U nekom gradu bila dva samostana: jedan vrlo bogat, drugi posve siromašan. Jednoga dana jedan siromašni monah dođe u samostan bogatih da pozdravi svoga prijatelja koji bijaše tamo.

“Neko se vrijeme nećemo viđati, prijatelju”, reče siromašni monah. “Odlučio sam poći na dugo hodočasničko putovanje, na obilazak stotinu najvećih samostana: prati me svojom molitvom, jer prijeći mi je mnoge planine i tolike opasne rijeke.”

“Što nosiš sa sobom na tako dugačak i opasan put?” upita bogati monah.

“Samo čašu za vodu i zdjelu za rižu”, nasmiješi se siromašni monah.

Onaj drugi veoma se začudi i strogo ga pogleda: “Ti sve odviše pojednostavnjuješ, dragi moj! Ne bi smio biti tako lakomislen i nepripravan. Ja se također spremam na hodočašće u stotinu samostana, ali neću krenuti dok ne budem siguran da imam sa sobom sve što mi treba.”

Godinu dana kasnije siromašni monah vrati se kući i pođe u posjet svomu prijatelju u bogatom samostanu, da mu ispripovjedi bogato duhovno iskustvo koje je stekao na hodočašću.

Bogati monah mu s nelagodom prizna: “Nažalost, ja još nisam uspio privesti kraju svoje pripreme.”

Neki čovjek sjedio je sa mnom u istom odjeljku vlaka. Na svakoj je stanici ustajao i zabrinuto pogledavao kroz prozor, promrmljao bi naziv stanice i opet sjeo uzdišući.

Nakon četiri-pet stanica, najbliži suputnik upita ga zabrinut: “Nešto nije u redu? Čini mi se da ste jako uznemireni.”

Čovjek ga pogleda i reče: “Pravo da Vam kažem, odavno sam trebao promijeniti vlak, jer idem u pogrešnom smjeru, ali ovdje je toplo i dobro se osjećam…”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.