Zločinac među pravednicima

Lisice

Na početku vladanja francuskog kralja Ljudevita VI. putovao je Francuskom napuljski dokralj, vojvoda Osunski. Slovio je za mudra i sposobna čovjeka. Na proputovanju je stigao u Toulon. Tu je posjetio jednu tamnicu u kojoj je bilo mnogo robijaša. Da iskaže počast visoku gostu, zapovjednik tamnice predložio je dokralju da izabere jednog robijaša te da ga pusti na slobodu. I dokralj je pošao po robijaškim ćelijama, od jednoga do drugoga osuđenika, da dozna za što je tko osuđen te da izvidi koga bi mogao osloboditi.

Robijaši su mu redom padali pred noge i tužili se na zlu sreću i nepravdu zbog koje su u tamnicu dospjeli. Mnogi su ga uvjeravali da su žrtve klevete i podmetanja zlih ljudi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Nisam kriv vaše Visočanstvo, molim vas oslobodite me. Potpuno pravednog su me zatvorili!”, vikali su.

Vapaji mnogih osuđenika zvučali su prilično uvjerljivo, ali podkralj, iako je sve vrlo pozorno i strpljivo slušao i promatrao, nije progovorio ni riječi. Napokon dođe do ćelije jednog robijaša i upita:

“A ti, zašto šutiš? Ne želiš li biti slobodan? Zar nemaš nikakvu riječ koja bi posvjedočila tvoju nevinost.”

“Vaše Visočanstvo! Nemam razloga tužiti se na nepravdu i proglašavati svoju nevinost. Kriv sam. Veliki sam grješnik. Zaslužio sam da za svoja nedjela budem živ spaljen i smatram velikom milošću što sam još na životu. Zato šutim.”

Vojvoda ga je pronicljivo pogledao. Zatim prigne glavu i zamisli se. Upravi napokon pogled u robijaša i rekne:

“Jadniče! Uistinu je prava nepravda što se ti tako opak nalaziš među ovim poštenim i nevinim ljudima. Sam priznaješ da si zao, i stoga bojim se da bi mogao loše utjecati na sve ove poštenjačine i pravednike. Nije za njih dobro da ovdje duže ostaneš.” Zatim se okrene k zapovjedniku tamnice i reče:

“Oslobodite ovog čovjeka!”

***

Biti čovjek. Priča nas možda uči kako postati slobodnima iz tamnice u koju smo sami sebe doveli blesavim načinom življenja. Dogodile su nam se neželjene stvari: smrt drage osobe, neizlječiva bolest, učinjeno nam zlo, okružili su nas ljudi koji nas nerviraju i koji nam se ne sviđaju itd. Želimo se toga riješiti, ne prihvaćamo to, borimo se protiv toga želeći i maštajući da je sve to samo san. Govorimo životu: ‘Ne, ne može biti, sve jest i mora biti ljepše…’

Ta borba, pored toga što je besmislena i unaprijed izgubljena, ostavlja nas zatvorenima u tamnici upravo s tim stvarnostima života kojih se pokušavamo otarasiti. Ostajemo zatvoreni s mržnjom, netrpeljivošću, ljutnjom, i bavimo se u glavi jedino onim što mrzimo. Tako živimo umočeni upravo u ono od čega svim silama pokušavamo pobjeći. Naprotiv, ako sve prihvatimo kako jest, poput ovog zatvorenika, te stvari ostavljamo iza nas, neočekivano postajemo slobodni i otvoreni za bogatstvo života koje je još pred nama.Tek tada u stvari shvatimo što nam je činiti.

***

Kršćanski život. Borba protiv stvarnosti života je, na neki čudni način, u stvari, nesvjesna borba protiv Boga. Ne treba, naravno, trčati za patnjom, niti od sebe bez razloga činiti patnika, potajno se nadajući da će me netko žaliti.

Tko god je rođen mora i umrijeti. Bolesti ne možemo izbjeći. Kad dođu patnje recimo za njih ‘hvala’, i sjedinimo ih s Kristovim patnjama. Patnje su dragocjena stvar ako se prihvate kao Božji dar. Ljubav kojom kršćani prihvaćaju patnje Bog skuplja i onda ih poput blagoslova raspršuje nad čovječanstvom. Tako prihvaćene patnje dobivaju svoj smisao i lakše ih je nositi. Mnogi su na ovaj način postali istinski radosni i slobodni, iako su veliki patnici.

Smatramo se vjernicima, kršćanima, a često smo ispunjeni mentalitetom koji nema veze s kršćanstvom. Duboko u nama možda čuči vjerovanje da se sreća može jedino ovdje i sada zgrabiti, i to ako imaš novaca i zdravlja. Ovo nas onda navodi da Boga doživljavamo kao automat u koji treba ubaciti dovoljno kovanica molitve i dobrih djela, da bi on onda nama ispljunuo novac, zdravlje i sreću… Ako ovo prepoznajemo u sebi, najbolje ćemo si pomoći ako, čitajući evanđelje, duhovno štivo, slušajući dobre propovijedi itd, ispravimo svoju iskrivljenu sliku Boga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

***

 “Bol uvodi čovjeka u svijet misterija, u prekogrobne tajne. Bol je svijeća u mraku života i detektor prave vrijednosti stvari. Bol je uzletište misli. Čovjek koji se nije okupao u misteriju boli, ma koliko bio uman, ne može biti velik: još je suviše životinja. Bol je ono što oblikuje čovjeka.” A.V. Mihičić

Inače treba biti oprezan s ovim stvarima. Netko se, čineći bezbroj loših odluka u životu, toliko zapetljao u probleme, nasilje, psihičke poremećaje i sl. da neke stvari može riješiti samo uz stručnu pomoć. Ne treba prihvaćati nasilje i zlo koje se vrši prema nama, nego moramo poduzeti sve što je u našoj moći da nasilju izbjegnemo.

Petar Nodilo SJ 


Objavljeno: 7. prosinca 2011.

Možda vam se svidi