U Shakespeareovu „Hamletu” čitamo kako kralja Klaudija muče njegovi grijesi. Ubio je vlastitog brata i prevario narod Danske u svoju korist govoreći im da je kralj Hamlet umro prirodnom smrću. Dakle, on je ubojica i lažac. Oženivši se bratovom ženom, on postaje Hamletov svekar, a ne samo ujak. Ima dobar razlog da ga muči osjećaj krivnje.

“Moj grijeh je gnusan”, kaže on u svom solilokviju, “smrdi do neba / I kletva je na njemu prastara – / Umorstvo brata! – Molit se ne mogu, / Ma da je živa želja mi i volja, / Jer namjeru mi jaku jača krivnja / Uništava […]”[1] (3 čin, 3. prizor).

On može izgovarati riječi, ali ne može moliti. Ne može moliti srcem: „O, riječ se diže, al miso gmiže, / A riječ bez misli teško k nebu stiže.” On ne može moliti, ali može iskreno razmišljati. To samo povećava njegovo mučenje samoga sebe. Shvaća da ne želi odustati od razloga svojega zločina: “I krunu, čast i kraljicu.” Budući da se ne kaje, ne može moliti iskreno. A budući da ne može moliti, ne može mu se oprostiti.

Molitva je posrednik, koji omogućuje oproštenje grijeha. Božje milosrđe ne dijeli se šakom i kapom. Bog je pravedan i neće oprostiti sve dok se grešnik ne pokaje. Klaudije zbog težine svojih grijeha nije u stanju djelovati. Ne može ni moliti ni pronaći mir. Nalazi se u ogromnoj dvojbi.

Nasuprot tome, sveti Augustin mogao je moliti iskreno, iz srca, i tako biti odriješen od svojih grijeha. Na početku X. knjige svojih Ispovijesti Augustin piše: “Jer gle, Ti ljubiš istinu, a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti. Želim to učiniti u ispovijedi, u svom srcu pred Tobom, u svom pisanju – pred mnogim svjedocima.”

Augustin je mogao reći ono što Klaudije nije mogao reći: „Moje riječi uzlijeću nesputane od mog srca, riječi povezane sa srcem uvijek idu k nebu.“ Augustin također želi da svijet sazna za njegovu ispovijed, kako bi drugi mogli naučiti o naravi molitve i Bogu koji oprašta. U svojoj knjizi “Augustinovo obraćenje” Romano Guardini navodi da je “pravo značenje ispovijedi pokušaj duše da dosegne Boga kako bi postigla puninu postojanja i samospoznaje”. Augustin je zahvalio Bogu što mu je oprostio njegove “prošle grijehe i [navukao] veo preko njih, i tako si mi dao sreću u sebi promijenivši moj život vjerom i svojim sakramentom”. Ispovijed i obraćenje bili su prekretnica u njegovu životu. Postao je biskup Hipona, autor brojnih knjiga i jedan od najutjecajnijih naučitelja Katoličke Crkve.

Prije svog obraćenja Augustin je rekao: “Gospodine, učini me čistim – ali ne još.” U ovom slučaju, on je samo koketirao s molitvom i nije bio niti iskren, niti se kajao. Ovo poigravanje — polovični “dom molitve” — nešto je s čime se mnogi ljudi mogu poistovjetiti. Molitva zahtijeva spremnost da se Bogu služi s istinom, kao i s čvrstom namjerom popravljanja.

Molitva je, kao što smo rekli, neizostavna veza između grijeha i oprosta. Život je težak, a iskušenja mogu biti i zavodljiva i demoralizirajuća. Ljudi čine pogreške koje ubrzo požale. U mnogim su slučajevima te pogreške dovoljno teške – kao u slučaju kralja Klaudija – da im stanu na put da se ispovjede. Međutim, treba imati na umu dvije stvari – ispovijed i oprost dostupni su za najteže grijehe. Životne dobrobiti koje može donijeti molitva mogu pokorniku dati novi i bogatiji život.

U svojoj knjizi “Molitva” ugledni teolog Hans Urs von Balthasar piše o dobrobitima molitve koje spašavaju i vraćaju život. Molitva je, primjećuje on, “kao ljestve od užeta bačene na nas u opasnosti da se utopimo, tako da se možemo popeti na lađu; ili tepih razmotan pred nama, koji vodi do Očeva prijestolja; baklja koja svijetli u tami tihog i mrzovoljnog svijeta, u čijem svjetlu nas problemi više ne muče, već učimo živjeti s njima”.

Žene koje su imale pobačaj, osobito one koje su katolkinje, obično vjeruju da je njihov grijeh neoprostiv. Na kraju krajeva, Drugi vatikanski sabor kaže da je pobačaj “užasan zločin”. Neki su dugo bili daleko od mise i sakramenata. Neki se boje da je kazna izopćenja koja im je nametnuta neopoziva. Iako je mnogima od ovih žena bilo teško otići izravno na ispovijed, ne bi trebalo biti tako teško moliti. Molitva je važna odskočna daska prema priznanju i konačno oprostu. U svojoj enciklici Evangelium Vitae (“Evanđelje života”), papa Ivan Pavao II. navodi: “Ono što se dogodilo svakako je bilo i ostalo užasno pogrešno. Ali nemojte se prepustiti obeshrabrenju i ne gubite nadu.”

Postoji nešto daleko gore od grijeha. To je dopuštanje grijehu da upravlja vašim životom. Tako se grijeh tijekom života umnožava. Ova misao pruža dodatni poticaj da počnemo moliti, moliti za nadu, i za hrabrost za ispovijed. Nečija budućnost je u pitanju, i ne treba je staviti u ruke grijeha.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] Prijevodi citata preuzeti iz prijevoda Milana Bogdanovića na poveznici https://lektire.skole.hr/stranica/treci-cin-13/.