Bio je neki brat časna i sveta izvanjskog načina života, koji je naizgled bio danju i noću zaokupljen molitvom. A šutnju je tako trajno opsluživao da se jedanput, kad se svećeniku ispovijedao, samo nekim znakovima, a ne riječima ispovijedao. Tako je naime izgledao pobožan i revan u ljubavi prema Bogu da se jednom sjedeći s braćom, premda nije govorio, ali je slušao dobre riječi, izvana i iznutra čudesno veselio. Tako je samim time često drugu braću poticao na pobožnost.

Nakon što je više godina ustrajao u ovakvu ponašanju, slučajno u ono obitavalište gdje je on boravio dođe blaženi Franjo. Kad pak on ču od braće za njegovo ponašanje, reče im: „Znajte uistinu (usp. Mt 22,16) da je to đavolska kušnja što se ne želi ispovijedati.“

U međuvremenu dođe onamo generalni ministar da pohodi blaženoga Franju i stade ga hvaliti pred blaženim Franjom. A reče mu blaženi Franjo: „Vjeruj mi, brate, da toga brata zavodi i zavarava zao duh.“

Reče generalni ministar: „Izgleda mi čudno i gotovo nevjerojatno da bi to moglo biti s čovjekom koji ima toliko znakova i djela svetosti.“

A blaženi Franjo mu reče: „Iskušaj ga, reci mu da se barem jedanput ili dvaput tjedno ispovjedi. A ako te ne posluša, znaj da je istina što ti rekoh.“

Reče dakle generalni ministar onome bratu: „Brate, svakako hoću da se dvaput ili najmanje jedanput tjedno ispovjediš.“ On pak stavi prst na svoja usta, odmahujući glavom i pokazujući da to nipošto neće učiniti iz ljubavi prema šutnji. A ministar, bojeći se da ga ne sablazni, otpusti ga.

A nakon nekoliko dana (usp. Lk 15,13) svojevoljno je onaj brat napustio Red i vratio se u svijet, noseći svjetovnu odjeću.

Jednoga pak dana, dok su išli nekim putem, dvojica drugova blaženoga Franje susretoše ga. On je hodao sam, kao najsiromašniji hodočasnik. Iz sućuti mu rekoše: „Jadniče, gdje je onaj tvoj časni i sveti život? Nisi naime htio govoriti i pričati sa svojom braćom, a sada ideš i trčiš po svijetu kao čovjek koji ne poznaje Boga (usp. 1 Sol 4,5).“

A on im poče govoriti kuneći se često svojom vjerom, kao ljudi od svijeta, pa mu oni rekoše: „Bijedni čovječe, što se kao svjetovnjaci kuneš svojom vjerom ti koji si se suzdržavao ne samo od bezrazložnih riječi (usp. Mt 12,36) nego i od dobrih?“

I tako ga otpustiše. A malo nakon toga umro je. I veoma smo se zadivili vidjevši da je doslovce istina onako kako je o njemu prorekao blaženi Franjo u vrijeme kad su onoga jadnika braća smatrala svetim.

Preuzeto iz „Franjevačkih izvora“