Mnogi smatraju ispit savjesti alatom koji sam pomaže dozvati u pamet svoje grijehe i propuste prije ispovijedi. To je točno. Ispit savjesti jest to, ali ako je samo to, naići ćemo na neke ozbiljne duhovne zapreke.

Foto: Shutterstock

Posljednjih su godina neki uočili raširenu krizu u Crkvi u vezi s praksom ispita savjesti. S jedne strane je to za mnoge postalo pravno ispitivanje (kao da ste same sebe smjestili u sudnicu), koje se čini isključivo u kontekstu ispovijedi, što može uzrokovati i popratne pojave poput skrupuloznosti, depresivnosti i obeshrabrenosti, a u nekim slučajevima se to približava patološkoj tjeskobnosti. S druge strane, kao reakciju na to, drugi su prihvatili podosta sekulariziranu psihologiju, u kojoj nema apsolutno nikakve duhovnosti. Vježbe samopromatranja, usmjerene na postizanje „mentalne higijene” (gdje je najvažnija stvar da se ja dobro osjećam u vezi sa samim sobom), zamijenile su tradicionalnije i cjelovitije prakse.

U čemu je problem? Vrlo jednostavno: u svakoj od navedenih grešaka žarište mojega ispita savjesti sam ja, a kada se taj ispit ispravno shvaća, žarište moraju biti Bog i ja.

Prvo bih htio izložiti nekoliko ključnih ideja koje će vam pomoći razumjeti ispravan teološki i duhovni kontekst za ispit savjesti. Želim ispravno pripremiti scenu prije nego što glumci izađu! Svi pragmatičari među čitateljima, budite strpljivi – uskoro ćemo doći do dijela s uputama kako se što radi.

Vratite pamćenje!

U našemu je vremenu pamćenje izvuklo deblji kraj. Za to postoji aplikacija, zar ne? Pamćenje je svedeno na pohranjivanje podataka. Pamćenje je poput dodatnoga dijela koji se prikopčava na našu matičnu ploču. Korisno je, ali ne utječe na naš svakodnevni život (naš operativni sustav). Zato je prvo što trebamo uraditi jest to da zapamtimo da onda kada se prisjećam događaja iz svojega života, ne prisjećam se samo informacije, nego u jednome smislu ponovno proživljavam prošlost.

Riječ „memorija” (pamćenje) dolazi od latinskoga glagola memorare. „Re” izražava intenzivnu snagu, a „memor” se odnosi na um ili srce. Zato možemo reći da „sjetiti se” znači nešto ponovno umetnuti u srce. Očito je da je ovdje naš uzor Marija – ona je znala kako „brižno čuvati sve ove uspomene u svom srcu” (Lk 2,51).

Pogledajte sljedeći video. Mlada žena koja se bori da spasi svoj brak vodi svojega muža na sva mjesta gdje su bili kada su se zaljubili, kao odjek knjige Otkrivenja: „Prvu si ljubav svoju ostavio” (Otk 2,4). Što slijedi? „Spomeni se dakle odakle si pao.”

Smrt moralizmu

Sljedeće je pitanje: „Čega ćemo se sjećati?” Mnogi smatraju ispit savjesti alatom koji sam pomaže dozvati u pamet (tj. prisjetiti se) svojih grijeha i propusta za vrijeme tihoga razmišljanja prije nego što pristupimo svećeniku radi ispovijedi. To je točno. Ispit savjesti jest to, ali ako je samo to, naići ćemo na neke ozbiljne duhovne zapreke.

Benedikt XVI. je to izvrsno formulirao:

„Biti kršćanin nije rezultat etičnoga odabira ili uzvišene ideje, nego susret s događajem, osobom, što životu daje novi horizont i definitivan smjer” (Bog je ljubav, 1).

Moralizam je kada se ponašate na određeni način zbog nekoga pravila, a ne zbog nekoga. To je etika koja ima Alzheimerovu bolest: starac kupuje cvijeće, ali samo zato što mu je to navika… Zaboravio je lice svoje voljene. Tko želi otvoriti Bibliju na 20. poglavlje knjige Izlaska (Deset zapovijedi), a preskočiti sve dobre stvari što su se dogodile u prethodnih 19 poglavlja (Bog oslobađa svoj narod iz ropstva)?

Neka živi ljubavna priča!

Srce naše vjere je naš odnos s Bogom. Odnosi ovise o susretima. Ako deduciramo poput Sherlocka Holmesa, možemo zaključiti da je ono čega se trebamo sjećati prije svega jesu susreti, točnije, naši susreti s Bogom.

Da dokažem da ne izmišljam ovo: Što je drugo Biblija nego niz susreta između Boga i čovjeka? Zapravo, rekao bih da je naša vjera ponajviše prisjećanje na Božje djelovanje. Izlazak je pun čudesnih susreta! Božji je izabrani narod potučen i satrt, a onda Bog dolazi i spašava djevu (Izrael) u nevolji. Blještavi vatrometi na Dan nezavisnosti nisu ništa u usporedbi s hvalospjevom iz Izl 15:

„U čast Jahvi zapjevat ću […] Kola faraonova i vojsku mu u more baci […] Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen […]”

Tek nakon što je nedvosmisleno dokazao svoju milosrdnu ljubav prema svojemu narodu, Bog im otkriva zakon koji će ih dovesti do autentičnijeg odnosa s Njim. To znači da svaki ispit savjesti treba početi s radosnom pjesmom u kojoj se prisjećamo velikih djela Božje milosrdne ljubavi u svojoj povijesti, bilo da je to bilo prije mnogo godina ili jutros za doručkom. 

Vrijeme za restrukturiranje temelja

Bilo da smo toga svjesni ili ne, na naš svakodnevni život u velikoj mjeri utječe to čega se sjećamo. Evo primjera: stvari kod kuće ne idu baš dobro, i dok u gradu odrađujete neke obaveze, dobijete poruku koja vas propisno naljuti. Bijesni, pođete kući, ali na putu se nađete u najvećoj prometnoj gužvi svih vremena. Tu ste zapeli nekih 25 minuta, i sve ste ljući. „Odlično”, kažete. „Baš mi je ovo trebalo!”

Da, u trenutku teškoće ili trpljenja jako se teško prisjetiti ičega pozitivnoga, a kamoli Božje prisutnosti. No kasnije istoga dana, kada budete radili ispit savjesti, shvatite da imate dvije mogućnosti: 1) možete nastaviti s tim osjećajem frustracije i nestrpljenja što morate proći kroz ne jednu, nego dvije kušnje, ili 2) možete pitati sebe je li vas možda Bog pratio kroz cijeli dan, i da je prometna gužva zapravo bila Njegov način da vam dadne vrijeme da se ispušete prije nego što kod kuće prouzročite više štete nego dobra.

Božja prisutnost je ona koja uvijek donosi život. Otkrivajući je, čak i one situacije u kojima se čini da ima samo tame i boli počinju poprimati novo svjetlo i značenje: u jednome ih smislu Njegova prisutnost preobražava i uskrisuje.

No i dalje se moramo čuvati pojednostavljenog pozitivnog razmišljanja ili isforsiranoga/lažnog optimizma. Pitanje nije: „Mogu li iz ovoga izvući nešto pozitivno?”, nego: „Bože, na koji si način Ti bio prisutan?” Moramo biti otvoreni činjenici da je Bog mnogo puta doista prisutan i djeluje u našem životu, čak i u najgorim okolnostima. Te rane mogu ostati, ali kada se prikažu u pouzdanju i poslušnosti, one postaju slavne rane, koje očituju Božje spasenje puno ljubavi u našem životu.

Dva temeljna načela koja nam omogućuju ostvariti to restrukturiranje i uče nas kako ga ostvariti jesu razmatranje Svetoga pisma i aktivno sudjelovanje u liturgiji (svetoj misi).

Sveto pismo: kršćansko pamćenje

Jeste li ikada imali spontanu želju doznati više o svojoj obitelji? Možda u obitelji ima svetaca? Ili su možda vaši djedovi i bake bili junački iseljenici, hrabri vojnici, ili čak krhki grešnici.

Malo je kršćana doista pohranilo sjećanja na narod Božji u svojim srcima. Svakodnevno razmatranje Svetoga pisma je temeljna stvar! Stari zavjet nas uvijek iznova uči o pobjedama i porazima (više o porazima nego o pobjedama) izraelskoga naroda i tome kako Bog nikada nije odustao od njih, kako se Njegova milosrdna ljubav prignula nad njih i uvijek ih iznova prihvaćala.

I Novi je zavjet prepun pojedinosti o Božjoj ljubavi koja je postala tijelom i umrla kako bi čovjek u Njemu mogao živjeti. Prisjećanje na te susrete, njihovo svakodnevno ponovno proživljavanje zamjenjuje naše slabe temelje (sjećanja bez Boga) kršćanskim temeljima (sjećanja puna Boga). To ne znači da više nećemo imati bolnih sjećanja, nego da ih više ne proživljavamo sami (iako ponekad na kraju imamo ateistička sjećanja – prisjećanje na mjesta i vremena kada smo poricali Božje postojanje).

Liturgija: mjesto gdje se susreću Božje i ljudsko pamćenje

Kako ćemo detaljnije vidjeti, svemu je ovome cilj da naučimo sjećati se kako se Bog sjeća, naučiti gledati na Povijest – a u konačnici na svoju osobnu povijest – Božjim očima. Sveto pismo uvodi nas u tu školu, a u liturgiji je proživljavamo na veoma poseban način.

Kao što smo prije rekli, sjećati se znači ponovno proživljavati. To u liturgiji doseže svoje maksimalno ispunjenje.

Odgovarajući na Kristov poziv „Ovo činite meni na spomen” prisjećamo se pashalnoga misterija (muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista) u najdubljem mogućem smislu, to jest, ponovno ga proživljavamo.

Zahvaljujući Duhu Svetome, sjećanje postaje istinsko sudjelovanje. Sjećanje na naš susret s Bogom postaje istinski susret na posve nov način.

Upravo tu sjećanje na Krista, na to tko On jest, što je učinio za nas, i kako nas On vidi preobražava naše sjećanje (kako vidimo svoju prošlost) i općenito preoblikuje naš mentalitet. Preobražava način na koji živimo, naše moralno djelovanje, i način na koji prosuđujemo vlastiti život.

Vrijeme je za priču!

Volim koncept pričanja priče jer mislim da ispit savjesti mora biti trenutak kada se smještamo u Božju prisutnost i pričamo mu priču našega dana, pripovijedamo i svijetle i tamne trenutke.

No to nije vrijeme isključivo za monologe! Morate se izmjenjivati. Prvo ispričajte svoju priču, a zatim dopustite Bogu da vam tu priču ispriča sa svoje točke gledišta. Post 45,4-5 predivan je primjer toga. Nakon što je prošao kroz duga i teška iskušenja, Josip brizne u plač pred svojom braćom, koja su ga izdala:

Primaknite se k meni! […] Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat. 

To je naše pripovijedanje priče, to je istina, ali ispričana samo s njegova gledišta. Nema potrebe uljepšavati stvari: Josip je izdan na najgori mogući način i prodan je u ropstvo. Njegov je život mogao biti uništen na najgori mogući način, a sve zato što su mu bili zavidni.

No Josip je bio svet čovjek, pun vjere, i nije stao na tome, nego je otišao dalje. Dopustio je da Božja vizija stvari preobrazi njegovu viziju njegove priče i da je pretvori u povijest spasenja, za njega i za druge:

Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu. […] Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji […] Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog.

To je radost dobro napravljena ispita savjesti: ispričamo svoju priču – onu koja je mnogo puta prepuna teškoća i slabosti – s naše točke gledišta, ali zatim poslušamo Boga i dopustimo mu da pokaže svoju prisutnost, svoju providnost, svoje djelovanje u našem životu, koje uzima u obzir naše slabosti, a ipak uspijeva učiniti čuda. Tako čineći, naše se pamćenje svakodnevno preobražava Njegovom milosti u pamćenje spasenja.

Još bi se moglo reći mnogo toga (i mnogo bolje), ali nadam se da će vam navedene zamisli pomoći smjestiti tu stvarnu praksu u autentično kršćanski kontekst. Slijedi praktičnije objašnjenje, korak po korak, koje će vam pomoći početi s praksom ispita savjesti:

1. Otvorite se Božjoj prisutnosti

Praktični savjet: pronađite tih kutak u svojemu domu ili u kapelici. Idealno bi bilo pred sobom imati neku svetu sliku. Zapalite svijeću. Odvojite nekoliko trenutaka da dišete i opustite se. Započnite čineći znak križa.

Kada se dijete igra, ono se svako malo osvrne samo da pogledom provjeri gledaju li ga majka ili otac. U pogledu ono pronalazi sigurnost, hrabrost, radost… Jednostavno rečeno, pronalazi ljubav. Ovaj prvi trenutak našeg ispita savjesti jest vrijeme da pogled svojega srca okrenemo u smjeru Gospodina i da ponovno otkrijemo Njegovu ljubav prema nama. Čitanje kratkog odlomka iz Svetoga pisma također može biti od pomoći.

2. Neka Bog izvadi fotoalbum

Jeste li ikada sjedili pokraj nekoga djeda dok vam je pokazivao album s fotografijama svoje djece? Sjećate li se sve topline, ljubavi i bliskosti kojima je zračio? Sada je vrijeme da pustimo Bogu da učini isto. Prije nego što se osvrnemo na svoj dan, zamisao je prisjetiti se tko smo mi iz Božje perspektive: ljubljena djeca.

Pokušajte se prisjetiti nekih odlomaka iz Svetoga pisma (Božjega fotoalbuma). Pustite mu da vam kaže kako je spasio Izrael, kako je izvukao Josipa iz teške situacije, kako je oprostio Davidu. Sjetite se, liturgija i Sveto pismo dva su izvora gdje se naše pamćenje obnavlja i preobražava u Božje pamćenje. Prisjetite se strpljivosti i vjernosti koje je Bog pokazao s izraelskim narodom. Prisjetite se kako se često činilo da ljudska slabost ima posljednju riječ, sve dok Bog nije pronašao način da pokaže da je on Gospodin povijesti, ali i Gospodin naše priče. Dozovite u sjećanje sve one ljude koje je Isus ljubio, sva ona srca koja je dotaknuo, sve one rane koje je iscijelio… Sjetite se da ste upravo sada u prisutnosti toga istoga Isusa. Razmišljajte kako bi on mogao govoriti o tim ljudima, a zatim se sjetite da on i o vama razmišlja na isti način.

3. Razgovarajte s Isusom o svojemu danu

Znajući sve to, osvrnite se na svoj dan, ali to napravite u razgovoru s Isusom. Prođite kroz glavne točke svojega dana: što vas se dojmilo, što je bilo lijepo, što je bilo teško, što nije bilo jasno itd. Ovdje nema potrebe za strogim pristupom – dajte svojemu pamćenju malo prostora i vremena i pustite stvarima da glatko teku.

Kada završite, zastanite, napravite stanku, i budite tihi. Ovdje želimo pažljivo slušati svojim srcem. Sjetite se da je ovo dijalog, a ne monolog. Prije nego što prijeđete na pojedinosti, pokušajte razmatrati o tome što mislite kamo bi vas Bog mogao voditi time što doživljavate, vašim stavovima, vašim djelima, vašim susretima, vašim mislima, vašim iskušenjima, vašim pobjedama itd.

– Gospodine, tko me ti zoveš da budem? Gospodine, koga vidiš kada me gledaš?

– Gospodine, kako ti djeluješ u mojemu životu? Gdje si?

– Gospodine, na koje ti se načine približavam? Na koje se načine udaljavam od tebe? Koliko druge stavljam u središte svojega života?

– Surađujem li s tobom? Primjećujem li i slušam li tvoj glas?

4. Priznajte svoje pogreške

Zahvalite Bogu duboko za način na koji djeluje u vašemu životu, za to što nikada ne odustaje od vas. Čineći to, prirodno je također priznati da je bilo stvari u kojima niste bili vjeran sin ili kći. Posrnuli ste na putu. Pogazili ste vlastiti identitet. Odbili ste Božji istiniti pogled na vas i druge i nametnuli vlastiti.

Ovdje je važno prepoznati i što se konkretno učinili, kao i neke moguće razloge zašto ste to učinili. Što vas je potaknulo da tako postupite? Kako to sljedećega puta možete izbjeći, ili kako možete biti bolji?

Ovaj dio može biti težak, ali vjerujte da su milosrđe i sloboda vrlo blizu. Kada priznate svoje pogreške, nemojte zavlačiti. Priznajte da ste vi to učinili, da ste vi odgovorni za ta djela. Sjetite se: bez odgovornosti ne može biti pomirenja.

Mi ponekad znamo odlično opravdavati ili umanjivati svoje grijehe. Isus je milosrdan i pun ljubavi, ali On je također Istina. Ako niste posve sigurni je li nešto grijeh ili samo iskušenje, predlažem da pročitate sljedeći članak. Kada prođemo popis mogućih grijeha, to nam može pomoći da objektivnije sagledamo stvari. Na internetu možete naći jako mnogo dobrih materijala koji vam mogu pomoći kod ovoga koraka:

Ispit savjesti

O. Robert Barron predlaže aplikaciju „Confession” (Ispovijed) koja može biti veoma korisna.

– Aplikacija Laudate također nudi ispit savjesti i pripremu za ispovijed.

5. Obnovite svoje krštenje: Iz smrti u život

Nakon što prepoznamo pogrešku ili grijeh, često smo u iskušenju pomisliti: „Dobro, kako to mogu popraviti?” No grijeh nije nešto što se može „popraviti”, sigurno ne našom vlastitom snagom. Grijeh treba biti oprošten. Usto, grijeh uzrokuje rane. Rane se moraju tretirati i liječiti, inače se zagnoje.

Kako se bližite kraju svojeg ispita savjesti, sada je vrijeme uroniti svoje grijehe u rijeku Jordan. Krstimo se samo jednom, ali prečesto zaboravljamo obnoviti svoju svijest o tome da smo kršteni. Prečesto zaboravljamo da je „krst […] prvi i glavni sakrament za oproštenje grijeha: ujedinjuje nas s umrlim i uskrsnulim Kristom i daje nam Duha Svetoga.” (KKC § 985)

Zatim ih smjestite na oltar i dopustite Duhu Svetome da te smrtonosne stvarnosti preobrazi u žive. Autentično pokajanje daje Duhu Svetome prostora da djeluje: neposlušnost pred Bogom sada postaje činom pokajanja, poslušnosti. Nešto novo, nešto dobro, nešto lijepo se rađa: u vašemu se srcu ukorjenjuje duh sinovstva!

Usporedba o razmetnome sinu odlična je ilustracija: jednom ponižen, odrpan i prisiljen da hrani svinje, sada se vraća, pun pokajanja, u Očeve milosrdne ruke, i opet je odjeven u odjeću koja odgovara njegovome sinovstvu.

Upamtite da uz ovaj svakodnevni čin pokajanja ide i redovita, mjesečna ispovijed. Sveti oci su sakrament ispovijedi nazivali „napornim krštenjem” (KKC § 980), i on je nužan za spasenje onih koji su pali poslije krštenja. Ako ste svjesni da ste počinili smrtni grijeh, onda morate što prije otići na ispovijed (i suzdržavati se od primanja svete pričesti). Ako niste sigurni koja je razlika između smrtnih i lakih grijeha, provjerite to u objašnjenju koje se nalazi u Katekizmu Katoličke Crkve, § 1846-1876.

6. Sastavite plan igre

U sportu dobar trener uvijek odvaja vremena da sa svojim osobljem prođe kroz prošlotjednu utakmicu. Sličan plan igre možemo slijediti i u duhovnome životu. Nakon što se osvrnete na svoj dan, odvojite koji trenutak i promislite kako sutra možete biti bolji. Ne budimo naivni, ne može se za jedan dan doći od dječje lige do Super Bowla, jer idemo naprijed ili idemo natrag. Pokušajte smisliti neki jednostavan način kako rasti u tome za što vjerujete da vas Krist zove da u tome rastete. 

Zadržite tu zamisao ili promišljanje u mislima i nastojte se toga sjetiti čim se sutradan probudite. Možda to možete zapisati na papirić (to može biti neka rečenica, ili možda svetopisamski odlomak u kojem vam je Bog progovorio, ili čak samo jedna riječ). Velik dio našega dana zavisi o prvim trenucima. Formiranje navike da u ispitu savjesti kratko prođemo kroz to što smo si zadali može biti veoma dobro za naš kršćanski život.

7. Zahvalite

Na kraju, sjetite se da ispit savjesti nije skrupulozna vježba u kojoj povećalom promatrate svaku prljavštinu u svojemu životu i zbog toga se loše osjećate. To treba biti radosno iskustvo otkupljenja. Odvojite trenutak da se radujete i zahvalite Bogu.

Kako kaže o. Rupnik:

„U njemu se učimo zdravome realizmu, koji uklanja naše iluzije o moralnoj, disciplinskoj ili psihološkoj savršenosti, jer zahvaljujući smrti i uskrsnuću Kristovu doživljavamo milost trajne preobrazbe. Tako obavljen ispit savjesti vodi do onoga što je srcu Dostojevskoga bilo tako drago: osjećaj slobode u odnosu prema Bogu, živjeti u slobodi kao Njegova djeca… Samo slobodna djeca mogu predstavljati istinsku očevu sliku i biti njezinim svjedocima.”

Mnoga od nadahnuća i neki izrazi preuzeti su iz knjige o. Rupnika koju toplo preporučujem: Human Frailty, Divine Redemption („Ljudska slabost, Božansko otkupljenje”).

Garrett Johnson | Catholic-Link

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net