Pretpostavljam da vam barem božićno drvce još stoji u kući. Božićno vrijeme još traje. Vrijeme kroz godinu ne počinje do dana nakon Krštenja Gospodinova. Razdoblje tjedna nakon Bogojavljenja postalo je „tjedan Bogojavljenja u božićnome vremenu”.

Jednom se prigodom tako dogodilo da je produženje Božića možda moglo spasiti kršćansku Europu. 1914. godine, nekoliko mjeseci nakon početka Prvoga svjetskog rata, počinjući na Badnjak i nastavljajući na dan Božića, sinovi kršćanskih obitelji na zaraćenim stranama spontano su pozvali na primirje gotovo na cijeloj bojišnici. Englezi i Francuzi razmjenjivali su poklone s njemačkim vojnicima na ničijoj zemlji. Obje su strane pjevale božićne pjesme iz svojih zemalja kako bi zabavile drugu stranu. Snajperisti nisu pucali na veseljake okupljene oko pucketavih vatri. To je bilo slavno „božićno primirje”.

Papa (Benedikt XV., op. prev.) je preklinjao da ratno oružje utihne barem na sami dan rođenja Gospodnjega, i tako je i bilo. No ako je Božić zaustavio rat na jedan dan, zašto ne bismo mogli imati dvanaest dana Božića, ili istinu Božića – ali svakoga dana?

Nažalost, možda naslućujući tu logiku, sljedećega Božića ratni zapovjednici nisu dopustili takvo primirje, i dali su zapovijedi za smrtonosne napade upravo na sam dan Božića. Kada je došla 1916. godina, vojnici ionako više nisu željeli primirje. Već je bilo previše smrti na obje strane. I tako je kršćanska predanost Europe uspjela iskamčiti samo jedan jedini dan mira.

Nekada je i u Americi postojalo „božićno primirje” na javnome trgu. „Mir ljudima dobre volje!” (Da, smjelo se izreći riječ „ljudi” [zapravo „muškarci”, jer riječ men može značiti i jedno i drugo, op. prev.] bez brige o političkoj korektnosti.) Govorilo se „Sretan Božić!” srdačno i iskreno, posve nepoznatim ljudima, ni defanzivno, ali ni da bi se nešto dokazalo.

No naši nadređeni – „vojni zapovjednici”, ako hoćete – dali su zapovijedi da se napadne na Božić, i mora se priznati da je među nama malo onih koji bi sada htjeli primirje. Nekada se na dječji način zapitkivalo: „Zašto se duh Božića ne može produžiti na cijelu godinu?” Ali sada više ne postoji javni božićni duh kojega bi se moglo produžiti.

Neprijateljstva mogu prestati, i čistoga veselja može biti još mnogo, barem među kršćanima, i među nama, a prema svijetu – kada bismo samo mi sami mogli produžiti Božić, a evo i četiri zamisli kako to učiniti.

Kao prvo, zašto ne koristiti božićne znakove i pobožnosti kroz cijelu godinu? Naravno da ćete skloniti božićno drvce, koje će predstavljati opasnost od požara. Ali možete u svojoj sobi ostaviti cijele jaslice, ili barem maloga Isusa u jaslama. I pjevajte Djetetu Krippenlieder (pjesme za dijete u kolijevci).

Mi nikada ne sklanjamo raspelo, osim u tjednu Muke Gospodnje. Ako već svakodnevno molite krunicu, onda ponedjeljkom i subotom razmatrajte o Rođenju Isusovu, i iz toga izvlačite pouke. Neke od najljepših umjetničkih slika Djevice Marije koje znamo prikazuju mladu Majku i Dijete. Jedna od najpoznatijih pobožnosti na svijetu je ona praškome Djetetu Kristu. Ukratko – ne manjka nam prigoda i primjera.

Kao drugo, promatrajte Božić u svetoj Misi. Dva najveća događaja u ljudskoj povijesti su Utjelovljenje i Muka Kristova, a to nam se oboje na svakoj svetoj Misi ponovno uprisutnjuje. Zato se za svaku svetu Misu pripremajte kao što ste se u došašću pripremali za Božić. Gledajte na našega Gospodina podignutoga u hostiji kao na Bogojavljenje. Primite Ga onako kako biste htjeli primiti dijete. Sveopći poziv na poniznost je upravo zvijezda koja nas privlači da Ga pronađemo u svetoj Misi i u svetohraništu, sakrivena u poniznosti, kao što je u špilji bio skriven od blještavila svijeta. Zamislite kako dolazite kući sa svake svete Mise s odlukom da ćete drugima davati darove, gledajući na to kao na mali Božić.

Kao treće, gledajte na Utjelovljenje Gospodnje – i cijenite ga – po njegovim učincima. Neki stručnjaci vode smiješne rasprave o tome je li Isus bio povijesna ličnost. Rasprava može biti samo ako dovoljno dugo buljimo u dokumente, smatrajući ih jedinom Gospodinovom ostavštinom. No manje je moguće sumnjati u njegovu konkretnu povijesnu stvarnost nego sumnjati – kada promatramo jednu veliku obitelj, s naraštajima koji su se rađali kroz vrijeme – da je jednom postojao njezin patrijarh. Na kraju krajeva, sakramentalni sustav je nastavak Utjelovljenja u vremenu. Jednostavno razmišljajte o riječima posvete kruha i vina na svetoj Misi: On ih je izrekao i rekao nam da ih ponavljamo. Zatim promatrajte svećenika i uočite božanski otisak, uočite uzrok u posljedici.

I na kraju, slavite Božić u svakome rođendanu. Kao što je ustvrdio Chesterton, proslava Božića nešto je posve specifično kršćansko, zato što se mi tada ne radujemo samo pukome postojanju čovjeka, niti ikakvome postignuću, čak niti rastu i približavanju zrelosti. Sve je to bila „Grcima ludost” (usp. 1 Kor 1,23). Rođendanske zabave su dar kršćanstva svijetu.

Rođendan kršćanina proslavlja i novo rođenje u krštenju. Naš je Gospodin rekao da oni koji primaju jedno maleno dijete u njegovo ime primaju njega – a mislio je i da njega primaju kao dijete. Nasljedujte tu ljubav koju toliki Pape imaju za novorođenčad. Nasljedujte to i u rođendanima, kojima se slavi to što je netko ušao u svijet kao novorođenče.

Možda osjećajući da u kršćanskome životu među Europljanima i Amerikancima manjka radosti i topline, neki su umjetnici počeli raspela zamjenjivati „uskrslim Kristom”, neobičnim doketičkim[1] bićem što lebdi ispred križa. Dijagnoza je možda bila točna, ali lijek je pogrješan.

Božanski je lijek za tvrdoću srca, koja toliko žalosti našega Gospodina, na kraju krajeva – Božić.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1]     Doketi su bili sekta koja je nijekala materijalnost Isusova tijela.