DON DAMIR ODGOVARA

Zašto se rodio Hitler ili zašto Bog dopušta zlo?

Ne samo Hitler, već apsolutno svaki čovjek sve do časa smrti ostaje slobodan, dakle sposoban obratiti se Bogu i spasiti se za vječnost. Ta mogućnost vrijedi i u drugom smjeru – osoba koja živi u milosti sve do smrti ima mogućnost smrtnim grijehom odijeliti se od Gospodina i konačno propasti.

don Damir Stojić
Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Hvaljen Isus i Marija!

Ako je dragi Bog svemoguć i znao je da će nastradati toliki nevini, zašto je želio da se rodi osoba kao što je Hitler? Je li Hitler (ili bilo koji diktator) svojom voljom ili okolnostima mogao drugačije proživjeti svoj život, je li to kazna ljudima zbog grijeha ili to spada u nama nedokučivi Božji naum? I odakle uopće zlo na svijetu ako je u početku „svega“ bio Bog i samo Bog, koji je potpuna ljubav, samo i isključivo ljubav i dobro?

Uvijeke!

Za početak, valja reći da Bog ne želi nikakvo moralno zlo pa tako ne želi ni ljude koji čine zlo i tako sami postaju sve više zli. Ono što Bog želi jest čovjek stvoren na njegovu sliku, obdaren razumom i slobodnom voljom, pozvan na to da čini dobro i sve više raste u svom čovještvu i zajedništvu s Bogom, sve do smrti i vječnoga blaženstva.

Međutim, ako Bog želi takvo biće koje će se moći slobodno opredijeliti za njega, treba dopustiti i mogućnost da se isto tako slobodno to biće od njega i udalji. Sloboda je, naime, stvorenja u mogućnosti samoodređenja prema Bogu, bilo pozitivna, bilo negativna. Drugim riječima, ako te mogućnosti za zlo ne bi bilo, moglo bi se reći da nema ni slobode.

Možemo stoga reći da se dopuštanje zla (ponavljam, Bog samo dopušta, a ne želi zlo) najuže povezuje s otajstvom ljudske (i anđeoske) slobode. Ne samo Hitler, već apsolutno svaki čovjek sve do časa smrti ostaje slobodan, dakle sposoban obratiti se Bogu i spasiti se za vječnost. Ta mogućnost vrijedi i u drugom smjeru – osoba koja živi u milosti sve do smrti ima mogućnost smrtnim grijehom odijeliti se od Gospodina i konačno propasti.

Uz ovu načelnu smjernicu valja ipak reći da na pitanje zla u svijetu ne postoji kratak i našem razumu posve dohvatljiv odgovor. Tako i ti u svom pitanju ispravno pretpostavljaš da bismo istovremeno mogli govoriti o različitim aspektima zla (zlo kao učinak krivo upotrijebljene slobode, kao kazna za grijeh, kao dio nedokučive Providnosti itd.). Stoga nam samo kršćanska poruka u cjelini zapravo može odgovarajuće protumačiti odakle potječe zlo, zašto ga Bog dopušta i kako ga uklapa u plan svoje providnosti, odnosno kako rješava taj problem.

Pritom ostaje činjenica da se krećemo u području vjere, a ne gledanja (usp. 2 Kor 5,7). To znači da će nam tek na kraju, kad završi naša djelomična spoznaja, kad budemo gledali Boga „licem u lice“ (1 Kor 13,12), biti potpuno znani putevi kojima je, pa i po dramama zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje – sve do počinka konačnoga Šabata – Subote – za koji je stvorio nebo i zemlju (usp. KKC 314).

U svom odgovoru na pitanje odakle zlo u svijetu donosim ti nauk sv. Tome Akvinskoga iz različitih poglavlja njegove Teološke sume, na koju te i upućujem ako želiš pobliže razmotriti njegovu argumentaciju:

Dobrota i bitak su zapravo isto, a razlikuju se samo misaono; što je jasno iz sljedećega argumenta. Bit dobra sastoji se u tome da je u nekom smislu poželjno. Stoga Aristotel tvrdi: „Dobro je ono što svi žele.“ Jasno je da je nešto poželjno samo ako je savršeno; jer svatko želi vlastito savršenstvo. Međutim, sve je savršeno ako je aktualno. Stoga je jasno da je nešto savršeno ukoliko postoji, jer egzistencija je ona koja sve čini aktualnim. Stoga je jasno da su dobrota i bitak stvarno jedno. Ipak, dobrota predstavlja aspekt poželjnosti, kojega bitak ne predstavlja.

Kao što se tama spoznaje u usporedbi sa svjetlom, tako se i zlo spoznaje iz naravi dobra. Dobro je sve što je poželjno; tako, budući da svaka narav želi vlastito postojanje i savršenstvo, mora se reći također da je biće i savršenstvo svake naravi dobro. Stoga zlo ne može označavati biće ili bilo koju vrstu naravi. Stoga mora biti da je nazivom „zlo“ označen nedostatak dobra. U tom smislu zlo je i ne-postojanje.

Budući, nadalje, da je svako biće po sebi dobro, očito je da zlo može postojati samo na dobru kao svom subjektu. Stoga ništa ne može biti u biti zlo. Zlo uvijek umanjuje dobro, ali ga ne može potpuno poništiti; kada bi moglo, ne bi imalo na čemu opstati. Bog je savršeno dobro, njegova je volja nepogrešiva; u njemu ne može biti zla niti može stvoriti zlo. Kako kaže Augustin: „Bog nije uzrok zla budući da nije uzrok težnje prema ne-bitku.“ Dapače, on je punina bitka i izvor bitka svakoga stvorenog bića. Svako drugo biće (na kojem zlo može postojati) stvoreno je od Boga, dakle ne postoji vječno, usporedno Bogu. Stoga ni nikakvo zlo ne može postojati usporedno Bogu.

Međutim, svaka stvorena volja ima ispravnost čina samo ukoliko se ravna po Božjoj volji. Svako stvoreno biće slobodne volje utoliko može griješiti, dakle, biti izvorom zla. Znamo da je slobodna volja dio dostojanstva čovjeka, a dostojanstvo anđela nadilazi ono čovjeka. Stoga, slobodna je volja tim više prisutna u anđela. I anđeli i ljudi su, kako nas uči Objava, podvrgnuti kušnji pristajanja uz Božju volju ili njezina odbacivanja. Iz istoga izvora saznajemo i da je dio anđela istim činom slobodne volje prilikom te kušnje otpao od Boga te da su prvi ljudi sagriješili na nagovor paloga anđela.

Svaki grijeh nakon toga sve do danas bit će također neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu te će za sobom nositi i slične posljedice.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.