PREPOZNATI ZNAKOVE VREMENA
Fra Ante Vučković: Uzmi smokvu za učiteljicu
U vremenu koje ima sve manje vremena od smokve valja učiti drukčije ophođenje s vremenom. I, još važnije, valja učiti kako smokva ne donosi plodove sama od sebe. Plodovi doduše donosi ona, ali nikada sama iz sebe. Uvijek samo kao rezultat izloženosti suncu i toplini.
Isus je učitelj. Jedini. Tako su ga nazivali njegovi učenici. Istim su ga nazivom zvali i oni koji su mu postavljali jezične klopke. Učitelju! Tako ga je nazvao i bivši učenik u trenutku izdaje. Učitelju! Isus je uistinu bio učitelj. Učio je s vlašću. Vlast koja je odzvanjala iz njegovih riječi slušateljima je bila očita. Čitao je isto Sveto pismo kao i pismoznanci i glavari svećenički. Govorio o istom Bogu i o istoj povijesti izabranoga naroda kao i oni. Pa ipak, kad je on govorio o istome, nije bilo isto. Govorio je s vlašću.
Kao učitelj Isus je znao da ići za njim znači upustiti se u avanturu učenja. Kad su njegovi učenici krenuli za njim, nisu bili na kraju puta. Poći za njim značilo je priznati samome sebi nedostatnost vlastitoga znanja i pristati na učenje. Trajno.
Premda je Isus jedini učitelj, on je ipak svoje pozivao da uče od svega što susreću. Oni koji su ga slušali, veli Marko, slušali su ga s užitkom. Govorio je ne samo s vlašću, nego i iz iskustva. Zajedničkoga iskustva sa svojim slušateljima. Nisu mogli biti s njim i ne slušati ga.
Imao je otvorene oči. Promatrao je jednom kako narod baca novac u riznicu. I ono što je on vidio nije opazio nitko drugi. Vidio je udovicu koja je ubacila malo novca. I znao daje to malo puno više od svega što su ubacili drugi koji su ubacili mnogo. Koliko je tko ubacio nije mjerio po riznici, nego po srcu.
Promatrao je ratare i stočare, opažao što rade i vidio smisao njihova posla. Odatle je crpio slike za govor o kraljevstvu nebeskom. I učio je svoje da čine isto. Da otvore oči, da vide i otkrivaju kako se u vidljivome skrivaju slike nevidljivoga.
Učiti od smokve
Učio je svoje da uče ne samo od učenih i neukih, nego da uče i od neobičnih učitelja. Od smokve se naučite prispodobi! Smokva je neobična učiteljica koju je Isus davao svojima. Ona je učiteljica uz ljiljane u polju, uz ptice nebeske, uz žito i kukolj. Tko je jednom pristao na to da mu je Isus jedini učitelj, odjednom je s njim otkrio da posvuda postoje učitelji. I tako je i smokva postala učiteljicom. Što se može naučiti od smokve? Čemu smokva uči?
Smokva je ukorijenjena. Živi od zemlje u koju je posađena. Strpljiva je. Zna čekati. Dugo. Cijelu zimu. No, dočim zatopli, ona zaživi. Odgovara na toplinu sunca tako da omekša, pusti lišće i zametne plodove. Na smokvi je moguće vidjeti približavanje nevidljivoga. Blizina ljeta se opaža na smokvi. Blizina nevidljivoga Boga vidljiva je na djelima vjernika.
Smokva rada plodovima. Ne uskraćuje se i ne daje svoje plodove samo nekima. Smokva je otvorena i pticama i vlasniku i kradljivcu. Njoj je vlastito da donosi plodove i ona to čini. Ako od smokve valja učiti, onda je potrebno naučiti donositi plodove koji ovise o suncu i njegovoj toplini, a ne o ljudima koji beru plodove. Smokva reagira na ljeto, ne na one koji beru plodove. Rađa i daje plodove besplatno.
Smokva uči blizini ljeta. Blizina dolaska Sina čovječjega nalik je smokvi u ljeto. Njegovim će se dolaskom pokazati plodovi. Kad se približi ljeto, smokva omekša i pokažu se plodovi. Kad se približi Gospodin, srce omekša i zažive dobra djela.
Smokvu uči rastu u duhovnosti. Kad u ljudskom životu nema ni ljudske ni Božje topline, cijeli život je suh, gol i neplodan. Zarobljen u led i samoću. Led popusti kad se počne približavati Gospodin. Odjednom srce omekša i najave se plodovi. U početku zeleni. Nezreli. Nezrela duhovnost. Ona nije losa. Nju ne treba odbaciti i osuditi. Ona je samo nezrela. Kroz nju se mora proći. Treba joj vremena i topline da dozori. Valja nam ponovo učiti da se u duhovnost ne upada, nego da ona raste. Za rast i plodove treba vremena. Nadasve sunca i topline. I smokvi i duhovnosti.
Smokva nas uči da opažamo znakove dolaska Gospodina. Uči nas kako se pokazuje njegova blizina. I istovremeno Gospodin nas uči da ne možemo znati čas njegova dolaska. Opažati znakove približavanja i ne znati kada dolazi. To znači biti probuđen i izložen njegovoj svjetlosti i istovremeno biti u mraku i neznanju o času njegova budućega dolaska.
Søren Kierkegaard ima sjajnu usporedbu za takvo stanje. Dolazi iz kazališta. Glumac na pozornici, pod reflektorima ne vidi nikoga u publici. On sam je u jakome svjetlu, ali ispred sebe vidi samo mrak. Ne vidi nikoga od onih koji vide njega. No, upravo to mu je i najveća pomoć da se može sabrati na svoj posao. Kršćanski se život odvija na sličan način. Kršćanin živi u potpunom neznanju o času budućega dolaska Gospodina. Pa ipak, to je najsnažnije svjetlo u kojem živi svoj sadašnji život. Ne znati što donosi sutrašnji dan nije nedostatak, nego zaštita.
Smokva i znakovi vremena
Od smokve bi trebalo učiti i čitati znakove vremena u Crkvi i u svijetu. Potraga i trka za religioznim iskustvima. Zaborav na plodove. Nestanak strpljenja. Opadanje zvanja. Svećeničkih i redovničkih. Religioznost bez osobnoga odnosa s Bogom. Psihička stanja ugode kao zadnje prosudbeno mjerilo vjere. Jesu li to znakovi nestajanja kršćanstva? Ili znakovi da je sezona jednih plodova na kraju? Kao što se na smokvi opaža približavanje ljeta, tako se opaža i kraj sezone plodova. Potom dolazi vrijeme u kojem se opet pokažu nosive grane stabla. Smokva nije stablo koje plodove donosi samo jedno ljeto. Njezino je pamćenje daleko duže. Smokva može biti učiteljicom i o Crkvi u svijetu.
U vremenu koje ima sve manje vremena od smokve valja učiti drukčije ophođenje s vremenom. I, još važnije, valja učiti kako smokva ne donosi plodove sama od sebe. Plodovi doduše donosi ona, ali nikada sama iz sebe. Uvijek samo kao rezultat izloženosti suncu i toplini.
Kad grana smokve omekša
i lišće potjera, znademo, ljeto je blizu.
Kako li je lako vidjeti znakove vremena!
A znakovi vječnosti, ostaju nam skriti
– premda ćemo reći da vječnost
u vremenu živimo.
Zato nam, Gospodine,
učitelje daješ u stvorenjima svojim,
u zrnju što klija, u suncu što na obzoru se budi,
u smokvi što pod toplinom sunca
prve plodove tjera.
U neuglednom stablu smokve
ti nam, Učitelju, objavljuješ
mudrost življenja.
Ona u svoje vrijeme donosi plod.
Ni prije ni poslije, nego – u svoje vrijeme.
A mi bismo ploda uvijek,
bez umiranja zrna, bez klijanja,
bez oštrine mrazne zime,
bez žege sunca i bez dugoga zrenja.
Smokva živi s vremenom,
od škrte zemlje koju na litici čuva
i od topline sunca što život daje.
Udijeli nam, Gospodine,
snagu zrenja, hrabrost čekanja,
da umijemo donijeti plod –
u vrijeme plodova kad ti dođeš, u slavi svojoj,
i pružiš ruku da ubereš plod
sa stabla života našeg. Amen.(Živo vrelo, Moliti s Crkvom)
Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.