Žamor mnoštva uzdizao se do njih u noći. Mjesto je bilo gradić Bath, gdje su ljudi dolazili liječiti se u termalnim vodama, ali ponajviše kako bi uživali u mondenome životu engleskih toplica. „Vole vas više nego što su voljeli ikoga još od vremena našega briljantnoga sunarodnjaka Händela.” „Lijepo što to kažete, Wilhelme”, rekao je njegov prijatelj, čovjek u kasnim srednjim godinama. „Händel će biti moj učitelj.” Oratorij „Mesija” prvi je put čuo u Engleskoj.

Njegov prijatelj Wilhelm Herschel i sam je bio poznat skladatelj, ali napustio je glazbu kako bi proučavao jednu drugu vrstu poretka, jedan drugi kontrapunkt. Okrenuo je nekoliko kotačića kako bi na krovu svoje kuće namjestio teleskop, dugačak oko dvanaest metara. Sam ga je konstruirao.

„Josephe, pogledaj!” rekao je, a postariji čovjek se sagnuo kako bi povirio kroz okular.

„Što vidiš?”

„Vidim disk svjetlosti. Je li to zvijezda?”

„To je svijet poput našega, dalje od Saturna, koji se okreće oko Sunca!”

„Bože nebeski! A kako se zove?”

„Nazvao sam ga Georgium sidus, ‘Georgova zvijezda’, po našemu slavnome kralju.” Mislio je na Georgea III. „Engleski kralj njemačke krvi.”

„Upravo on.”

Neka bude svjetlo

Joseph Haydn otišao je iz Engleske 1795. godine i skrasio se u Beču, no upamtio je onaj susret s astronomom. Tri godine kasnije dramatično se predstavio svojim najpoznatijim oratorijem, „Stvaranje”, glazbenim i teološkim razmatranjem o prvome poglavlju Knjige Postanka. Kada sam prvi put čuo Haydnovu interpretaciju retka „I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost’, i bi – svjetlost!” – s njezinim kretanjem od Adagija u c-molu do iznenadnoga, žestokoga akorda u C-duru na riječ „svjetlost”, kojega pjeva čitav zbor – zadrhtao sam, i znao sam zašto je Haydnova njemačka publika tako svesrdno pljeskala kada su to čuli pri prvoj izvedbi.

Haydnov život nije uvijek bio primjeran. Nerazborito se oženio, i žena mu je našla ljubavnika. Za nekoliko godina i on se ugledao na nju. U to ste vrijeme, u „prosvijetljenim” salonima i palačama Europe, mogli to činiti, i nitko vam se ne bi izrugivao, sve dok ste pazili da izbjegnete skandal. No Haydn se nikada nije odrekao svoje katoličke vjere, a kasnije u životu živio je u čistoći. Molio bi krunicu prije nego što bi počeo skladati, i svoje je rukopise potpisivao dajući čast Bogu. Vidio sam jedan od takvih potpisa: Laus Deo et B. V. Ma. et om. s.tis: „Hvala Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, i svima svetima.”

Godine 1808., kada je već bio oslabio od starosti, Bečani su priredili koncert njemu u čast, uključivši na repertoar i „Stvaranje”. Pjevači su stigli do riječi „svjetlost”, i ljudi su pljeskali, ali Haydn se sa svojega stolca naklonio i pokazao gore, da ih podsjeti kako istinska svjetlost dolazi samo od Boga. Starac nije mogao uspravno držati glavu kada bi sjeo za glasovir, ali i dalje je bio prepun glazbenih ideja, koje su se borile da se oslobode. „Ja nisam ništa doli živi glasovir”, žalosno je govorio. No naravno da je bio više od toga. Postao je utjelovljenjem svega što je bilo najbolje i najčasnije u visokoj kulturi. Nekoliko dana prije Haydnove smrti Napoleon i njegove armije granatirale su Beč, a kada su neke od bombi eksplodirale u blizini, Haydn je sa svojega prozora uzviknuo preplašenim ljudima da se ne brinu, jer ondje gdje je Haydn, neće im se ništa dogoditi. No pretrpljeni strah ipak mu je dodatno naštetio zdravlju. Ipak, Napoleon nije bio barbar. Nakon što je zauzeo grad, jedan od njegovih časnika došao je u Haydnovu kuću kako bi mu otpjevao – jedan dio iz „Stvaranja”.

Gotovo ugušeno stvaranje

Ljudi su mu nadjenuli nadimak „tata Haydn”, iako on i njegova supruga nisu imali djece. No bilo bi lijepo da je bio otac. Kod njega je uvijek bilo nečega veseloga: poslušajte samo njegovu simfoniju „Iznenađenje”, i pokušajte ne smijati se onda kada glazbenici budu svirali svoje predivne dosjetke! Haydnovo je djetinjstvo moglo biti veoma sretno – da nije imao glazbenoga talenta. Njegovi otac i majka, pobožni katolici, rano su zamijetili da je Joseph briljantan dječak. Haydn stariji nije znao čitati note, ali znao je svirati austrijske narodne pjesme na violini i na harfi, a jednoga je dana primijetio kako Joseph vuče jedan drveni štap preko drugoga u savršenome tempu. I dječakov je sopranski glas bio čist i lijep, savršeno intoniran. Neki rođak koji ga je čuo kako pjeva odveo ga je da uči glazbu u Beču. Za njega je Haydn kasnije rekao: „Od njega sam dobio više šamara nego kolača od đumbira.” Bilo mu je šest godina, i nikada više nije živio sa svojim roditeljima.

Kada mu je bilo osam godina, bio je u bečkoj glazbenoj školi pri katedrali svetoga Stjepana. Možda ste čuli za Bečke dječake – to je zbor te glazbene škole. I u Haydnovo vrijeme to je bio prestižan zbor, ali zborovođa, Karl Georg Reuter, bio je veoma strog čovjek, kojega je kod dječaka zanimao samo njegov glas. Nije mu davao pouku iz skladanja. Hrana je bila oskudna, i možda je upravo zato Joseph ostao sitnoga stasa, i glas mu nije mutirao sve do osamnaeste godine. Jednoga je dana Joseph ostao unutra dok su ostali dječaci bili vani i zabavljali se grudanjem. Njegove su misli bile zaokupljene glazbom. Gospođa Reuter bila je pošla prema vratima kako bi odnijela neke škare oštraču da ih naoštri. Joseph je odjednom viknuo: „U kuhinji nešto gori!” Bila je to posljednja skromna porcija gulaša u kući. Gospođa je ostavila škare na stolu, a Joseph ih je uzeo, i počeo njima škljocati kako bi čuo zvuk i ritam čelika. Kada su se dječaci vratili unutra, rumeni od trčanja i zabave, Joseph se došuljao iza jednoga od dječaka, i škljoc! – odrezao mu kiku. To je dovelo do hrvačkog okršaja između dječaka, a onda se pojavio Reuter.

„Moraš dobiti kaznu”, rekao je, posežući za štapom.

„Nema potrebe”, rekao je Joseph. „Odlazim!”

„Ne dok te prvo ne istučem”, rekao je zborovođa.

Joseph jest otišao, a da nije bilo njegova genija, njegove nevjerojatne energije, i njegove sposobnosti da radi naporno i dugo – i po dvanaest do četrnaest sati dnevno, kada je tek bio dječak, i to sam – nikada ne bismo čuli za njega. Godinama kasnije rekao je da je morao biti originalan kako bi preživio. Nije imao koga imitirati, pa je stvarao.

Nevjerojatno je kada pomislite da smo veoma često bili blizu tome da nam ne ostane Haydn, već tama.

Dobar prijatelj i pošten čovjek

Što je Haydn učinio što se tiče simfonije? Stvorio ju je. Što je učinio što se tiče moderne komorne glazbe? I nju je stvorio. Njegova se slava proširila svijetom. 1815. godine skupina ljudi iz Bostona – od kojih većina nikada nije ni vidjela Haydna – u vremenima prije mogućnosti snimanja glazbe osnovala je „Društvo za glazbu Händela i Haydna” (Handel and Haydn Society, op. prev.), koje i dan-danas postoji. Bilo je nemoguće razmišljati o kulturi bez glazbe – bez glazbenika u svakome gradiću i gradu, koji su mogli oživjeti skladbe. Tolika slava može čovjeku udariti u glavu, ali izgleda da se Haydnu to nije dogodilo. On je priznao koliko duguje drugima – na primjer, Carlu Philipu Emmanuelu Bachu, velikome sinu još većega skladatelja. A druge je ljude privlačio svojom toplinom i entuzijazmom. Jedan od njegovih učenika bio je Beethoven, a Mozart, čovjek mnogo mlađi od njega, bio mu je bliski prijatelj. Haydn je pisao Mozartovu ocu, kako bi ga uvjerio u glazbeni genij njegova sina: „Pred Bogom, i kao pošten čovjek, kažem vam da je vaš sin najveći skladatelj kojega sam ikada poznavao – bilo osobno, bilo po imenu. Ima ukusa, ali i iznimno duboko poznaje umijeće kompozicije.”

Mozart, čovjek koji se jednostavno i izravno izražavao, podjednako je cijenio Haydna. Jedne je večeri Mozart bio prisutan dok se izvodilo jedno od Haydnovih djela, a u publici je bio jedan čovjek koji je neprestano nešto prigovarao.

„Ja to ne bih tako napravio”, govorio je taj čovjek.

„Ne bih ni ja”, rekao je na to Mozart. „To je zato što ni vi ni ja ne bismo znali smisliti nešto tako savršeno skladno.”

Mozart je jednom prilikom Haydnu posvetio šest kvarteta, nazvavši ih svojom „šestoricom sinova”, i moleći Haydna da se prema njima ljubazno ponese, poput oca. Haydn je učinio nešto još bolje. Kada je Mozart umro, Haydn je naporno radio na učvršćivanju reputacije svojega prijatelja u Engleskoj, gdje ga još nisu bili cijenili. „Bio je mnogo bolji od mene”, govorio je Haydn, i dodao je da je svijet stvarno znao koliko je velik bio Mozartov genij, narodi bi međusobno bili ratovali samo da tako dragocjen dragulj prisvoje kao svojega. Zatim je pisao Mozartovoj udovici, i ponudio da će njihovu dvojicu sinčića poučavati glazbi. To je obećanje ispunio.

Radost vjere

„Hin ist alle meine Kraft”, pisao je ostarjeli Haydn, uglazbljujući riječi na jednostavnu melodiju, „alt und schwach bin ich” – „Nestala je sva moja snaga, star sam i oslabio.” No u njemu nije bilo ničega turobnoga, barem ne u njegovu srcu. Kada su ga pitali o živahnosti oratorija „Stvaranje”, Haydn je rekao da ne zna razmišljati o Bogu nego kao o biću bezgranične moći i dobrote. Takva dobrota, rekao je, ispunjava ga takvom radošću, da je mogao „čak i Miserere napisati u tempo allegro”.

„Izazivam svakoga kršćanina”, napisao je jedan kritičar i Haydnov prijatelj, „koji je na dan Uskrsa čuo Gloriju ovoga skladatelja, da iz crkve izađe bez osjećaja da mu se srce širi od svete radosti.” Možda ćemo i mi jednoga dana to iskusiti!

Izvor: Magnificat | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.