U veljači 1848. grof Roberto d’ Azeglio, osobni prijatelj Carla Alberta i kraljevski senator, počastio je Don Boscov Oratorij svojim posjetom. Svetac ga je pratio u razgledavanju kuće. Grof Roberto je izrazio veliko zadovoljstvo, ali s jednim izuzetkom: Moljenje krunice je čisti gubitak vremena. – Ostavite, reče, recitiranje one starudije od 50 Zdravomarija koje se stalno nižu… – Dobro! odgovori Don Bosco. Ja neizmjerno cijenim ovu pobožnu vježbu i mogu Vam reći – na njoj je utemeljena moja ustanova. Spreman sam odreći se tolikih drugih vrijednih stvari, ali krunice nikada! Zatim s njemu osobitom odvažnošću i smjelošću doda: – Kad bi bilo nužno, bio bih voljan odreći se Vašeg dragocjenog prijateljstva, ali nikada moljenja svete krunice. (M.B. III. str. 294)U poticanju mladića na gorljivo moljenje svete krunice Don Bosco je bio ohrabren i u snoviđenjima. Navodimo jedno. Sanjao ga je u noći pred Veliku Gospu godine 1862.

Bio sam s dječacima u Castelnuovo d`Asti kod brata. Dok su se svi zabavljali, pristupi k meni Neznanac i pozove me nek pođem s njim. Dođosmo na livadu pokraj dvorišta. Tamo mi pokaza zmiju, dugu 7-8 metara kako leži u travi. Prestraših se. Htjedoh pobjeći. – Ne, ne, kaže mi Neznanac. Dođi bliže i pogledaj! – Kako ću se približiti? odgovorih. Mogla bi me ugristi? – Ne boj se! Neće ti nauditi. Dođi sa mnom! – Nisam toliko lud i izlagati se tolikoj opasnosti. – Dobro, kaže Neznanac, kad nećeš, ostani tamo. Zatim se udalji, donese uže i reče: – Uzmi uže za jedan kraj i čvrsto ga drži. Ja ću ga primiti za drugi pa ćemo ga napeti iznad zmije. – A onda? – Onda ćemo je tući s njim po leđima. – Ma nemoj, čovječe! Samo ćemo je razdražiti. Skočit će na nas i na komadiće nas rastrgati. – Ne, ne, pusti me izvesti što sam nakanio! – Dobro, dobro! Ja se ne prihvaćam takvih vratolomija koje me mogu stajati života. Htio sam pobjeći, ali onaj bijaše ustrajan uvjeravajući me kako mi se neće ništa dogoditi i zmija mi neće nauditi. Molio me nek ostanem i poslušam ga. Zatim Neznanac ode na drugu stranu nemani, digne svoj kraj užeta i udari njime po zmiji. Zmija skoči hoteći izvući glavu i pregristi uže, no bijaše prekasno. Nije se mogla više ni maknuti. Tada mi Neznanac dovikne: – Drži čvrsto uže! Čvrsto drži i ne puštaj ga iz ruku! Otrča do obližnje kruške, sveže svoj kraj, a zatim dotrči k meni, uze konop i sveza ga za željeznu rešetku na prozoru kuće. Zmija se savijala, previjala, udarala mahnito glavom i repom po zemlji, komadići mesa letjeti su na sve strane. Nije prestala udarati dok nije uginula. Ostao je samo goli kostur. Kad se zmija smirila, Neznanac odveže uže, smota ga u klupko pa mi reče: – Pazi! Baci uže u kutiju, zatvori, i začas je ponovno otvori. Oko mene se okupljahu dječaci. Pogledasmo u kutiju. Čudesno! Uže je bilo složeno tako da smo pročitali riječi: Ave Maria! – Kako je to moguće, rekoh. Ti si bacio unutra smotano klupko, a sada je tako složeno. – Eto, reče on, zmija je sotona, a uže Ave Maria, ili točnije: krunica. To je skup Zdravo Marija pomoću kojih možemo svladati, pobijediti i uništiti sve sotonske sile. Ovim riječima zaključio je Don Bosco prvi dio sna.