Prije četiri godine moja mi se budućnost činila jasnom. Mislio sam da ću provesti svoje dane živeći u malim gradovima Minnesote i služiti kao župnik seoskih župa. Volim svoju saveznu državu, i jako volim tamošnje ljude, ali Bog je imao druge planove. 

Nakon što sam napustio sjemenište, bila je borba pronaći odgovor na pitanje što Bog želi da učinim s godinama formacije koju sam primio. Na više sam načina uložio sve u sjemenište, i izašao sam odatle s diplomom koja nije omogućavala veliku zapošljivost, životnim stilom koji nije bio praktičan, molitvenim životom koji se više nije mogao održavati, a pored svega toga, i s praznim bankovnim računom.

A zatim sam upoznao Emmu.

Ona je bila žena za koju sam mislio da zapravo ne postoji – tako smo se savršeno složili da sam brzo znao da je ona budućnost koju je Bog cijelo vrijeme imao na umu za mene.

Osamnaest mjeseci kasnije našao sam se u australskome gradu Brisbaneu, prolazeći crkvom svete Brigid u Red Hillu, u Queenslandu, s ljubavlju svojega života. 

Od tada sve je počelo postajati logičnijim. Život koji sam sve dotle živio nije bio bezvrijedan. Te su godine formacije zapravo bile točno ono što mi je trebalo da dovršim Božje poslanje za sebe.

Evo koje su to četiri pouke koje sam naučio u sjemeništu, a koje su svakodnevni blagoslov u mojemu braku.

1. Moliti, moliti, moliti!

Molitveni program u sjemeništu intenzivan je. Pored obavljanja svete ure, pohađanja svete mise, i okupljanja radi molitve Božanskoga časoslova pet puta dnevno, imali smo redovite sastanke sa svojim duhovnikom. Sve se to radilo pored osobnih pobožnosti, poput Gospine krunice, krunice Božjega milosrđa, pisanja biblijskoga dnevnika itd.

Središte sjemenišnoga života je molitva, a raspored je prvenstveno strukturiran tako da olakša odnos između sjemeništarca i Boga. 

Nažalost, takva vrsta rasporeda i molitvenoga života ne poklapa se baš dobro s većinom stručnih karijera. A dok sam prelazio sa sjemenišnoga na svjetovni život, vidio bih pukotine svakoga puta kada bih popustio s vremenom posvećenim molitvi.

Istina je da se molitvom postiže više nego što ćemo ikada znati, a ponekad samo u onim (nadam se rijetkim) prigodama kada smanjimo svoju posvećenost molitvi (možda nakon putovanja ili godine provedenih u misijama, ili vremena u sjemeništu) i osjetimo kako počinjemo padati možemo vidjeti kako su plodni bili ti sati provedeni s Gospodinom, i što oni donose u naš život.

Netko mi je nedavno rekao: „Bog uslišava molitve jedino onako kako bi ti htio da budu uslišane kada bi stvari mogao vidjeti iz Božje perspektive.” Koliko god je teško razumjeti kako On djeluje, ja se uzdam da Bog ima plan. Moje vrijeme u sjemeništu naučilo me je da je molitva uvijek uslišana – često na načine koji nam se tek trebaju otkriti.

2. Krepost, krepost, krepost!

Moj rektor u sjemeništu prije je bio mornarički časnik, i on je sjemenište vodio poput broda. Ono je bilo savršeno čist (prema našim standardima), dobro podmazan stroj, i rektor se trudio da znamo da svećeništvo nije mačji kašalj. Istovremeno je obavljao službe meštra i vikara za svećenike, i znao je da su dobri svećenici rezultat dobre formacije. Slično kao kod ljudi u vojsci, on nas je formirao postavljajući nam izazove, dovodeći nas do naših granica, i pokazujući nam potencijal za koji nismo ni znali da ga imamo. Uistinu je bio rektor od kreposti.

Za razliku od bogoslovnih kreposti (vjere, nade i ljubavi), koje ovise o Božjoj milosti, stožerne kreposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti nešto su što osoba može vježbati i razvijati svojom vlastitom snagom. One su više ukorijenjene u našoj ljudskoj prirodi, a kako bi ih se steklo, u njima se mora vježbati – a naš nam je rektor davao brojne prigode da se u njima vježbamo!

Često su mi govorili da se moram naviknuti da radim stvari koje mi se baš i ne radi onda kada mi ih se baš i ne da raditi, i da je točnost jedan oblik pristojnosti ključan za svećenika vrijedna poštovanja. Učili su me da su dobra komunikacija, poniznost, emocionalna inteligencija, ranjivost, i doživotni intelektualni razvoj ključni da budem dobar vođa i pastir.

Također su me naučili da je bitno kakvu percepciju nas ljudi imaju. U skladu s time, naš je rektor naglašavao dobro ponašanje – za stolom, u razgovorima, i u javnim nastupima. Poticao nas je da prema svakome imamo poštovanja, da elokventno govorimo, a svojim vlastitim primjerom poticao nas je i da vodimo institucije uz timski rad i strateško planiranje. Dobro je pazio da nam sobe budu čiste, očekivao je da svoje dužnosti obavljamo s radošću i marljivošću – u svim situacijama – i da svakoga dana trebamo biti uredni i uredno odjeveni.

Mislim da shvaćate da moja supruga cijeni neke od tih pouka. Ja zasigurno nisam savršen muž – da me se prepusti samoga sebi, vjerojatno bih se malko zapustio – ali važnost i prakticiranje kreposti, koje mi je usadilo sjemenište, i dalje oblikuje muža kakav danas jesam. Znam svoje dužnosti, znam koji su mi prioriteti, i znam da je disciplina nužna kako bih mogao izabrati ispravan život i u njemu ustrajati – a sve to zahtijeva trajan rad na sebi.

3. Ovaj život nije kraj

Bez obzira na to na kojem ste putu, život lako može izgubiti smjer, i zato je za svakoga ključno imati životno poslanje. Jednostavna činjenica da ćemo se svi mi suočiti sa smrću povlači za sobom pitanje: Što da činim s vremenom koje imam?

U sjemeništu se poslanje činilo jasnim – spasiti tisuću duša. Ili više, ako možete!

U braku taj osjećaj poslanja postaje kompleksnijim. Sada su tu isprepletena dva života. Pored ljubavi i potpore prema svojemu bračnome drugu, tu su i brige vezane za kućanstvo, pitanja u vezi s djecom, i obaveze čovjekova posla. Svaki par ima jedinstven put; svaka obitelj različito izgleda. U izričajima sakramenta braka čak nema jasne obaveze molitve. U usporedbi s naizgled posve jasnim poslanjem i svećeničkim radom koji ide uza nj, ciljevi i odgovornosti unutar braka mogu početi djelovati nedefinirano.

No u stvarnosti ta nedefiniranost nije u skladu s katoličanstvom. Svaki pojedinac ima poslanje, a svaki par ima ih dva! A svatko tko za svoj kompas nema raj, izgubljen je na moru.

Život nije kraj – sjemenište me je na to svakodnevno podsjećalo.

Dakle, sve u ovome životu manje je važno od vječnosti koja će uslijediti. Svaki par koji u braku to zna može onda biti slobodan od iluzije da ih brak sam po sebi može ispuniti, da je ljubav koju imaju prema svojemu supružniku konačno odredište, i da je ljubav u braku sami raj. To su laži koje su filmovi i popularna kultura promicali gotovo cijelo jedno stoljeće. Naše ispunjenje može se ostvariti jedino po našemu vlastitome odnosu s Isusom. Neki od nas pozvani su na brak kako bi dublje ušli u svoj odnos s Isusom, a nikada kako bi Ga zamijenili. Zahvalan sam što sam svoj brak započeo uz duboku svijest da je naš prioritet u životu naše poslanje za raj, a da je naš poziv jednostavno u službi toga.

4. Bog je poput zaručnika

Više od ičega drugoga u sjemeništu sam iskusio ljubav Božju. Za vrijeme duhovnih obnova, u molitvi, u duhovnome vodstvu, unutar zajednice i drugdje, doživio sam prisutnost Svemogućega tako duboko da bi poricanje postojanja i ljubavi Božje bilo poput poricanja postojanja ovih nogu na kojima stojim. Božja je ljubav uistinu nevjerojatna. A sada, kao mužu – zaručniku – nevjerojatno mi je vidjeti kako je Božja ljubav prema čovječanstvu prisutna u mojoj ljubavi prema mojoj supruzi.

Toliko je prigoda kada sam u zajedništvu s Emmom doživio Božju ljubav u svojoj vlastitoj ljubavi prema njoj. Ona me fascinira, i čini da se osjećam kao da bih za nju mogao učiniti sve. Kada sam s njom, motiviran sam, usredotočen, ispunjen svrhom i smislom, i imam beskrajnu želju vidjeti je ispunjenu mirom i cjelovitošću. U svojoj vezi sa svojom mladenkom prisjećam se Božje ljubavi za Njegovu mladenku, i ispunjen sam strahopoštovanjem, znajući da je Njegova ljubav još snažnija, još potpunija, još intenzivnija, i bogatija! Naša ljubav kao muža i žene možda je samo odraz Božje ljubavi, ali ona je također duboko – i duboko osobno – iskustvo božanske ljubavi.

Kakav je to dar! Svećeništvo ili brak. To je poput riječi svete Male Terezije „Sve je dar”. A što se tiče poziva, to je stvarno istina.

Kada god sretnem muškarce koji su napustili sjemenište, potajno se nadam da će se vratiti tamo, biti zaređeni, i postati velikim pastirima Crkve. Trebamo ih! Kada god sretnem žene koje su napustile formaciju za redovnički život, isto se tako osjećam. Vjerujem da je posvećeni život viši poziv, i  svatko „tko može shvatiti, neka shvati” (Mt 19,12).

No biti u braku jest moj poziv, i tako sam zahvalan za formaciju koju sam primio u sjemeništu. Ona mi je svakodnevni blagoslov, i nadam se da može i vas blagosloviti.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.