U jednoj priči, Arkanđeo Gabrijel ispriča jednom mladom pastiru kako je Bog pripremio svoju Majku.

– Prije mnogo stoljeća, prije postanka svemira, Jahve je mislio stvoriti najkrasnije od svih svojih djela. Činilo se to jednostavnim za Boga i zaista je tako bilo. Na kraju krajeva, između svih stvorenja, jedno bi trebalo biti najsavršenije, pa ga je On mogao oblikovati kad god bi želio. Ali Gospodinu nije bilo dosta ovo: želio ju je napraviti toliko lijepom da je ne bi bilo moguće poboljšati. Niti On sam ne bi smio biti sposoban za to.

Tako ustvari, sastajući se (kao što i uvijek onako jesu) Otac, Sin i Duh Sveti, odlučili su jednoglasno riješiti taj problem na najjednostavniji način: naredili bi da bi ono stvorenje bilo uvijek intimno vezano sa svakom od Triju Božjih Osoba, da bi od njih dobilo čitavu ljepotu i sve Jahvine savršenosti. Ona bi ih istovremeno iskazivala, poput prečista ogledala.

– Ja ću biti njezin Suprug- rekao je Duh Sveti. Napravit ću je svetom sasvim od početka njene biti, začet ću njezinu utrobu sa svojom prisutnošću i uvijek će biti puna mene i mojih darova. Bit će Bezgrješna i toliko milostiva onako kako samo može biti Supruga samoga Boga.

– Ja ću biti njen Sin- dodala je Riječ. Dobit ću njezino meso, krv, geste i milovanja. Božanski odlikovat ću njezine poljupce, njezin pogled i ruke koje će me njegovati. Sve njezino biti će božansko jer će biti i moje.

– Bit će moja najdraža Kći- istaknuo je Otac. Stajat će uvijek pred mojim očima i svojim pogledom uljepšavat ću je sve dok je ja sam neću moći prestati promatrati, od toliko ljubavi koliko ću imati prema njoj.

To su rekli svo troje. I mi Anđeli, koji stalno stojimo pred Bogom, slušali smo začuđeno, ne znajući kakvu vrstu anđela bi želio označiti Jahve kad je opisivao takvo divno stvorenje.

Razumjeli smo, napokon, kad Jahve je počeo sanjati onu koja je trebala biti njegova Majka, njegova Kći te njegova Supruga. Misleći na njezine oči, stvorio je more; zamišljajući njezin osmijeh, dopunio je cvijeće laticama; kako mu je nedostajalo njezine nježnosti, rodile su se golubice. I u svakoj ženi, od postanka svijeta do danas, stavio je nešto od Marije. Šteta, što neke to unište!

Već znaš da u Raju nema zavisti. Otkada nas je Gospodin ispitivao i Sotona je pao odozgo, nikada nismo imali taj čudan problem. Tako da smo svi bili jako sretni …I znaš kako smo nazvali Mariju? Jahvinim snom. Sve dok se nije rodila Djevica i Bog nam nije rekao njezino ime: Milosti Puna.Tako se zove od vječnosti, tako sam je pozdravio prije devet mjeseci u njenoj nazaretskoj kući.

Izvor: E. Monasterio, «El belén que puso Dios» (Jaslice koje je Bog stavio), Palabra, Madrid, 2001.