Velečasni Boris Jozić župni je vikar župe svetog Petra apostola u Zagrebu. Zajedno s patrom Matom Kolakom jedan je od pokretača sve popularnije internetske platforme „Pod smokvom“ koja koristi prednosti suvremene tehnologije kako bi širila Riječ Božju. Uz to je povjerenik za vjernike laike Zagrebačke nadbiskupije te pomoćnik koordinatora za trajnu formaciju svećenika. Zbog svojih evangelizacijskih aktivnosti, uloge u lokalnoj Crkvi te znanja učinio nam se kao odličan sugovornik za naš uskršnji intervju. U razgovoru s vlč. Jozićem dotaknuli smo se pitanja međuodnosa radosti i patnje, zašto je nekima Božić “draži” od Uskrsa, važnosti žene u događaju uskrsnuća te problemima modernog svećeništva.

– Kad sam dobio ovaj zadatak prvo sam morao dobro razmisliti što ću Vas pitati. Jer tema Uskrsa može biti odrađena monotono i plitko, iako krije u sebi neizmjernu dubinu. Nekako mi je u tom razmatranju prvo na um došlo da mi kao katolici često zaboravljamo, ili se borimo, s dvjema stvarima. Prva je da nakon Velikog petka slijedi Uskrs, a druga da prije Uskrsa moramo proći Veliki petak. Patnja i radost… Koje je Vaše mišljenje o tome? Imamo li kao vjernici dobar odgovor na patnju, ali i na radost koja dolazi nakon nje?

Smatram da često radimo grešku upravo tako što razdvajamo te dvije stvari jer one idu zajedno – patnja i radost. U radosti će se uvijek skrivati malo patnje, to je ono što smo morali proći kako bismo zadobili radost, dok u patnji ne smijemo zaboraviti činjenicu da je Uskrs već bio, tj. da je Krist već pobijedio. Ono što želim reći ljudima, i to stalno ponavljam – naš je Bog pobjednik i mi ga kao takvoga gledamo. Ne smijemo izgubiti to iz vida. Kada čovjek ima Isusa Krista kao pobjednika onda i svoj križ, bol i patnju nosi na drugačiji način, tj. bori se na drugačiji način jer zna da borba nije uzaludna.

Iznimno je važno, psihološki i duhovno, patnji i boli dati smisao. Križ ne nosim samo da bih ga nosio ili prihvatio patnju, već da dođem do pobjede. Moj je cilj doći do uskršnje pobjede.

Kad sve svedemo na ono temeljno, a to je da kršćanin, da bi bio svet, treba sličiti Isusu Kristu, postavlja se pitanje zašto onda odbijamo Krista patnika? I tu mu trebamo sličiti.

– Na Posljednjoj večeri imamo prizor u kojem se Isus moli za Petra. Ljudi često zaboravljaju da Bog želi i trudi se da mi uspijemo. Kako zapravo prihvatiti Krista kao pobjednika? Što trebamo napraviti da nam ono što znamo umom prijeđe i u srce?

To je čovjeku najteže, prepustiti se i dopustiti Njemu da nam se pokaže kao pobjednik. On je prvi koji moli: “Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22, 32). Ja sam molio i tebi pristupio. Ako Isus moli za mene, on mi zapravo pokazuje koja je snaga molitve.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac rekao je: “Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete tada biti najjači.”

No, iako Krist ulazi posredstvom molitve u naš život, on je zapravo već tu. Kako? Po krštenju. Po tom smo sakramentu postali Božja djeca, nanovo smo rođeni iz vode i Duha Svetoga. Ako smo nanovo rođeni, onda smo rođeni upravo po onoj izvornoj Božjoj slici kakvi smo trebali biti, a prava slika je Isus Krist. On već prebiva u meni po krštenju, samo je grijeh taj koji nam zamućuje sliku. Sakramenti poput redovite svete ispovijedi sve više će nam otkrivati Kristovu sliku koja je već u nama.

Boris Jozić

Vlč. Boris Jozić u sakristiji/Foto: Marin Škarica

Često nam se čini da je Krist negdje vani i da ga trebamo stalno dozivati kako bi ušao u nas, a on je već prisutan, i u glavi i u srcu. Ono što trebamo jest prepustiti se, a to je najteže. Zašto? Jer je prvi, izvorni grijeh, grijeh oholosti: ja ću sam, sve mogu sam… S time se trebamo svaki dan iznova boriti, posvješćivati sebi milosni dar vjere, ufanja i ljubavi koji smo primili po krštenju. Još važnije, dobili smo Božje sinovstvo, postali smo u Sinu djeca Božja.

– Kako se Vama i u Vama otkrio Krist?

Sigurno je pomoglo to što dolazim iz jedne praktične katoličke obitelji, svake smo nedjelje išli na misu, a povremeno zajedno molili i krunicu. Imao sam doduše periode kad bih se udaljio od Crkve, ali sam joj općenito bio blizak i to je sve pomoglo da Krist uvijek nekako bude tu.

– Ok, ali zanima me prvi put kad ste ga spoznali, kad ste rekli: “Kriste, to si ti”…

To je bilo na duhovnim vježbama tijekom ignacijanskog mjeseca na bogosloviji. Čak i kad sam ušao u bogosloviju još uvijek nisam imao sliku živoga Boga. Osjetio sam da me Krist poziva, osjetio sam i privlačnost prema svećeništvu, kao i mir kad sam taj poziv prihvatio, ali nisam mogao reći da sam doživio susret sa živim Bogom.

A onda se dogodio ignacijanski mjesec na kraju moje 4. godine bogoslovije. Mjesec dana proveo sam u tišini i molitvi, primio velike milosti i susreo živoga Boga koji me doista dotaknuo. Tada sam prepoznao Krista kao živog, uskrslog pobjednika s kojim sam prošao sve, od štalice preko križa i groba, do Uskrsa.

– Ostanimo malo na temi svećeništva. Znamo da je Isus ustanovio svećeništvo na Posljednjoj večeri. Ono što mi je upalo u oko jest da su zapravo prvi sati i dani novih svećenika bili vrijeme velike patnje i nesigurnosti. Izgubili su Isusa, ostali sami, neki su ga i izdali… Kako ste se osjećali kad ste postali svećenik, jeste li prošli kroz neku sličnu fazu? Kako se nositi s teškim stvarima koje vas zadese na svećeničkom putu?

Trebamo gledati veliku sliku. Moje svećeništvo je dar. Bog me pozvao i ja sam se odazvao, ali nije me zvao samo na jedan trenutak, već me odabrao za nešto veliko. Kada je Isus Krist pozvao apostole, kada je ustanovio svećeništvo, on je kao Bog znao što će se sve dogoditi – od Petrove i Judine izdaje nadalje – ali je unatoč tome htio da apostoli budu svećenici.

Zato i svoje svećeništvo gledam kao dio velike slike. Što to konkretno znači?

U cjelovitoj slici postoje i Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota i Uskrs, sve to. Svaki kršćanin, uključujući i nas svećenike proživljava Kristov život u njegovoj punini – od Betlehema do Uzašašća. Cijeli je život zapravo isprepleten takvim ciklusima gdje se izmjenjuju rođenje, smrt, uskrsnuće, preobraženje. I bol i radost.

Pitanje koje si svaka osoba koja razmišlja o svećeništvu treba postaviti jest je li to Božja volja za moj život. Ako je, onda ću time biti najsretniji čovjek na svijetu. E sad, sreća ne znači da će Bog maknuti svu patnju. Ne! Sreća mora biti realna, a ne prividna.

Sjećam se kad sam došao na svoju prvu župu, župnik je već drugi dan trebao otići, a ja sam ostao sam u velikoj župi u Zaprešiću. Gledaš sebe i vidiš da se ništa na tebi nije promijenilo, okrećeš se i ne znaš što napraviti. Onda jednostavno počneš živjeti i nositi svoje križeve i radosti svaki dan. Upravo tad stvari postanu prekrasne.

– Usudio bih se reći, možda griješim, da svećeništvo, osobito na Zapadu, ponovno prolazi kroz Veliki petak, dijelom zbog svojih grijeha, a dijelom zbog drugih okolnosti. Kako uspješno proći kroz to? Kako povratiti vjeru svećenicima, ali i ljudima vjeru u svećeništvo, uliti im svijest da je Krist otkupio svećenike i da može otkupiti i one koji su upali u najrazličitije grijehe, od hereze do pedofilije. Kako kod tih svećenika probuditi nadu da i za njih može uslijediti Uskrs?

Smatram da nada leži u euharistiji. Mi smo kao svećenici prvotno pozvani donijeti živoga Krista na oltar i to sami sebi posvješćivati. U svojoj slabosti i grešnosti ja sam onaj kojeg je Gospodin izabrao da donosi živoga Krista ovdje na zemlji. Svaki put kad svećenik dođe na oltar i posvijesti si da po njegovim slabim i grešnim rukama dolazi živi Krist, samo po tim pomazanim rukama i ničijim drugim, to ga uistinu mijenja. Tada se iznova vraća svojoj prvoj ljubavi, Kristu. Čak i ako je osoba ušla u svećeništvo iz pogrešnih razloga – događa se, ljudi postanu svećenici možda zbog želje svoje majke ili jer im se svidi takav način života – samo bih mu rekao: ‘Brate dragi, traži živog Krista. Počni od euharistije, počni od onoga što svaki dan prinosiš, tamo ćeš ga pronaći. Onda ga traži i u ljudima, a najvažnije u tišini, u svojoj osobnoj molitvi. Budi pred Presvetim i moli ga da te dotakne. Živi Bog Pobjednik je onaj koji otkupljuje, onaj koji je luzer nikoga ne može otkupiti.’

– To me podsjeća i na posljednji esej pape emeritusa Benedikta XVI. u kojem je napisao da je rješenje problema seksualnog zlostavljanja među svećenicima stvarna Prisutnost u Presvetom oltarskom sakramentu.

Tako je. I vjera…

– Povjerenik ste za vjernike laike, također ste pomoćnik koordinatora za trajnu formaciju svećenika. Guši li možda birokracija poslanje Crkve? Također, kako gledate na odnos hijerarhije i karizme? Postoji li sukob i, ako da, kako ga pomiriti? Vidio sam da ste gorljiv svećenik, pretpostavljam da su ponekad Vaše želje bile iznad realnih mogućnosti i da možda, kao i svi mladi ljudi, ponekad poletite?

Kad sam postao povjerenik za vjernike laike pročitao sam dokument Kongregacije za nauk vjere “Iuvenescit ecclesia”, koji govori o hijerarhijskoj i karizmatskoj Crkvi i to mi je uvelike pomoglo. Taj se sukob događao i u povijesti, ponekad se jedno uzdizalo nauštrb drugoga, ali mi je prekrasno bilo pročitati da su i jedno i drugo zapravo darovi Duha Svetoga. To mi je ulilo jednu nadu jer se birokraciju i hijerarhiju uvijek promatra kao nešto što se mora, ali ne! Radi se o nečemu što Gospodin želi. Zašto? Jer nas želi u konkretnom svijetu, a ovaj svijet drugačije ne funkcionira. I uvijek trebamo dopustiti da jedno proniče drugo, da se isprepliću, a ne da ih odvajamo. Sad, taj karizmatski dio, taj Duh nas sigurno potiče da letimo, ali nas upravo hijerarhija i poslušnost drže na zemlji.

Vlč. Boris Jozić ispred crkve svetog Petra/Foto: Marin Škarica

Ne smijemo zaboraviti da je poniznost, što su isticali svi crkveni oci, majka svih kreposti. Grčka riječ za poniznost doslovno prevedena znači “blizu zemlje”. Ako previše poletim, onda lako mogu upasti u oholost. Trebam dopustiti i jednome i drugome da me vodi, tada sam na pravom putu.

– Odmaknimo se malo od pitanja svećeništva. Primijetio sam, a zanima me jeste li i Vi stekli sličan dojam, da je Božić kao blagdan ljudima nekako bliži od Uskrsa. Kao da ga lakše prihvaćaju i više slave. Što je po Vašem mišljenju uzrok tome?

Slažem se, a to možemo vidjeti i po ispovijedi. Puno se više ljudi ispovijeda za Božić jer ga shvaćaju kao nešto važno.

– Iako Crkva zapravo preporučuje da se vjernici svakako ispovjede za Uskrs…

Da. Naravno, i jedno i drugo je važno, ali Božić je nekako uzeo primat.

Nažalost, čini mi se kako je jedan od uzroka tome sve veća komercijaliziranost Božića. Imamo “čaroliju Božića”, a ljudi vole kad je nešto čarobno, lijepo i mistično. Pa je tu i lijepi djedica, obitelj, a izbacujemo štalicu i Krista koji se već rađa kao Patnik. No, taj Patnik nije dio naše “čarolije”.

Mi zbog patnje i boli bježimo od Uskrsa. Kad bih ja kao svećenik došao na Veliki četvrtak i ljudima rekao: ‘Evo ovdje je Isus sa svojim učenicima i sutra slavimo Uskrs, a preskočit ćemo sve ovo između’, to bi mnogima bilo drago. Ali nemoguće je imati Uskrs bez Velikog petka. Onaj tko nije umro ne može ni uskrsnuti. Čak se smrti toliko i ne bojimo, ali se svakako bojimo križa i patnje. Želimo zaspati i nikad se više ne probuditi, ali ne želimo patničku smrt.

– Jedan zanimljivi detalj, cijela priča Uskrsa zapravo je okružena lažima. Protiv Isusa se iznose lažne optužbe, Petar laže kad ga pitaju je li bio s Kristom, farizeji nagovaraju stražare da lažu kako su učenici došli i oteli Isusovo tijelo… Sotona, koji je “Otac laži”, neistinama se bori protiv uskrsnuća. Vjerujem da ste se i sami tijekom svog života susreli s lažnim informacijama koje su kružile o Vama. Na koji način se čovjek treba boriti protiv neistina, kako pobijediti lažne optužbe drugih?

Sad mi je baš došla u sjećanje situacija, netom prije ređenja, kada se jedna laž o meni provukla i proširila. Zvao me tada jedan prijatelj svećenik i pitao me o toj laži, a meni je baš iskreno u srce došlo: “Hvala ti, Gospodine, što ti mogu biti sličan, što mogu proći ono što si i ti prošao.” To sam rekao i prijatelju.

Možda je baš rješenje posvijestiti sebi da smo u takvim situacijama sličniji Njemu. Također ne trebamo uzimati to previše k srcu ili zbog toga odustati od onoga što radimo. Ako sam zbog onoga što radim miran pred Gospodinom i znam da je to Njegova volja, onda je zapravo i za očekivati da će uslijediti napadi. S druge strane, ako nisam miran, takvi mi napadi mogu pomoći prepoznati svoju oholost i kad nešto radim isključivo zbog sebe…

– Uskrs je, utvrdili smo, beskompromisan događaj. No, ne želim sada opet pričati o patnji, već o jednoj drugoj krajnosti. Kako doći do Uskrsa a ne zapeti na onome “lijepo nam je ovdje biti”?

Kad govorimo o Isusovoj muci, grčka riječ koja se koristi zapravo je “agonija”. Rječnik hrvatskog jezika agoniju definira kao smrtnu borbu, kada se tijelo bori sa smrću. Trebamo li čekati smrt ili već danas trebamo prolaziti agoniju u svojim srcima? Svaki smo dan u opasnosti od duhovne smrti, tj. grijeha. Svaki grijeh, pa i najmanji, trebamo promatrati kao agoniju, kao borbu vlastite duše. Kad tako počnemo gledati onda će nam i Uskrs postati prava radost.

Vlč. Boris Jozić tijekom razgovora s našim novinarom/Foto: Marin Škarica

Mi smo ti koji smo Isusa pribili na križ, nisu to ni farizeji ni Rimljani, već naš grijeh. Kad sebi posvijestimo koliko je grijeh velik, ružan i ogavan i da se protiv njega trebamo boriti svaki dan, tek će tada i pobjeda Uskrsa biti velika i prava.

– Sveti Beda Časni u svojim spisima ukazuje na jednu zanimljivost. Eva je prva pala, ali su žene te koje su prve vidjele i Isusovo uskrsnuće. Kako je grijeh došao muškarcu preko žene, tako je i milost muškarcu došla preko žene. Kako gledate na današnju ulogu žene u Crkvi i društvu?

Poznati teolog Scott Hahn pokrenuo je projekt u kojem svaki tjedan snima predavanja iz Biblije, od Postanka do Isusa. U jednom dijelu govori o Adamu i Evi te prvom grijehu. On naglašava kako je, iako je Eva prva pojela plod, Adam stajao pored nje i propustio obraniti svoju ženu. Adam je pao u svojoj muškosti. Muškarac nije bio ono što je trebao biti, nije branio svoju ženu, već je dopustio da grijeh dođe i do njega. Adam i Eva pali su zajedno. Jednom kad uđete u brak, a ovdje govorimo o prvom braku, muškarac i žena postaju jedno tijelo. Kad jedan pada, pada i drugi.

Gospodin je muškarcu dao ženu jer je vidio da mu nešto nedostaje. Žena je “meso od mojega mesa, kosti od mojih kostiju”, a usudio bih se reći i srce od mojega srca. Ona je ono što je trebalo Adamu, ostvarenje njegovih snova. Koji su moji i tvoji snovi? Doći u nebo, zato nam i radosna vijest Uskrsa dolazi po ženi, tj. Mariji Magdaleni kojoj se Krist prvoj ukazao. Žena je ponovno ispunjenje naših snova.

– Na neki način, čini mi se kako je žena zapravo i znak poniznosti koju odbijamo. U tadašnje vrijeme žene su imale niži status u društvu, a Isus se upravo objavljuje malenima. No, apostoli joj nisu vjerovali. Radosna je vijest opet došla preko malenih, a mi “veliki” odbili smo ju…

U ovom slučaju vidimo, po mom mišljenju, pravu ženstvenost. To je osjećajna žena, samo ona može prihvatiti takvoga Krista.

– Kako da muškarac prihvati osjećajnu ženu?

Da pobijedi sebe i tu svoju mušku potrebu da sve analizira, racionalizira te da stvari budu uvijek po špagi. Da ponekad dopustimo da nam Bog pokaže da je doista živ, da ga možemo dotaknuti, a to je osjećaj. Kada bih samo racionalno gledao, ne bih prepoznao Isusa, poput dva učenika na putu u Emaus, ali kad razlomi kruh, kad mi ga pruži, kad dođe do dodira onda ga prepoznajemo kao živog. Da bi muškarac to doživio, potrebna mu je žena.

Mogu reći i u osobnom primjeru koliko sam puta odbijao žene zbog celibata jer sam bio naučen da gledam na njih kao na nekakvu opasnost, kao na nekoga tko će ukrasti moju dragocjenost, moj poziv. Kasnije sam, kroz svećeništvo, ali već i na bogosloviji, otkrio da žena može biti veliki blagoslov.

Naravno, uvijek postoji realna opasnost te se muškarac-svećenik ne smije približavati ženi ako postoji nešto više od želje da se obogati život. Pogotovo ako se pojave određeni osjećaji, važno je odmaknuti se. Tu sam naučio da moram biti oštar.

Oprez, s druge strane, ne znači isključivost te svećenik treba dopustiti Bogu da ga obogati na različite načine.

Tino Krvavica | Bitno.net