Euharistijsko čudo koje se za vrijeme srednjega vijeka dogodilo u Ludbregu proslavilo je to mjestašce po cijeloj Europi. Taj je hrvatski gradić u to vrijeme pripadao Kraljevini Ugarskoj. Kao i kod Lanciana, ne znamo točan datum i ime glavnoga “protagonista” ovoga događaja jer nije sačuvan ni jedan dokument iz toga vremena. Usmena predaja donosi da je neki svećenik tijekom slavljenja mise posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. Kada je prinio kalež ustima kako bi popio vino, ugledao je u njemu krv. Nikome nije ništa rekao, nego je to dugo čuvao u tajnosti, zazidavši kalež s krvlju. Tek pred svoju smrt odlučio je prekinuti šutnju. Tada su srušili zid i izvadili kalež te ga prenijeli u crkvu Presvetoga Trojstva. Vijest o čudu proširila se i u crkvu su nahrupili brojni hodočasnici.

Najstariji povijesni izvori o događajima u Ludbregu potječu iz XV. stoljeća. U dokumentu iz 1410. spominje se osnivanje župe pod nazivom župa Predragocjene Krvi Kristove. Godine 1510., točno sto godina kasnije, kardinalski je zbor okupljen na konzistoriju udijelio povlasticu oprosta vjernicima koji hodočaste u to svetište na jedan od pet blagdana.

Godine 1512. papa Julije II. poslao je dvojicu svojih izaslanika u Ludbreg kako bi u njegovo ime ispitali taj događaj. Ti su Papini legati pročitali sve dostupne dokumente, ispitali svjedoke i sastavili izvješće koje su poslali u Rim. Smatrali su da se u Ludbregu doista dogodilo čudo. Tomu njihovu sudu posebno su pridonijela izvješća očevidaca o četrnaest čudesnih ozdravljenja koja su se dogodila tijekom molitve u svetištu. Papa Julije II. pročitao je to izvješće i na temelju njega izdao bulu koja je potvrdila status Ludbrega kao mjesta na kojemu se može zadobiti oprost. Nažalost, Papa je umro prije nego što je bula bila poslana. Kako nalaže kanonsko pravo, svi dokumenti koje je potpisao rimski biskup, a koji nisu bili javno proglašeni, u trenutku njegove smrti gube valjanost. Tako je bilo i s njegovom odlukom o Ludbregu. Međutim, njegov nasljednik Lav X. podupro je odluku svojega prethodnika i tako je 1513. objavio novu bulu.

Povjesničari su se dugo sporili oko toga na kojemu se mjestu u Ludbregu dogodilo čudo: u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva ili u kapeli svetoga križa u dvorcu obitelji Batthyány. Spor je nastao zato što su relikviju često premještali s jednoga mjesta na drugo. Također, kada je Ludbregu zaprijetila osmanlijska invazija, relikviju su na neko vrijeme premjestili u naselje Gotalovec. Povjesničari su na koncu uglavnom prihvatili tezu da je kalež bio zazidan u zidu župne crkve. Istraživanja su pokazala da se tvrdnja o kapeli svetoga križa kao mjestu čuda pojavila tek u XVIII. stoljeću; proširili su je vlasnici dvorca koji su zbog financijske dobiti htjeli privući hodočasnike. Od 1786. relikvija se nalazi u crkvi Predragocjene Krvi Kristove. Nije izložena u kaležu, nego u staklenoj ampulici u skupocjenu relikvijaru koji je 1721. dala izraditi grofica Eleonora Strattman. Majstor Caspar Riss iz Augsburga izradio je taj relikvijar koji se smatra najvrjednijim djelom crkvene zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj.

U XX. stoljeću relikviji je ponovno zaprijetilo uništenje. Naime, tijekom Drugoga svjetskog rata Hrvatska je postala poprište borbe između komunista i fašista.

Godine 1943. relikvijar su sakrili i zazidali u zidove župne crkve, a izvadili su ga na kraju rata 1944.

Međutim, za Crkvu nije uslijedilo doba mira: u novonastaloj je Jugoslaviji vladao komunistički režim koji je počeo progoniti kršćane. Matija Crnković, župnik u Ludbregu i kustos svetišta, 1946. godine bio je uhićen i potom ubijen bez ikakva suđenja. Dvorsku su kapelu uništili i pretvorili u staju. Ipak, samu relikviju komunisti nisu dirali.

Vjerska je sloboda nastupila tek padom socijalizma. Godine 1988. u euharistijskoj je procesiji ludbreškim ulicama, prvoj nakon punih 45 godina, sudjelovalo više od 50 000 vjernika. Nakon raspada Jugoslavije i uspostave neovisnosti Hrvatske maleni je Ludbreg postao jedno od duhovnih središta nove države.

Sama relikvija Predragocjene Krvi Kristove do sada nije bila podvrgnuta specijalističkoj analizi. Nakon XVI. stoljeća provedena je još samo jedna crkvena istraga, 1896. godine. Tada je župnik u Martijanecu, o. Ivan Nepomuk Likević, pažljivije pogledao ampulicu s crvenom tekućinom koju je u pismu zagrebačkome nadbiskupu opisao kao “ljepljivu i gustu masu”. Nije se usudio otvoriti tu ampulicu.

Katolici u Hrvatskoj vjeruju da je relikvija autentična ne na temelju pouzdanih znanstvenih istraživanja nego na temelju brojnih čudesnih ozdravljenja u Ludbregu. Dokumentacija tih čuda, koja se nalazi u župnome arhivu, vodi se od 1764. kada ih je tadašnji dvorski kapelan obitelji Batthyány, o. Juraj Kušić, počeo zapisivati u Knjigu čuda (Liber Miraculorum). U Ludbregu se i danas događaju čudesna ozdravljenja i zato je poznati hrvatski teolog i svećenik Tomislav Ivančić odlučio upravo u tomu gradu utemeljiti međunarodni centar za hagioterapiju.

Hagioterapija je metoda liječenja koju možemo nazvati i terapijom duše. Profesor Ivančić naglašava kako suvremeni antropolozi vjeruju da je “oko 70 posto psihosomatskih bolesti uzrokovano čovjekovim duhovnim stanjem. To pojašnjava nemoć današnjih metoda liječenja jer suvremena medicina liječi samo posljedice dok su uzroci bolesti skriveni duboko u našoj nutrini – u našoj duši”. U tomu smislu vidimo da Ludbreg nije bio slučajno odabran za centar hagioterapije – euharistijsko nam čudo otvara pogled za našu duhovnu dimenziju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Grzegorza Górnyja i Janusza Rosikońa “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.