Ateizam je duhovna bolest. Ateist vjeruje da Boga nema. To znači da su ateista patnje njegova života i svijeta uvjerile da se ne može oslanjati na Boga, nego na svoje snage. Ateist se boji povjerovati da Bog postoji, kako se ne bi zavaravao i bio napušten u obrani svojega života. On vjeruje da su bijeda, nevolje i patnje svijeta toliko velike da se nemamo vremena oslanjati na Boga, jer je Božja pomoć prespora. On u svijetu ne vidi Božjih zahvata kojima bi mogao vjerovati, a nepovjerenje je zatvaranje vrata Bogu i njegovu djelovanju. Bit svakog nepovjerenja jest prepuštenost sebi, osjećaj da Boga i njegove zaštite nema, ili doživljaj da nam i Bog može postati neprijatelj, jer je prejak, jer sve drži u svojoj ruci, jer je dopustio toliko zala, a mogao ih je zaustaviti, jer konačno o njemu sve ovisi. Ateist se stoga želi obraniti od Boga, on želi biti samostalan, svoj, uzeti sudbinu u svoje ruke. On ne želi da njime upravlja Bog, nego on sam, on ne želi upasti u ruke nekog fatuma, neke sudbine, ne želi onakvog Boga kakvog pokazuju religije. On nema povjerenja ni u što transcendentno, nego samo u ono što je u njemu. U njemu je iskonsko povjerenje u počela života, u počelo morala, u počelo budućnosti života i vječnosti. On se osjeća oslonjen samo na sebe.

Normalno je da će se ateist prije ili poslije slomiti. Nemoguće je s nepovjerenjem ići u susret životu. Svaka bolest, kritika, nevolja i nesreća, svaka ugroženost, patnja i neuspjeh, takvog će čovjeka do kraja slomiti. Čovjek nema u sebi dovoljno energije da bi sam upravljao svojom sudbinom.

No, zato i u ateizmu postoji izlaz. Otkrije li ateist u sebi savjest, dobrotu i čovjekoljubivost, otkrije li u sebi da je najvažnije u životu biti moralan, čestit i pošten, tada je ušao u područje povjerenja. Otkrije li, drugim riječima, da je u životu pobjeda u rukama pozitivnoga, svijetloga i čestitoga, a ne u rukama razbojstva, mraka i zloće, tada je ušao u područje povjerenja i tada će nadvladati. Tada je, na neki način, zaobilaznim putem otkrio Boga, a to znači izvor liječenja protiv nepovjerenja. Jer Bog nije ništa drugo nego svjetlo, pravda, mir, on je čovjekoljubivost, darežljivost, ljubav, nada. Ušavši u ta područja, ateist postaje slobodan, opet ima povjerenja u život, u budućnost i u svijet.

Pravim ateistom stoga možemo smatrati samo čovjeka koji je nemoralan, koji je nepravedan, koji mrzi i ubija. On je neprijatelj Božji i neprijatelj Čovjekov. On nema povjerenja u Boga, u dobrotu i ljubav, nego u razbojstva, mržnju i razaranja. Tek je to istinski ateizam. Takav je čovjek najteži bolesnik. On ni u što i ni u koga nema povjerenja, stoga želi sve poubijati, uništiti i razoriti, kako njega ne bi nitko ugrožavao. Sve što postoji, što je čestito i dobro, sve što je božansko i vječno, to ga ugrožava, jer je on zao. Takav će ateist ubijati sve oko sebe, razarati obitelj i brak, uništavati poduzeće, i vlastitu naciju i narod. On će biti protiv svake miroljubive politike, on će razarati gdje god se nešto dobro čini, on će kritizirati samo radi razaranja, on će biti sretan što lošije nekome ide, on će pokušavati uništiti i religiju, vjeru, nadu, samoga Boga i svemir. To je najopasnija bolest duhovne naravi.

Ateist se može kriti i među onima koji naoko izgledaju vjernici. Čovjek se može moliti Bogu a oslanjati se na sebe, prirodu, stvari i ljude. Čovjek se može Bogu moliti i častiti Boga a da od njega ne očekuje spas, pomoć, ni potporu. Takav se čovjek naziva vjernikom, ali on to nije, on je ateist. On će se moliti Bogu da bi ispunio ono što traže religijske norme, ali će činiti zlo, govoriti zlo, misliti zlo, jer smatra da se tako treba oduprijeti ljudima koji ga ugrožavaju, bolestima koje ga napadaju, neuspjesima u koje zapada. Takav je čovjek neprijatelj sebi i Bogu. On je dokaz da Boga nema, da molitva ne koristi. Zbog takvih vjernika zapravo nastaje “pošteni” ateizam, a to znači da “pošteni” ljudi izlaze iz Crkve da bi se oslonili na vlastiti genij i pokušali živjeti iz vlastita povjerenja. Oni se ne žele miješati s onima koji Boga miješaju sa svojom zloćom, koji smatraju da je Bog opravdanje njihovih mržnji, ogovaranja i kleveta. Koncil kaže da su za suvremeni ateizam umnogome krivi vjernici koji ne žive svoju vjeru dosljedno i iskreno. Oni lice Boga više skrivaju nego otkrivaju.

U konačnici, iz ovoga slijedi da je najvažnije pronaći istinskog, živog Boga, koji je apsolutno dobro, apsolutna pravda, apsolutna sloboda, apsolutna ljubav prema čovjeku. Jedino tu možemo naći potpuno povjerenje, oslonac svojega života i biti sigurni da ćemo biti izbavljeni iz nevolja i bolesti. Drugim riječima, samo povjerenje u živoga, istinskog Boga i njegova Sina Isusa Krista pravi je lijek protiv teških duhovnih opterećenja. Treba dopustiti Bogu da dođe među nas, treba mu raskrčiti i pripraviti put, treba ga odijeliti od svih onih krivih bogova, krivog prikazivanja religiozne prakse, od svih krivih ateističkih i vjerničkih bjegova od Boga. Treba Bogu dopustiti da bude Bog kako bi čovjek mogao biti u punini čovjek.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duhovno pomoći čovjeku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.