Propovijed u Papinskom hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu, 12. 2. 1998. godine.

U posljednjemu pjevanju Božanstvene komedi­je (Raj XXXI, 103), Dante govori o nekome pristiglom hodočasni­ku, možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom sli­kom utisnutom na Veronikinu rupcu i ne može svoj pogled usmjeriti drugamo, već ga drži čvrsto uprav­ljenim u Krista Gospodina. Ovaj anonimni Dante­ov Hrvat ima za nas jedno ime: sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac, rođen prije stotinu godina u Brezariću, župi Krašić, a umro 10. veljače 1960. Uistinu je ovaj čovjek, ovaj Sluga Božji, držao pogled čvrsto upravljen u Isusa, razmatrao o njemu, živio je u gle­danju Krista i tako se sve više neprestano suobličavao Kristu, bivao preobražen u Krista te i sam postao živa slika trpećega Krista s trnovom krunom i rana­ma njegove muke.

Tri čitanja iz današnje liturgije na svoj su način slika Kristova. Iz Govora na gori, iz kojega smo upra­vo čuli jedan odlomak, Sveti Otac u svojoj encikli­ci Veritatis Splendor („Sjaj istine“) kaže da je taj govor neka vrsta skrovitoga Kristova životopisa (VS, 16), jer je za­pravo Krist taj siromah čije je Kraljevstvo (Lk 6,20), rođen u jaslama izvan grada jer nije bilo mjesta u svratištima, koji je na Križu umro gol i lišen svega.

Krista su zamrzili, izopćili (Lk 6,22), jer je naviještao Božju ljubav za sve. Gledajući na taj način, raz­matrajući današnja čitanja, vidimo Krista, ali može­mo i bolje razumjeti poruku Sluge Božjega: kardinal Stepinac vodi nas Kristu i uprisutnjuje njegovu po­ruku, a Krist nam omogućava da vidimo dubinu sr­ca, istinske korijene našega života.

Htio bih skrenuti pozornost tek na dva mala od­lomka današnjega evanđelja. Prije svega na onu već navedenu rečenicu: „Blago vama kad vas zamrze lju­di i kad vas izopće i pogrde“ (Lk 6,22).

Naš blaženik, naš Sluga Božji, živio je upravo tu odbačenost iz ljudske slave, živio je osamljenost, pat­nju. Postoji neka vrsta proročkoga navještaja ove reče­nice u jednoj Sokratovoj izjavi, koju je Platon naveo u svojoj „Obrani“ kada ovaj pred sudom kaže: „Nema čovjeka koji bi se mogao spasiti ako bi se bilo vama bi­lo nekom drugom mnoštvu iskreno usprotivio i po­kušao spriječiti mnoge nepravde i zločine u državi.“

Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavio moćnu mnoštvu. Bio je čo­vjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom istinom i preko savje­sti je njegov hod dostigao istinu, a to je put pravoga života. Budući da je bio čovjek savjesti, kršćanske sa­vjesti, suprotstavio se totalitarizmima; i u vrijeme na­cističke diktature postao je branitelj Židova, pravosla­vaca i svih progonjenih. Zatim je u vremenu komu­nizma postao odvjetnik svojih progonjenih i ubijanih vjernika i svećenika. Postao je nadasve Božji odvjet­nik na ovoj zemlji jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji.

Kardinal Stepinac nije se bavio politikom. Pošti­vao je državu u mjeri u kojoj je ona bila autentična. Slijedio je smjernicu koju je zacrtao već sv. Ambrozi­je, a koja glasi: „Uvijek sam odavao svjesno i isprav­no poštovanje vladarima, ali Božje stvari nisu moje, ne pripadaju vladaru, one su Božje te moram pošti­vati i braniti ono što je Božje.“

Tako je dakle činio i kardinal Stepinac: branio je Božje stvari protiv grešne i lažne ljudske svemoći, branio je Božja prava, a tako i istinska ljudska pra­va, iskonsku čovjekovu sliku protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje Božju prisutnost, Božja prava u svijetu.

Sluga Božji bijaše čovjek savjesti i stoga u svoj svojoj zadivljujućoj postojanosti nije nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao žučljiv, tim manje je po­znavao mržnju jer je branio istinu, jer je njegova sa­vjest bila uronjena u Kristovo lice, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno ljubav prema ljudima, ljubav i prema vlastitim progonitelji­ma. On nas tako uči kako stabilnost kršćanske savje­sti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i ljubavi. Budući da je bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo do­brim i preobrazio zlo svojom nepobjedivom ljubav­lju, hranjenom Kristovom ljubavlju.

Sljedeća rečenica na koju sam želio skrenuti po­zornost prvo je blaženstvo: „Blago vama, siroma­si: vaše je kraljevstvo Božje“ (Lk 6,20). Što znači ovo „blago vama“? U čemu se sastoji ovo blaženstvo? Očigledno je da ovo blaženstvo ne predstavlja ze­maljsku sreću u pukome smislu blagostanja, uspje­ha, karijere, posjedovanja, moči nad svime. Upra­vo obrnuto. Tako gledajući, istinito je što nam danas kaže Sv. Pavao u svojoj poslanici: ,,A ako Krist nije uskrsnuo,“ (1 Kor 15,17) ako se pouzdajemo samo u ovaj život i u ovaj svijet „najbjedniji smo od svih ljubio tu bijedu, taj izgon, tu osamljenost u vjeri. Trpio je bijedu, ali ju je mogao podnositi jer je u njoj otkrio pravo blaženstvo. Mogao je reći: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi“ (Job 19,25), znao je da će u buduć­nosti živjeti sa svojim Izbaviteljem.

U čemu se, dakle, sastoji ovo blaženstvo, ovo biti blažen? Ne radi se o nečemu što pripada ovomu svije­tu, nego o Božjoj stvarnosti, božanskoj istini, o jednoj istini koja je u Bogu i koja je za čovjeka, te koja će se u ovome čovjeku objaviti u svoje vrijeme, u vrijeme ko­je će Bog odrediti. Tko dakle želi živjeti ovo blažen­stvo, dospjeti u ovo blaženstvo, ne može se zatvori­ti u samoga sebe, mora se uzdići iznad samoga sebe, mora izići iz samoga sebe, mora živjeti vlastitu ono- stranost, mora se izgubiti u Božjim rukama. A gube­ći samoga sebe, živi baš u stanju pravoga blaženstva.

Znamo da je Sluga Božji doista živio tu vlastitu onostranost. Nije promatrao svoje biskupstvo i svoje svećeništvo kao čast, dostojanstvo. Doista se izgubio u Bogu, a gubeći se, pronašao je pravi život. Budući da je ostavio samoga sebe, postao je slobodan. Slobo­dan u poimanju ljudske časti, slobodan u podnoše­nju uvreda, kleveta, slobodan da ljubi.

U svjetlu ovoga pravog blaženstva možemo ra­zumjeti i drugu riječ: „Ali jao vama, bogataši: ima­te svoju utjehu!“ (Lk 6,24) Ako je blažen čovjek ko­ji ne živi za sebe, nego, mogli bismo reći, kao da ži­vi izvan sebe, koji živi usmjeren prema Bogu, uzdiže se prema Bogu, povjerava samoga sebe Bogu u ruke, bogataš je čovjek koji želi sve posjedovati za sebe, ko­ji želi posjedovati život, samoga sebe, zbog sama se­be, zatvara se u samoga sebe, želi u svemu uspjeti na ovoj zemlji. Upravo tim bogatstvom on postaje siro­mašan, a budući da biva osiromašen bez prave stvar­nosti, Boga, njegov život postaje ono što današnje pr­vo čitanje (Jer 17,5-8) opisuje riječima: „tavori dane u usahloj pustinji“ (Jer 17,6). „On je k’o pljeva što je vjetar ra­znosi“ (Ps 1,4), jer je prazan; takav život, to „samo ja“ nije dovoljno jer je lišeno istine, lišeno je ljubavi ako je bez Boga. A posljedica toga je: „Ali jao vama, boga­taši: imate svoju utjehu!“ (Lk 6,24) Nije, kao što bi se moglo činiti, izvanjska osveta. To je tek objava onoga što se događa kada se netko zatvori u materijalno, u vremenite stvarnosti, kada želi posjedovati samoga sebe poradi sebe i živjeti samo za sebe.

Tako uočavamo kako se podudaraju riječi evan­đelja s prvim čitanjem i Psalmom 1 i pripjevnom antifonom ove nedjelje, gdje prorok, naviještajući Krista i njegove svjedoke, kaže: „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku“ (Jer 17,7–8; usp. Ps 1,1–3). Ova voda koje nikada neće uzmanjkati, koja daje vječni život stablu, ovu vodu nalazimo u vjeri Crkve, u Božjoj riječi. Sam Bog daje nam ovu vodu.

Tumačeći Psalam 1, sveti Augustin kaže: „Ovaj čovjek, kojega prorok i psalam smatraju blaženim, on je kao stablo čije je korijenje u visini, čije je korije­nje u nebu i raste iz neba. Stoga se čini izgubljenim na zemlji, čini se strancem, ali u biti njegovo je kori­jenje uronjeno u pravu vodu života.“ Kardinal Stepinac doista je bio takvo stablo koje je raslo iz visine, iz zajedništva s Bogom, te se činio gotovo izgnanikom, strancem na zemlji, a uistinu je imao korijenje zasa­đeno tamo gdje su vode pravoga života.

Dakle, psalam, drugo čitanje i evanđelje, poziva­ju nas da otkrijemo jedini autentični izbor: ili živje­ti samo za ovo vrijeme, isključivo samo za sebe i bi­ti prividno sretni ili živjeti s Bogom, za Boga, a time i za druge. Nema drugih izbora. Na kraju ostaje sa­mo ova mogućnost, a Sluga Božji pokazuje nam pra­vi put života i poziva nas na postojanost, hrabrost, kako bismo bili u suprotnosti sa svijetom ako je svi­jet u suprotnosti s Božjom riječju. Znajući pritom do­bro da na kraju ostaje i vrijedi samo Božja riječ, a ona je istinska stvarnost.

Kada je 1934. Sluga Božji bio izabran za nadbi­skupa koadjutora zagrebačkoga, uplašio se. Dobro je poznavao tešku situaciju u Katoličkoj Crkvi i vjer­nika katolika u svojoj zemlji, u onoj Jugoslaviji ko­ju su saveznici nakon Prvoga svjetskog rata umjet­no stvorili od suprotnih elemenata i sa snažnim protukatoličkim nabojem. No to nisu jedine poteškoće i prijetnje kojih je bio svjestan. On je poznavao i sna­gu totalitarnih i bezbožnih ideologija, koje su u ono­me trenutku bile snažne i postajale su sve moćnije. U toj situaciji nije mogao gledati na biskupsku služ­bu kao na puku ljudsku promidžbu, kao na viši stu­panj ljudske karijere. Znao je da je biskupstvo u tome trenutku značilo žrtvovati se, izgubiti sebe, prepusti­ti se u Božje ruke.

Izrazio je program svojega biskupstva, svojega ži­vota u riječima: „In te, Domine, speravi! U tebe se, Gos­podine, uzdam!“ To je bilo njegovo biskupsko nače­lo. Ono se podudara s riječima prvoga današnjeg či­tanja: „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospo­dina i kome je Gospodin uzdanje“ (Jr 17,7). In te Domine speravi!

Prepustio se Gospodinu u tolikim patnjama, pre­pustio se Gospodinu, znajući da su u Gospodina vo­de pravoga života, pravoga blaženstva. U svim je po­teškoćama ostao čovjek nade, budući da je bio čovjek vjere i čovjek ljubavi, čovjek prave ljubavi.

Danas nas kardinal Stepinac poziva na takvu hra­brost, poziva nas da stavimo naše pouzdanje u Krista, da budemo ljudi nade.

„U Tebe se, Gospodine, uzdam!“ Tko živi od ovih riječi, zna da su istinite riječi završnoga retka himna Tebe Boga hvalimo: „non confundar in aeternum – ne­ću se postidjeti nikada“.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Benedikta XVI. „Ljubav koja spašava“.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.