Malen je kraj već spavao pod mekim pokrivačem svježega snijega i šutnja ga je obavijala tajnom. Jedan je prozor uporno ostajao osvijetljen, i to na jednoj maloj kući, u udaljenosti od drugih, izgubljenoj u mraku.

Ondje je bdio bolesnik, kome se nije dalo umrijeti, a odbijao je svećenika. Boravio je u tuđini, vratio se s lijepom uštedom novca, ali bez vjere u srcu.

Tamo daleko u tuđem svijetu, kako to već biva, ispunio se je novim idejama, koje su proglašavale ne samo jednakost među ljudima već i među bogatstvom, koje su učile siromahe da zauzmu mjesta bogatih, koje su naviještale sjajnu budućnost u kojoj će zemlja postati zemaljski raj za sve ljude.

I tako to treba da bude – govorio je taj ljudski individuum u sebi – jer “raj popova” više ne postoji, a Bog je bačen u staro gvožđe. Ono što još vrijedi jest pravilo: “Uživaj dok si živ, jer sa smrću ionako sve svršava!”

Čovjek je vjerovao u sve to vjerom vjernika, ali dakako nove, čisto ovostranske vjere, a dao se apostolskim žarom na posao, da i druge u svom rodnom kraju u to uvjeri.

No belaj bijaše u tome, što se ti neotesani gorštaci nisu dali tako lako predobiti i što su ostajali čvrsti u svojim starim idejama, tvrdi kao stijene njihovih brda. Međutim je snivani zemaljski raj bio pomalo iluzija i za njega samoga: pokoji mu posao naime ne bi uspio, pokoji bi ga drug izdao i ostavio na cjedilu. A zatim, smrt najstarijeg sina, koji se je nadao postati nešto veliko u društvu.

Da nesreća bude potpuna, taj sin je htio umrijeti uz svećenika pokraj sebe, jer je pošto-poto želio osigurati raj s onu stranu groba, kad mu je ovaj ovdje tako brzo izmakao, a da nije nikad pravo ni okušao. Napokon je i stari obolio, i to od duge, bolne i neizlječive bolesti. To su mu pribavili rudnici u kojima je radio u tuđini.

Njegova siromašna žena brižno je bdjela uz njega i tražila sve moguće izlike da mu govori o Bogu i njegovim vječnim sudovima. On je slušao, ali se nije dao pobijediti.

Što bi rekli njegovi drugovi kad bi on postao natražnjak? I gorštaci što ih je nastojao predobiti za svoju ideologiju, zar oni ne bi pucali od smijeha, kad bi on zazvao onog Boga, koga je već davno proglasio mrtvim?

Siromašna je njegova supruga molila i trpjela. To joj je preporučio župnik, kome je povjerila svoju muku.

– Moliti, prikazivati Bogu svoje patnje za spasenje te duše i tada očekivati s vjerom i nadom Božju milost i smilovanje…

I župnik je često posjećivao bolesnike, premda ga je taj jedva trpio. Čitao mu je novine s posljednjim vijestima, informirao ga o događajima dana, pustio da padne po koja dobra riječ koja će mu pomoći da lakše trpi i da se vrati vjeri u Boga svoga djetinjstva.

Međutim zlo se je pogoršavalo. Bolesnik je urlao od bolova kao opsjednut i život mu je postajao sve više nesnošljiv.

Sada su bili daleko od njega drugovi koji su u dobra vremena dolazili da podražuju njegovo sebeljublje te da u gostionici podijele njegov dobitak, a i to je ubrzalo ovo zlo. Jedini župnik nije ga napuštao. Svaki je dan bio kod njega i očekivao časove prisebnosti da mu progovori riječi nade, vjere i utjehe.

Bolesnik je uočio kako su mu prijatelji okrenuli leđa te brižnu ljubav onoga kojega je smatrao neprijatelje i parazitom ljudske zajednice. Sada je dopuštao da mu slobodno dolazi, a kad bi zakasnio, pitao bi ženu: “Je li župnik možda bolestan?”

One se zimske snježne noći bolest ozbiljno pogoršala i čovjek je vidio da se približava smrtni čas. To ga je natjeralo u silan strah. Od tjeskobe raskolačio je oči te počeo od sebe kao nešto otjerivati, nešto što mu je izgledalo strašno i užasno.

Žena je s njim bila sama u kući. Djeca naime bijahu kod njene rođakinje. Kako je kuća bila podalje od drugih, bilo je teško dozvati susjede u pomoć i to još u ovo kasno doba noći. Ta tko bi se ganuo i pokrenuo?

Probudi stoga slugu, koji je spavao gore na tavanici, te ga pošalje po župnika. Zamolila ga, da joj oprosti što ga zovu u ovaj nezgodan čas.

Župnik se nije skanjivao ni oklijevao. Zaogrnuvši se u širok ogrtač pohiti prema postelji onoga koji je već bio na umoru. Sjedajući kod uzglavlja očekivao je čas Božje milosti, da toj zalutaloj duši progovori o Božjemu milosrđu.

Nevezane riječi, uspomene iz davnih vremena, pokoja psovka, sve je to sad izlazilo iz bolesnikovih gotovo beskrvnih usta. Bio je to delirij što je prethodio smrti.

Župnik kleknuvši kraj kreveta zazove beskrajno Božje milosrđe: “Gospodine, još je samo malo vremena, daj barem koji čas potpune duševne prisebnosti! Ja ću trpjeti mjesto njega. Daj mi tu dušu, ona pripada meni, jer ja sam njezin dušobrižnik, pastir. To je moj župljanin za koga sam toliko molio, nadao se, trpio…”

Svećenikova žarka molitva za izgubljenog sina bila je uslišena. Bolesnik se je smirio; zapazio je kraj sebe svećenika i htio mu nešto reći.

Žena je zamoljena da ih ostavi same. Čelo samrtnika malo prije namršteno pomalo se poravnava i neki mir rasprostire se hrapavim licem.

“Da, ufam se u Njegovo opraštanje, – šapuće umirući. – Nikad nisam bio zadovoljan niti onda kad sam se pretvarao da sam vedar. Na dnu duše grizla me savjest. Vjerovao sam i kad sam nijekao. Ali sada mi je Bog blizu. Vi ste mi ga donijeli, gospodine župniče. Hvala Vam!”

Troje: umirući, njegova žena i župnik molili su vjerovanje. Bila je to zadovoljština za prijašnju bolesnikovu nevjeru.

Župnik mu je podijelio sveto ulje i čekali su u molitvi. Smrt je došla, ali bila je mirna i spokojna. Anđeo mira raširio je krila nad likom mrtvaca, koji je izgledao kao da spava spokojnim snom.

Vani je bjesnila bura, kao da se sam nečastivi srdio što mu je umakao plijen.

Na rastanku sa župnikom pokojnikova žena reče mu: “Hvala, gospodine župniče. Vi ste bili uistinu spasitelj moga muža, moj tješitelj, a isto tako i moje obitelji, koja radi vaše zasluge može vedro gledati u nebo, gdje se nada naći jednoga dana onoga koga je sada izgubila…”

Župnik je prvo skrenuo u crkvu. Kleknuo je pred svetohraništem. Tiho je molio: “Ti, o moj Isuse, Ti si pravi tješitelj. Ja sam Tvoj siromašni sluga. Hvala što si me izabrao za trijumf svoje ljubavi i milosrđa…”

Kad je zvonar rano ujutro iza pozdravljenja Gospina ušao u crkvu, opazio je župnika kako kleči, zahvaljuje i moli. Saznavši za sretnu smrt čovjeka koji se obratio, shvatio je zašto župnik toliko zahvaljuje.

Na svećenikovu ljubav imaju svi pravo: dobri i zli. Zato se i pravom svećeniku mogu svi uteći sigurni da će naći odgovarajući osjećaj, pomoć, razumijevanje. Siromašni, bogati, veliki i mali, pravednici i grešnici u svećenikovu srcu nalaze kucaj nježnosti, bratsko odjekivanje, koje ispunja sigurnošću. Zato su svećenici potrebni svi narodima, rasama i svim vremenima. I našem također. Možda našem još i više nego prije.

Josip Antolović SJ