Put do Boga često ide zaobilaznim pravcem. Tako i molitva. Za jednog se mladića, opet u životu pustinjaka, priča da je dugo tražio duhovnog vođu i kada ga je konačno pronašao, da ga je zamolio za najkraći put da dođe do Boga. Pustinjak ga je upitao: “Što te zadržalo na putu da dođeš do mene?” Mladić uzvrati: “Mnogo toga: mučio sam se na usponu i zadihan tražio predah. Na putu sam susreo jedno dijete koje je uplakano tražilo majku.” Pustinjak nastavi: “A potom?” Mladiću je bilo malo neugodno jer je slutio da mu pustinjak čita misli: “A potom sam se zadržao sa skupinom mladića koji su tražili suigrača da mogu nastaviti igru.” Pustinjak upita: “I što ti je bilo najugodnije?” Mladić prizna: “Utakmica.” Pustinjak zaključi: “Vidiš, u ovom slučaju, za tebe je to bio najkraći put do Boga.”

Čudesni su putovi Gospodnji i sretni su koji ga traže, pa i zaobilaznicom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ljudevita Antona Maračića “Kao zraka koja rastapa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.