Srcu Marijinu prikazujem ti svoje molitve, rad, radosti i patnje ovoga dana u sjedinjenju sa svetom žrtvom mise koja se diljem svijeta prikazuje. Prikazujem ih za sve nakane tvoga Presvetog Srca: za spasenje duša, zadovoljštinu za grijehe i za jedinstvo svih kršćana.“

I sam sam se često oslanjao na tu molitvu u teškim razdobljima, kada su druge molitve bile preteške ili kada nisam imao riječi. Ona me podsjećala da moja patnja neće biti uzaludna.

Zato, u ovoj korizmi, možda možete svojim pokorama dodati i Molitvu jutarnjeg prikazanja te ih prikazati za određene nakane. Možda ćete poželjeti dublje upoznati nauk o otkupiteljskom trpljenju čitajući tekst pape Ivana Pavla II. ili razmišljajući o primjerima svetaca – pa i onih koji bi to tek mogli postati, poput Michelle.

A možda ćete jednostavno zastati i razmisliti o patnjama u vlastitom životu – velikima ili malima – i zamoliti Krista da vam pomogne vidjeti ih kao prilike za ljubav.

Imam osjećaj da je to molitva na koju On uvijek rado odgovara.

Članak je preuzet uz dopuštenje s web-stranice Catholic Link.