PEDOFILIJA I ZLOSTAVLJANJE U CRKVI

Cjeloviti hrvatski prijevod eseja Benedikta XVI.: ‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’

Papa emeritus Benedikt XVI. objavio je jučer esej pod nazivom ‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’ u kojem je iznio svoje poglede na uzroke i rješenja krize zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj Crkvi. Bitno.net donosi cjeloviti hrvatski prijevod eseja koji je označen kao njegov “najznačajniji istup nakon odreknuća od papinstva”.

Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja Benedikt XVI.

Esej Benedikta XVI. “Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja”/Foto: Papal visit

‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’

Predsjednici biskupskih konferencija cijeloga svijeta su se na poziv pape Franje od 21. do 24. veljače okupili u Vatikanu kako bi raspravljali o trenutnoj krizi vjere i krizi u Crkvi, krizi koja se raširila po cijelome svijetu nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika.

Razmjeri i težina incidenata o kojima se izvještavalo duboko je uznemirila svećenike, ali i laike, i kod mnogih potaknula propitivanje same vjere Crkve. Bilo je nužno poslati snažnu poruku i nastojati oko novoga početka kako bi Crkva opet bila vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao sila u službi protiv destruktivnih čimbenika.

Budući da sam i sâm bio na odgovornom položaju kao pastir Crkve za vrijeme javnoga izbijanja krize i situacija koje su uslijedile, morao sam se zapitati – iako kao papa emeritus više nisam izravno odgovoran – kako mogu doprinijeti novome početku.

Zato sam, nakon što je najavljen sastanak predsjednikâ biskupskih konferencija, sakupio neke bilješke uz koje bih mogao s jednom ili dvije primjedbe doprinijeti i pomoći u ovome teškome trenutku.

Nakon što sam kontaktirao državnoga tajnika, kardinala Pietra Parolina, i samoga Svetoga Oca Franju, činilo mi se prikladnim ovaj tekst objaviti u Klerusblattu (mjesečniku za svećenike u uglavnom bavarskim biskupijama).

Moj je rad podijeljen u tri dijela.

U prvome dijelu namjera mi je ukratko predstaviti širi društveni kontekst pitanja, bez kojega se problem ne može razumjeti. Nastojat ću pokazati da je šezdesetih godina 20. stoljeća došlo do nečuvenoga događaja, čiji razmjeri u povijesti nemaju presedana. Moglo bi se reći da su se u 20 godina između 1960. i 1980. godine nekada uobičajeni standardi o seksualnosti posve urušili, i da je nastupila odsutnost normi koju se u međuvremenu pokušalo ispuniti.

U drugome dijelu namjera mi je istaknuti posljedice ove situacije na formaciju svećenika i na njihove živote.

Konačno, u trećem bih dijelu htio izložiti neke perspektive za ispravne reakcije od strane Crkve.

I.

(1) Stvar počinje s državno propisanim i podruprtim uvođenjem djece i mladih u narav seksualnosti. U Njemačkoj je tadašnja ministrica zdravstva Käte Strobel dala snimiti film u kojem je sve što se prije nije smjelo javno pokazivati, uključujući spolni odnos, pokazano u obrazovne svrhe. Ono čemu je ispočetka svrha bila seksualni odgoj mladih uskoro je široko prihvaćeno kao prikladna opcija.

Slični učinci postignuti su „Sexkofferom” što ga je objavila austrijska vlada (kontroverznom ‘kovčegu’ materijala za seksualni odgoj, korištenome u austrijskim školama krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća). Seksualni i pornografski filmovi tada su postali čestom pojavom, do te mjere da su se prikazivali u priručnim kinima (Bahnhofskinos). Još se sjećam kako sam jednoga dana šetao Regensburgom i vidio kako se pred velikim kinom okuplja gomila ljudi, nešto što se prije viđalo samo u vrijeme rata, kada se iščekivalo dijeljenje namirnica. Sjećam se i kako sam došao u taj grad na Veliki petak 1970. godine i vidio mnoštvo panoa s velikim posterom dvoje posve golih ljudi u zagrljaju.

Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je posvemašnja seksualna sloboda, koja više nije prihvaćala nikakve norme.

Duhovni kolaps bio je povezan i sa sklonošću prema nasilju. Zato se seksualni filmovi nisu više smjeli prikazivati u zrakoplovima – među putnicima bi znalo doći do nasilja. Budući da su i tadašnji ekscesi u načinu odijevanja podjednako izazivali agresivnost, ravnatelji škola nastojali su uvesti školske uniforme i tako stvoriti ozračje pogodnije za učenje.

Dio fizionomije revolucije iz 1968. godine bila je i činjenica da se pedofiliju dijagnosticiralo kao nešto dopušteno i prikladno.

Za mlade u Crkvi, ali ne samo za njih, to je u mnogim vidovima bilo jako teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako su u toj situaciji mladi ljudi mogli razmišljati o svećeništvu i prihvatiti ga sa svim njegovim posljedicama. Posljedice tih promjena bile su rasprostranjeni kolaps svećeničkih zvanja u tim godinama i veoma velik broj istupanja iz svećeničkoga staleža.

(2) U isto vrijeme, neovisno o tim promjenama, katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je Crkvu učinio nemoćnom pred tim promjenama u društvu. Pokušat ću ukratko opisati kako su se te promjene odvijale.

Sve do Drugoga vatikanskog koncila katolička moralna teologija uglavnom se temeljila na naravnome pravu, a Sveto se pismo navodilo samo kao pozadina ili potkrepa. U borbi Koncila za novo razumijevanje Objave opcija naravnoga prava bila je gotovo potpuno napuštena te se zahtijevala moralna teologija posve utemeljena na Bibliji.

Još se sjećam kako je isusovačko učilište u Frankfurtu obučavalo iznimno nadarenog mladog isusovca (Brunu Schüllera) s ciljem razvijanja morala utemeljenog u cijelosti na Svetom pismu. Lijepa disertacija o. Schüllera bila je prvi korak prema izgradnji morala utemeljenoga na Svetom pismu. O. Schüllera zatim su poslali u Ameriku radi daljnje izobrazbe. On se otamo vratio sa spoznajom da se moral ne može sustavno izraziti polazeći samo od Biblije. Pokušao je zatim razraditi pragmatičniju moralnu teologiju, ali nije mogao pružiti odgovor na krizu morala.

U konačnici je prevladala hipoteza da je moral određen isključivo ciljevima ljudskoga djelovanja. To još nije bilo neuvijeno kao u staroj sintagmi „cilj opravdava sredstvo”, ali taj je način razmišljanja počeo prevladavati. Zato više nije moglo biti nikakvoga apsolutnoga dobra, kao niti ičega temeljno zloga – moglo je biti samo relativnih vrijednosnih sudova. Više nije bilo apsolutnoga dobra, nego samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima.

Kriza oko opravdavanja i predstavljanja katoličkoga morala dosegnula je dramatične razmjere kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. 5. siječnja 1989. godine objavljena je „Kölnska deklaracija”, koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Njezin je fokus bio na različitim kriznim točkama u odnosu između biskupskog učiteljstva i zadatka teologije. Reakcije na taj tekst, koje ispočetka nisu išle dalje od uobičajene razine prosvjeda, vrlo su se brzo pretvorile u poklik protiv crkvenoga učiteljstva, i započele vidljiv i glasan globalni prosvjed protiv očekivanih doktrinalnih tekstova Ivana Pavla II. (v. D. Mieth, Kölner Erklärung, LTHK, VI3, str. 196) [LTHK je Lexikon für Theologie und Kirche, „Leksikon teologije i Crkve”, među čijim su urednicima bili Karl Rahner i kardinal Walter Kasper.]

Papa Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao i pažljivo pratio situaciju u moralnoj teologiji, započeo je rad na enciklici koja će sve te stvari ispraviti. Ona je objavljena 6. kolovoza 1993. godine pod naslovom Veritatis splendor, i uzrokovala je žestoke kritike od strane moralnih teologa. Prije nje je Katekizam Katoličke Crkve već uvjerljivo i sustavno predstavio moral kako ga proglašava Crkva.

Nikada neću zaboraviti kako je u to vrijeme vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, koji se nakon umirovljenja vratio u svoju rodnu Švicarsku, glede mogućih odluka iz enciklike Veritatis splendor izjavio, ako ona bude određivala da ima činova koje se uvijek i u svim okolnostima mora klasificirati kao zle, da će joj se on usprotiviti sa svim sredstvima koje ima na raspolaganju.

Milosrdni Bog ga je poštedio toga da svoju odluku provede u djelo – Böckle je preminuo 8. srpnja 1991. godine. Enciklika je objavljena 6. kolovoza 1993. godine, i doista sadrži određenje da ima činova koji nikada ne mogu postati dobri.

Papa je bio posve svjestan važnosti te odluke u tome trenutku, i za taj dio svoga teksta ponovno je konzultirao vodeće specijaliste, koji nisu sudjelovali u uređivanju enciklike. Znao je da ne smije biti sumnje u vezi s činjenicom da moralna računica uključena u balansiranje dobara mora poštovati konačnu granicu. Ima dobara koja nikada ne smiju biti predmetom trgovanja.

Ima vrijednosti koje se nikada ne smije napustiti radi većih vrijednosti i koje nadmašuju čak i očuvanje tjelesnoga života. Postoji mučeništvo. Bog je iznad i tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život utemeljen na konačnoj laži, nije život.

Mučeništvo je temeljna kategorija kršćanskoga postojanja. Činjenica da mučeništvo u teoriji koju su promicali Böckle i mnogi drugi više nije moralno nužno pokazuje da je posrijedi sama bit kršćanstva.

No u moralnoj je teologiji u međuvremenu urgentno postalo jedno drugo pitanje: uvelike je prihvaćena hipoteza da crkveno učiteljstvo treba imati konačnu kompetentnost (nepogrješivost) samo u pitanjima koja se tiču vjere. Prema tome, pitanja koja se tiču morala ne bi trebala biti obuhvaćena nepogrješivim odlukama crkvenoga učiteljstva. U toj hipotezi vjerojatno ima nečega ispravnoga, što zahtijeva daljnju raspravu. No postoji minimalni sklop morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i kojega se mora braniti ako ne želimo da vjera bude svedena na teoriju, nego da bude prepoznata u svojoj pretenziji na konkretni život.

Sve to čini očitim koliko se temeljno dovodi u pitanje autoritet Crkve u pitanjima morala. Oni koji Crkvi poriču konačnu učiteljsku kompetentnost na tome području tjeraju je da šuti upravo onda kada se radi o granici između istine i laži.

Neovisno o tome pitanju u mnogim se krugovima moralne teologije izlagala hipoteza da Crkva nema i ne može imati svoj vlastiti moral. Argument je bio da sve moralne hipoteze imaju svoje paralele u drugim religijama, i da prema tome moral nije vlasništvo kršćanstva. No na pitanje jedinstvene naravi biblijskoga morala nije odgovoreno činjenicom da se za svaku moguću rečenicu bilo gdje izrečenu može naći paralela u drugim religijama. Radi se o cjelini biblijskoga morala, koja je kao takva nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova.

Jedinstvo moralne doktrine Svetoga pisma u konačnici je utemeljena u slici Božjoj i u vjeri u jednoga Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji je živio kao ljudsko biće. Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga na ljudski život. Slika Boga i moral idu zajedno i tako proizvode ono što je specifično novo u kršćanskom stavu prema svijetu i ljudskom životu. Uz to, kršćanstvo se od svojih početaka opisivalo riječju hodós (grčka riječ za put, u Novom zavjetu često korištena u smislu puta napretka).

Vjera je putovanje i način života. U staroj Crkvi katekumenat je stvoren kao okruženje zaštićeno od sve nemoralnije kulture, u kojem su se posebni i novi vidovi kršćanskoga načina života prakticirali i istovremeno štitili od ustaljenog načina života. Smatram da je čak i danas potrebno nešto poput katekumenskih zajednica kako bi se kršćanski život uspostavio na svoj vlastiti način.

II.

Početne crkvene reakcije

(1) Dugo pripremani i neprekinuti proces razgrađivanja kršćanskoga koncepta morala bio je, kako sam nastojao pokazati, obilježen neviđenim radikalizmom šezdesetih godina prošloga stoljeća. To razgrađivanje autoriteta Crkve u moralnom učenju nužno je moralo utjecati na različita područja Crkve. U kontekstu sastanka predsjednikâ biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta s papom Franjom, pitanje svećeničkoga života, kao i pitanje bogoslovija, posebno je važno. Što se tiče problema pripreme za svećeničku službu u bogoslovijama, zapravo se dogodio dalekosežan kolaps prethodne forme te pripreme.

U raznim su se bogoslovijama formirale homoseksualne klike, koje su djelovale više ili manje otvoreno i koje su značajno promijenile ozračje u bogoslovijama. U jednoj bogosloviji u južnoj Njemačkoj kandidati za svećeništvo i kandidati za laičku službu specijalista za pastoral (Pastoralreferent) živjeli su zajedno. Kod zajedničkih obroka bogoslovi i specijalisti za pastoral jeli su skupa. Uz oženjene laike ponekad bi bile njihove supruge i djeca, a uz neoženjene njihove djevojke. Ozračje u toj bogosloviji nije moglo pomoći u pripremi za svećeničko zvanje. Sveta stolica je i bez preciznih informacija znala za takve probleme. Kao prvi korak organizirana je apostolska vizitacija sjemeništa u Sjedinjenim Državama.

Budući da su kriteriji odabira i imenovanja biskupa također promijenjeni poslije Drugoga vatikanskog koncila, značajno se promijenio odnos biskupa prema njihovim bogoslovijama. Kriterijem za imenovanje novih biskupa postala je njihova „koncilijarnost”, što može imati posve različita značenja.

Doista, u mnogim se dijelovima Crkve koncilijarne stavove shvaćalo kao kritične ili negativne stavove prema do tada postojećoj tradiciji, koju je trebala zamijeniti nova, radikalno otvorena veza sa svijetom. Jedan biskup, koji je nekada bio rektor bogoslovije, organizirao je prikazivanje pornografskih filmova bogoslovima, navodno s namjerom da ih tako učini otpornima na ponašanje suprotno vjeri.

Bilo je – ne samo u Sjedinjenim Državama – pojedinih biskupa koji su odbijali katoličku tradiciju u cjelinu i nastojali u svoje biskupije donijeti novo, moderno „katoličanstvo”. Možda vrijedi spomenuti da se u više bogoslovija studente koje bi uhvatili kako čitaju moje knjige smatralo neprikladnima za svećeništvo. Moje se knjige skrivalo, poput loše literature i čitalo ih se samo ispod stola.

Obavljena vizitacija nije donijela nikakve nove uvide i čini se da je tako bilo jer su se razne sile udružile da prikriju pravu situaciju. Naređena je druga vizitacija, koja je donijela zamjetno više uvida, ali u cjelini nije ništa ostvarila. Ipak, od sedamdesetih godina prošloga stoljeća situacija u bogoslovijama općenito se popravila. No slučajevi novoga jačanja svećeničkih zvanja bili su izolirani, budući da se općenita situacija počela razvijati u drugome smjeru.

(2) Pitanje pedofilije, koliko se sjećam, nije postalo ozbiljno sve do druge polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća. U međuvremenu je u Sjedinjenim Državama već postala javnim problemom, tolikim da su biskupi u Rimu tražili pomoć, budući da se kanonsko pravo, kako je napisano u novom Zakoniku iz 1983. godine, nije činilo dovoljnim za poduzimanje potrebnih mjera.

Rim i rimski kanonski pravnici isprva su imali poteškoća s tim problemima. Po njihovom je mišljenju privremena suspenzija od svećeničke službe morala biti dovoljna za pročišćenje i pojašnjenje. Američki biskupi to nisu mogli prihvatiti, jer su svećenici tako ostajali u biskupovoj službi, i tako ih se i dalje moglo smatrati izravno povezanima s njime. Vrlo polagano počelo se događati obnavljanje i produbljivanje namjerno labavo konstruiranog kaznenoga prava novoga Zakonika.

No pored toga bio je prisutan i temeljni problem u percepciji kaznenoga prava. Samo se tzv. „garantorizam” (jedna vrsta proceduralnoga protekcionizma) smatrao „koncilijarnim”. To znači da su se iznad svega morala jamčiti prava optuženoga, do te mjere da se faktički isključivala ikakva osuda. Kao protuteža često neprikladnim mogućnostima obrane dostupnima optuženim teolozima, njihovo pravo na obranu garantorizmom prošireno je do te mjere da su osude bile jedva moguće.

Dopustite mi kratku digresiju. U svjetlu razmjera pedofilskih prijestupa, ističe se Isusova riječ koja kaže: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.” (Mk 9,42)

Izraz „maleni” u Isusovu jeziku znači obične vjernike koje se može uvelike zbuniti u njihovoj vjeri intelektualnom arogancijom onih koji misle da su pametni. Tu Isus štiti polog vjere vrlo jasnom prijetnjom kazne onima koji mu naštete.

Suvremena upotreba te rečenice nije u sebi pogrešna, ali ne smije prikriti izvorno značenje. U tome značenju postaje jasno, suprotno svakom garantorizmu, da nije važno samo pravo optuženoga i da nije samo ono koje zahtijeva garanciju. Velika dobra poput vjere jednako su važna.

Stoga uravnoteženo kanonsko pravo, usklađeno s cjelinom Isusove poruke, ne samo da mora pružati grancije za optuženika – poštivanje optuženika je pravno dobro – nego mora štititi i vjeru, koja je također važno pravno dobro. Prema tome, ispravno formirano kanonsko pravo mora sadržavati dvostruku garanciju: pravnu zaštitu optuženika i pravnu zaštitu dobra o kojemu se radi. Ako danas izložite ovaj inherentno jasan koncept, općenita je reakcija, što se tiče pitanja zaštite vjere kao pravnoga dobra – ignoriranje. Izgleda da u općenitoj svijesti o zakonu vjera više nema status dobra koje se mora štititi. To je alarmantna situacija, koju pastiri Crkve moraju razmotriti i ozbiljno je shvatiti.

Sada bih volio kratkim bilješkama o situaciji u svećeničkoj formaciji za vrijeme javnoga izbijanja krize dodati nekoliko primjedbi u vezi s promjenama kanonskoga prava u ovoj stvari.

U načelu, za postupanje sa zločinima počinjenima od strane svećenika odgovorna je Kongregacija za kler.  No budući da je u to vrijeme situacijom u velikoj mjeri dominirao garantorizam, složio sam se s papom Ivanom Pavlom II. da je prikladno kompetenciju za te prekršaje prebaciti na Kongregaciju za nauk vjere, pod naslovom Delicta maiora contra fidem („Ozbiljni prekršaji protiv vjere”).

Takvo je uređenje omogućilo nametanje maksimalne kazne, tj. otpuštanje iz svećeničkog staleža, što se pod drugim zakonskim odredbama nije moglo nametnuti. To nije bio trik kojim se htjela dobiti mogućnost nametanja maksimalne kazne, nego posljedica važnosti vjere za Crkvu. Zapravo, važno je shvatiti da takvo loše ponašanje klerika u konačnici šteti vjeri.

Takvi su prekršaji mogući samo ondje gdje vjera više ne određuje čovjekovo djelovanje.

No ozbiljnost kazne pretpostavlja i jasan dokaz zločina – taj aspekt garantorizma ostaje na snazi.

Drugim riječima, pravi kazneni proces je nužan kako bi se maksimalna kazna zakonito nametnula. No taj je zahtjev bio prevelik zadatak i za biskupije i za Svetu Stolicu. Zato smo formulirali minimalnu razinu kaznene procedure i otvorenom ostavili mogućnost da sama Sveta Stolica preuzme suđenje ondje gdje biskupija ili metropolitanska administracija to ne može. U svakom slučaju, suđenje bi moralo proći kroz reviziju Kongregacije za nauk vjere kako bi se zajamčila optuženikova prava. Konačno, u četvrtoj Feriji (tj. skupštini članova Kongregacije) smo utemeljili instancu priziva kako bismo pružili mogućnost utoka protiv procesa.

Budući da je sve ovo premašilo kapacitete Kongregacije za nauk vjere i budući da je došlo do odgađanja koja su se zbog naravi stvari morala spriječiti, papa Franjo poduzeo je daljnje reforme.

III.

(1) Što se mora učiniti? Možda bismo trebali napraviti novu Crkvu i onda bi stvari funkcionirale? Pa, taj eksperiment već je proveden i već je zatajio. Samo poslušnost i ljubav prema našem Gospodinu Isusu Kristu može pokazati put. Zato prvo pokušajmo iznova i iz nutrine samih sebe razumjeti što Gospodin želi i što je želio s nama.

Prvo bih spomenuo sljedeće: ako bismo stvarno željeli vrlo kratko sažeti sadržaj vjere kako je izložen u Bibliji, to bismo mogli učiniti govoreći da je Gospodin s nama započeo ljubavnu priču i njome želi obuhvatiti sve stvorenje. Sila koja se može suprotstaviti zlu, koje prijeti nama i cijelome svijetu, može se u konačnici sastojati samo od našega ulaska u tu ljubav. To je prava sila koja se protivi zlu. Snaga zla proizlazi iz našega odbijanja da ljubimo Boga. Onaj tko sebe povjeri ljubavi Božjoj je otkupljen. Naša neotkupljenost je posljedica naše nesposobnosti da ljubimo Boga. Dakle, naučiti ljubiti Boga je put čovjekova otkupljenja.

Ako pokušamo dalje analizirati taj ključni sadržaj Božje objave, možemo reći da je prvi, temeljni dar koji nam vjera nudi sigurnost da Bog postoji.

Svijet bez Boga može biti samo svijet bez smisla. Jer odakle onda dolazi sve što postoji? U svakom slučaju, bio bi bez duhovnog temelja. Nekako je jednostavno tu i nema ni cilja ni smisla. Onda nema ni standarda dobra ili zla. Onda se može nametnuti samo ono što je jače. Onda je jedino načelo moć. Istina se ne računa i zapravo ne postoji. Samo ako stvari imaju duhovni temelj, ako su namjeravane i promišljene – samo ako postoji Bog Stvoritelj koji je dobar i želi dobro – i čovjekov život može imati smisla.

To što postoji Bog kao stvoritelj i mjera svih stvari u prvom je redu iskonska potreba. No Bog koji se uopće ne bi izrazio, koji se ne bi objavio, ostao bi pretpostavka i onda ne bi mogao odrediti formu (Gestalt) našega života.

Da Bog u tom namjernom stvaranju doista bude Bog, moramo od Njega očekivati da se na neki način očituje. On je to učinio na toliko načina, a na odlučan način u pozivu upućenome Abrahamu, koji je ljudima u potrazi za Bogom dao orijentaciju koja vodi dalje od svih očekivanja: sam Bog postao je stvorenje i govori s nama ljudima kao čovjek.

Tako se rečenica „Bog jest” u konačnici pretvara u istinski radosnu poruku, upravo zato što On ima toliko razumijevanja, zato što On stvara – i jest – ljubav. Ponovno ljude učiniti svjesnima toga prvi je i temeljni zadatak koji nam je Gospodin povjerio.

Društvo bez Boga – društvo koje ga ne poznaje i prema Njemu se odnosi kao da ne postoji – društvo je koje gubi svoju mjeru. U našemu je vremenu nastala krilatica „Bog je mrtav”. Uvjeravali su nas da kada Bog u društvu doista umre, društvo postaje slobodno. No smrt Boga u društvu znači i kraj slobode, jer je ono što umire svrha koja omogućava da se orijentiramo i zato što nestaje kompas koji nam pokazuje pravi smjer, učeći nas da razlikujemo dobro od zla. Zapadno društvo je društvo u kojem je Bog odsutan iz sfere javnosti i više joj ništa nema za ponuditi. Zato je to društvo – društvo u kojem se mjera ljudskosti sve više gubi. U pojedinim točkama odjednom postaje zamjetljivo da je ono što je zlo i što uništava čovjeka postalo očito. 

To je slučaj s pedofilijom. Još nedavno se u nekim teorijama smatrala zakonitom i u novije vrijeme počela se sve više širiti. I sada šokirani shvaćamo da se našoj djeci i mladima događaju stvari koje im prijete uništenjem. Činjenica da se to moglo proširiti i u Crkvi i među svećenicima trebala bi nas posebno uznemiriti.

Zašto je pedofilija dosegnula takve razmjere? Razlog je u konačnici odsustvo Boga. Mi kršćani, a i mi svećenici, također radije ne govorimo o Bogu jer nam se taj govor ne čini praktičnim. Nakon potresâ Drugoga svjetskog rata mi u Njemačkoj smo u svoj ustav bili izričito stavili odgovornost spram Boga kao glavno načelo. Pola stoljeća kasnije više nije bilo moguće odgovornost spram Boga unijeti u Europski ustav kao glavno načelo. Boga se smatra stranačkim pitanjem jedne male skupine i on više ne može biti glavno načelo za zajednicu kao cjelinu. Ta odluka odražava situaciju na Zapadu, gdje je Bog postao privatna stvar jedne manjine.

Najvažniji zadatak, koji mora proizaći iz moralnih potresâ našega vremena, jest da mi sami ponovno počnemo živjeti od Boga i za Boga. Iznad svega, mi sami moramo ponovno naučiti prepoznati Boga kao temelj svoga života, a ne ostavljati ga postrani kao nekakvu neučinkovitu frazu. Nikada neću zaboraviti upozorenje koje mi je veliki teolog Hans Urs von Balthasar jednom napisao na razglednici: „Nemoj pretpostavljati trojedinoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, nego ga predstavljaj!”

Doista, Boga se u teologiji često podrazumijeva, s njime se nitko neće konkretno pozabaviti. Tema Boga čini se tako nestvarnom, tako dalekom od stvari koje nas se tiču. A opet, sve postaje drukčije ako Boga ne pretpostavite, nego ga predstavljate, ako ga ne ostavljate u pozadini, nego ga prepoznajete kao središte svojih misli, riječi i djela.

(2) Bog je za nas postao čovjekom. Kao njegovo stvorenje, čovjek je tako blizu njegovu srcu da se Bog ujedinio s čovjekom i tako na veoma praktičan način ušao u ljudsku povijest. On razgovara s nama, on živi s nama, on trpi s nama i on je za nas uzeo smrt na sebe. Mi o tome u teologiji govorimo detaljno, uz učene riječi i misli. No upravo tako se rađa opasnost da postanemo gospodari vjere, umjesto da nas vjera obnovi i nama gospodari.

Razmotrimo to s obzirom na središnje pitanje, proslavu svete euharistije. Naše postupanje s euharistijom potiče na zabrinutost. Drugi vatikanski koncil s pravom je bio usredotočen na to da ovaj sakrament prisutnosti tijela i krvi Kristove, prisutnosti njegove osobe, njegove muke, smrti i uskrsnuća, vrati u središte kršćanskoga života i samo postojanje Crkve. To se jednim dijelom doista i dogodilo i na tome trebamo Gospodinu biti veoma zahvalni.

No prevladava prilično drugačiji stav. Ne dominira obnovljeno poštovanje prisutnosti Kristove smrti i uskrsnuća, nego način postupanja s njime koji uništava uzvišenost otajstva. Opadanje sudjelovanja u nedjeljnoj proslavi euharistije pokazuje koliko malo mi kršćani današnjice znamo o tome kako cijeniti veličinu dara koji se sastoji u njegovoj stvarnoj prisutnosti. Euharistija gubi vrijednost, postaje puka ceremonijalna gesta ako podrazumijevamo da pristojnost zahtijeva da ga se prilikom obiteljskih proslava ili u prigodama poput vjenčanja ili sprovoda daje svima pozvanima zbog obiteljske povezanosti.

Način na koji ljudi često jednostavno prime presveti sakrament u pričesti kao nešto što se podrazumijeva pokazuje da mnogi pričest vide kao čisto ceremonijalnu gestu. Stoga, kada razmišljamo o tome što je najhitnije za učiniti, očito je da nam ne treba još jedna Crkva koju smo sami izmislili. Ono što je najhitnije za učiniti jest obnova vjere u stvarnost Isusa Krista koji nam se daje u presvetome sakramentu.

U razgovorima sa žrtvama pedofilije sam stvarno shvatio tu najnužniju stvar. Mlada žena koja je nekada bila ministrantica rekla mi je da je kapelan, njezin nadređeni među poslužiteljima kod oltara, uvijek započinjao seksualno zlostavljanje na njoj riječima: „Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje.”

Očito je da ta žena više ne može čuti same riječi posvećenja, a da ne doživi iznova sav užas zlostavljanja. Da, moramo hitno i žarko moliti Gospodina za oproštenje, a u prvom redu moramo se u njega pouzdati više od svega i zamoliti ga da nas iznova nauči kako razumjeti veličinu njegova trpljenja, njegove žrtve. I moramo učiniti sve što možemo da dar svete euharistije sačuvamo od zloporabe.

(3) Na kraju, tu je Otajstvo Crkve. Rečenica kojom je Romano Guardini prije gotovo stotinu godina izrazio radosnu nadu usađenu u njemu i mnogima drugima, nije zaboravljena: „Počeo je događaj od neopisive važnosti – Crkva se u dušama budi.”

Htio je reći da se Crkvu više ne doživljava i ne percipira samo kao izvanjski sustav koji ulazi u naše živote, kao jednu vrstu autoriteta, nego da je se počinje percipirati kao prisutnu u ljudskim srcima – kao nešto što nas pokreće ne samo izvana, nego i iznutra. Oko pola stoljeća kasnije, ponovno promišljajući o tome procesu i promatrajući sve što se događalo, bio sam u iskušenju promijeniti rečenicu u: „Crkva u dušama umire.”

Doista, Crkvu se danas smatra u prvome redu samo još jednom vrstom političkog aparata. O njoj se govori gotovo isključivo u političkim kategorijama i to se može primijeniti čak i na biskupe, koji svoj koncept Crkve sutrašnjice formuliraju gotovo isključivo u političkim okvirima. Kriza, uzrokovana mnogim slučajevima zlostavljanja od strane svećenika, poziva nas da Crkvu smatramo nečime gotovo neprihvatljivim, što sada moramo uzeti u svoje ruke i ponovno osmisliti. No Crkva koja se sama napravila ne može predstavljati bilo kakvu nadu.

Sam Isus je Crkvu usporedio s ribarskom mrežom u kojoj na kraju sam Bog rastavi dobre od loših riba. Imamo i usporedbu o Crkvi kao polju na kojemu raste dobro sjeme koje je posijao sam Bog, ali raste i korov koji je potajno posijao „neprijatelj”. Doista, korov na Božjem polju, Crkvi, iznimno je vidljiv, a zle ribe u mreži također pokazuju svoju snagu. Ipak, polje je i dalje Božje polje, a mreža je Božja ribarska mreža. U svim vremenima ne postoji samo korov i zle ribe, nego i Božji usjevi i dobre ribe. Proglašavati i naglašavati oboje nije lažni oblik apologetike, nego nužna služba istini.

U ovom je kontekstu nužno referirati na važan tekst iz Otkrivenja sv. Ivana. Đavao je identificiran kao optužitelj koji dan i noć pred Bogom optužuje našu braću (Otk 12,10). Otkrivenje sv. Ivana tako preuzima misao iz središta okvirne priče iz Knjige o Jobu (Job 1 i 2; 42,7-16). U toj je knjizi đavao htio pred Bogom Jobovu pravednost prikazati kao posve izvanjsku. Upravo to govori i Apokalipsa: đavao hoće dokazati da nema pravednih ljudi, da se sve ljudska pravednost pokazuje samo izvana; da kad biste se približili nekoj osobi, privid bi njegove pravednosti brzo nestao.

Priča u Knjizi o Jobu počinje raspravom između Boga i đavla, u kojoj Bog Joba naziva istinski pravednim čovjekom. Sad će ga se iskoristiti kao primjer kako bi se provjerilo tko je u pravu. “Uzmi mu sve što ima i vidjet ćeš da od njegove pobožnosti neće ostati ništa”, tvrdi đavao. Bog mu dopušta taj pokušaj, u kojemu se Job pokazuje dobrim. No đavao je uporan, i kaže: „Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!” (Job 2,4-5)

Bog đavlu dopušta i drugi pokušaj. Može se dotaknuti i njegova mesa. Jedino mu je zabranjeno ubiti Joba. Kršćanima je jasno da je taj Job, koji pred Bogom stoji kao egzemplar svega čovječanstva, Isus Krist. U Otkrivenju sv. Ivana drama ljudskoga života prikazana nam je u svoj svojoj širini.

Bog Stvoritelj suočen je s đavlom, koji loše govori o svemu čovječanstvu i svemu što je Bog stvorio. Kaže, ne samo Bogu, nego prije svega ljudima: “Pogledajte što je Bog učinio. Njegovo stvorenje navodno je dobro, ali zapravo je puno bijede i odvratnosti.” To omalovažavanje stvorenja zapravo je omalovažavanje Boga. Time se želi dokazati da sâm Bog nije dobar i okrenuti nas protiv Njega.

Pravovremenost toga što nam Otkrivenje ovdje govori je očita. Danas je optužba protiv Boga više od svega vezana za karakteriziranje njegove Crkve kao posve loše i tako nas đavao želi navesti da je napustimo. Zamisao o boljoj Crkvi, koju smo sami napravili, zapravo je prijedlog kojim nas đavao želi udaljiti od živoga Boga prijevarnom logikom kojom nas je vrlo lako zavarati. Ne, Crkva čak ni danas nije sastavljena samo od loših riba i od korova. Crkva Božja postoji i danas, i ona je i danas sredstvo po kojemu nas Bog spašava.

Vrlo je važno suprotstaviti se đavlovim lažima i poluistinama cijelom istinom: da, u Crkvi ima grijeha i zla. No čak i danas postoji Sveta Crkva, koja je neuništiva. Danas ima mnogo ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i ljube i u kojima nam se pokazuje pravi Bog, Bog koji nas ljubi. I danas Bog u svijetu ima svoje svjedoke, mučenike (martyres). Da bismo ih vidjeli i čuli, moramo samo biti budni.

Riječ „martyr” preuzeta je iz proceduralnoga prava. U suđenju protiv đavla Isus Krist je prvi i pravi svjedok za Boga, prvi mučenik, za kojim su pošli bezbrojni drugi.

Danas je Crkva više nego ikada „Crkva mučenika”, i tako svjedoči živoga Boga. Ako se osvrnemo oko sebe i poslušamo pažljivim srcem, svjedoke danas možemo pronaći posvuda, naročito među običnim ljudima, no i na visokim crkvenim položajima, koji se bore za Boga svojim životom i trpljenjem. Inertnost srca uzrok je tome što ih ne želimo prepoznati. Jedan od velikih i bitnih zadataka naše evangelizacije je da koliko god možemo stvorimo okruženja vjere i da ih prije svega pronađemo i prepoznamo.

Ja živim u jednoj kući, u malenoj zajednici ljudi koji uvijek iznova otkrivaju takve svjedoke živoga Boga u svakodnevnome životu i na to mi s radošću ukazuju. Vidjeti i pronaći živu Crkvu predivan je zadatak, koji nas uvijek iznova jača i čini nas radosnima u svojoj vjeri.

Na kraju svojih promišljanja volio bih zahvaliti papi Franji za sve što čini da nam uvijek iznova pokazuje Božje svjetlo, koje čak ni danas nije nestalo. Hvala vam, Sveti Oče!

Benedikt XVI.

Izvor: CNA

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Objavljeno: 12. travnja 2019.

Možda vam se svidi