Jedna je vjeroučiteljica djeci pripovijedala poznatu prispodobu o rasipnom sinu, ali su djeca bila rastresena i slabo slušala. Da bi ih prisilila na rad, zatražila je da svatko u bilježnici opiše ispričanu prispodobu. Jedan je dječak napisao: “Neki čovjek imao dva sina, ali onaj mlađi nije baš rado ostajao kod kuće, pa je otišao daleko i uzeo sa sobom sav novac. Kada je sve istrošio, odlučio se vratiti jer nije imao što jesti. Kada se bližio kući, opazio ga otac, uzeo štap i izašao mu ususret. Na putu je susreo i starijeg sina, koji mu reče: ’Vratio se onaj moj nesretni brat. Za ono što je učinio zaslužuje dobre batine. Ako želiš, mogu ti i ja pomoći.’ Otac odgovori: ’Svakako, sine.’ Tako su obojica dobro isprašila povratnika, a tada je otac pozvao jednog slugu i naredio mu da zakolje tele i priredi gozbu, jer mu je konačno s vrata skinuo sramotu odbjeglog sina, koji mu je učinio tolike neprilike.”

Kakva razlika u ljudskoj logici! Božje srce teško je shvaćati zemaljskom logikom. “Moje misli”, rekao je negdje u Starom zavjetu Gospodin, “nisu vaše misli.” A sv. Terezija Avilska dodaje svojevrsnu nadopunu: “Dobila sam Gospodinovo upozorenje: ‘Nemoj tražiti da mene zatvoriš u sebi, već nastoj sebe zatvoriti u meni!’”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Lj. A. Maračiča “Kao zraka koja rastapa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.