Živimo u neprestanim mijenama. Stanovite promjene čine rast i razvitak čovjeka. One su zdrave i proživljavamo ih radosno. To je jednostavno ritam života, zdravog i redovitog života svakog čovjeka. Međutim, u tom hodu vrlo često doživljavamo i neke poteškoće i smetnje. Imamo neke duševne osjetljivosti. Tijelo nije savršeno zdravo. Liječnici će uvijek imati posla. Bolnice i ambulante su mjesta gdje ćemo redovito zateći puno ljudi. Čovjek želi biti zdrav, a zapravo je neprestano ugrožen bolešću. Nitko nije tako savršen i tako zaštićen da ne bi poznavao tajnu boli i bolesti. To postaje, na neki način, trajna skrivena ili očita prijetnja našem življenju.

Ako nas to prati, onda bi bilo nužno i naučiti kako biti bolestan. Boreći se za bolji život svakako je potrebno time zahvatiti i onaj dio našeg življenja u kojem osjećamo bolest. Zapravo bismo trebali naučiti živjeti dok bolujemo. Događa se naime da u takvim trenucima, osobito ako je bolest izraženija, prestanemo računati vrijeme kao dio života i čekamo čas kad će nas netko proglasiti ozdravljenim da bismo se vratili u redoviti život. Međutim, sve je dio života. Šteta je prepustiti tromosti ili pasivnom čekanju bilo koji trenutak života. Jer samo ono što smo svjesno živjeli u ljubavi i za ljubav otvara vrata vječnosti. Opasnost je što u bolesnim trenucima zaboravljamo na druge jer smo tjeskobnije zabavljeni sobom. Čak i druge želimo prisiliti da se više bave nama. O sebi i o svojoj bolesti govorimo i pokušavamo uvjeriti druge da i oni trebaju o tome ozbiljno voditi računa. Često sami sebe žalimo toliko da se čini da je prestalo vrijeme življenja i nastupilo vrijeme bolovanja.

Isus je susretao bolesne. U svom zemaljskom životu mnogima je pomogao. Čudesno je ozdravljao ljude, bez obzira od koje bolesti bolovali. To je onda potaklo zajednicu njegovih učenika da u njegovim nakanama otkriju i poziv na molitvu zajednice za zdravlje bolesnih. To je sakrament bolesničkog pomazanja. Međutim, sve dubljim shvaćanjem Isusa otkrivamo da Isus ne želi samo čudesno ozdravljati bolesne, već i osmisliti čovjeka u svim trenucima njegova života. Konačno, Isusovim trpljenjem na križu, tj. njegovom najdubljom boli, mi smo spašeni. Prihvaćajući patnju Isus postaje Spasitelj, ali isto tako i Učitelj čovjeku u njegovoj patnji. Prema tome, Isus želi osmisliti patnju i bolest. Želi nas uvjeriti da patnja i bol nisu znak odbačenosti, Božjeg zaborava, već da mogu postati izvorom blagoslova. Patnja može čovjeka učiniti bogatijim i plemenitijim za izuzetno iskustvo istinskog života.

Neka nikakva bolest ne umanji u nama iskrenu potrebu da budemo u ljubavi za druge. Dok sami bolujemo znajmo primijetiti pokraj sebe ili u svojoj sredini i one kojima je teško, možda još i teže nego nama u našoj boli i bolesti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pripravi srce za susret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.