Isus je učitelj. Jedini. Tako su ga nazivali nje­govi učenici. Istim su ga nazivom zvali i oni koji su mu postavljali jezične klopke. Učitelju! Tako ga je nazvao i bivši učenik u trenutku izda­je. Učitelju! Isus je uistinu bio učitelj. Učio je s vlašću. Vlast koja je odzvanjala iz njegovih riječi slušateljima je bila očita. Čitao je isto Sveto pismo kao i pismoznanci i glavari svećenički. Govorio o istom Bogu i o istoj povijesti izabranoga naroda kao i oni. Pa ipak, kad je on govorio o istome, nije bilo isto. Govorio je s vlašću.

Kao učitelj Isus je znao da ići za njim znači upustiti se u avanturu učenja. Kad su njegovi uče­nici krenuli za njim, nisu bili na kraju puta. Poći za njim značilo je priznati samome sebi nedostat­nost vlastitoga znanja i pristati na učenje. Trajno.

Premda je Isus jedini učitelj, on je ipak svoje pozivao da uče od svega što susreću. Oni koji su ga slušali, veli Marko, slušali su ga s užitkom. Go­vorio je ne samo s vlašću, nego i iz iskustva. Za­jedničkoga iskustva sa svojim slušateljima. Nisu mogli biti s njim i ne slušati ga.

Imao je otvorene oči. Promatrao je jednom kako narod baca novac u riznicu. I ono što je on vidio nije opazio nitko drugi. Vidio je udovicu ko­ja je ubacila malo novca. I znao daje to malo pu­no više od svega što su ubacili drugi koji su ubacili mnogo. Koliko je tko ubacio nije mjerio po riznici, nego po srcu.

Promatrao je ratare i stočare, opažao što rade i vidio smisao njihova posla. Odatle je crpio slike za govor o kraljevstvu nebeskom. I učio je svoje da čine isto. Da otvore oči, da vide i otkrivaju kako se u vidljivome skrivaju slike nevidljivoga.

Učiti od smokve

Učio je svoje da uče ne samo od učenih i neukih, nego da uče i od neobičnih učitelja. Od smokve se naučite prispodobi! Smokva je neobična učite­ljica koju je Isus davao svojima. Ona je učiteljica uz ljiljane u polju, uz ptice nebeske, uz žito i ku­kolj. Tko je jednom pristao na to da mu je Isus je­dini učitelj, odjednom je s njim otkrio da posvuda postoje učitelji. I tako je i smokva postala učite­ljicom. Što se može naučiti od smokve? Čemu smokva uči?

Smokva je ukorijenjena. Živi od zemlje u ko­ju je posađena. Strpljiva je. Zna čekati. Dugo. Cije­lu zimu. No, dočim zatopli, ona zaživi. Odgova­ra na toplinu sunca tako da omekša, pusti lišće i zametne plodove. Na smokvi je moguće vidjeti približavanje nevidljivoga. Blizina ljeta se opaža na smokvi. Blizina nevidljivoga Boga vidljiva je na djelima vjernika.

Smokva rada plodovima. Ne uskraćuje se i ne daje svoje plodove samo nekima. Smokva je otvorena i pticama i vlasniku i kradljivcu. Njoj je vlastito da donosi plodove i ona to čini. Ako od smokve valja učiti, onda je potrebno naučiti do­nositi plodove koji ovise o suncu i njegovoj topli­ni, a ne o ljudima koji beru plodove. Smokva re­agira na ljeto, ne na one koji beru plodove. Rađa i daje plodove besplatno.

Smokva uči blizini ljeta. Blizina dolaska Sina čovječjega nalik je smokvi u ljeto. Njegovim će se dolaskom pokazati plodovi. Kad se približi ljeto, smokva omekša i pokažu se plodovi. Kad se pribli­ži Gospodin, srce omekša i zažive dobra djela.

Smokvu uči rastu u duhovnosti. Kad u ljud­skom životu nema ni ljudske ni Božje topline, cijeli život je suh, gol i neplodan. Zarobljen u led i samoću. Led popusti kad se počne približavati Gospodin. Odjednom srce omekša i najave se plo­dovi. U početku zeleni. Nezreli. Nezrela duhov­nost. Ona nije losa. Nju ne treba odbaciti i osuditi. Ona je samo nezrela. Kroz nju se mora proći. Tre­ba joj vremena i topline da dozori. Valja nam po­novo učiti da se u duhovnost ne upada, nego da ona raste. Za rast i plodove treba vremena. Na­dasve sunca i topline. I smokvi i duhovnosti.

Smokva nas uči da opažamo znakove dola­ska Gospodina. Uči nas kako se pokazuje njegova blizina. I istovremeno Gospodin nas uči da ne možemo znati čas njegova dolaska. Opažati zna­kove približavanja i ne znati kada dolazi. To znači biti probuđen i izložen njegovoj svjetlosti i isto­vremeno biti u mraku i neznanju o času njegova budućega dolaska.

Søren Kierkegaard ima sjajnu usporedbu za takvo stanje. Dolazi iz kazališta. Glumac na po­zornici, pod reflektorima ne vidi nikoga u publici. On sam je u jakome svjetlu, ali ispred sebe vidi sa­mo mrak. Ne vidi nikoga od onih koji vide njega. No, upravo to mu je i najveća pomoć da se može sabrati na svoj posao. Kršćanski se život odvija na sličan način. Kršćanin živi u potpunom neznanju o času budućega dolaska Gospodina. Pa ipak, to je najsnažnije svjetlo u kojem živi svoj sadašnji život. Ne znati što donosi sutrašnji dan nije ne­dostatak, nego zaštita.

Smokva i znakovi vremena

Od smokve bi trebalo učiti i čitati znakove vre­mena u Crkvi i u svijetu. Potraga i trka za religio­znim iskustvima. Zaborav na plodove. Nestanak strpljenja. Opadanje zvanja. Svećeničkih i redov­ničkih. Religioznost bez osobnoga odnosa s Bo­gom. Psihička stanja ugode kao zadnje prosudbeno mjerilo vjere. Jesu li to znakovi nestajanja kršćanstva? Ili znakovi da je sezona jednih plo­dova na kraju? Kao što se na smokvi opaža pri­bližavanje ljeta, tako se opaža i kraj sezone plo­dova. Potom dolazi vrijeme u kojem se opet pokažu nosive grane stabla. Smokva nije stablo koje plodove donosi samo jedno ljeto. Njezi­no je pamćenje daleko duže. Smokva može biti učiteljicom i o Crkvi u svijetu.

U vremenu koje ima sve manje vremena od smokve valja učiti drukčije ophođenje s vreme­nom. I, još važnije, valja učiti kako smokva ne do­nosi plodove sama od sebe. Plodovi doduše dono­si ona, ali nikada sama iz sebe. Uvijek samo kao rezultat izloženosti suncu i toplini.

Kad grana smokve omekša
i lišće potjera, znademo, ljeto je blizu.
Kako li je lako vidjeti znakove vremena!
A znakovi vječnosti, ostaju nam skriti
– premda ćemo reći da vječnost
u vremenu živimo.
Zato nam, Gospodine,
učitelje daješ u stvorenjima svojim,
u zrnju što klija, u suncu što na obzoru se budi,
u smokvi što pod toplinom sunca
prve plodove tjera.
U neuglednom stablu smokve
ti nam, Učitelju, objavljuješ
mudrost življenja.
Ona u svoje vrijeme donosi plod.
Ni prije ni poslije, nego – u svoje vrijeme.
A mi bismo ploda uvijek,
bez umiranja zrna, bez klijanja,
bez oštrine mrazne zime,
bez žege sunca i bez dugoga zrenja.
Smokva živi s vremenom,
od škrte zemlje koju na litici čuva
i od topline sunca što život daje.
Udijeli nam, Gospodine,
snagu zrenja, hrabrost čekanja,
da umijemo donijeti plod –
u vrijeme plodova kad ti dođeš, u slavi svojoj,
i pružiš ruku da ubereš plod
sa stabla života našeg. Amen.

(Živo vrelo, Moliti s Crkvom)

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.